Jedan od onih filmaša koji definitivno imaju vlastiti redateljski potpis je i Grk Yorgos Lanthimos poznat po filmovima »Dogtooh«, za koji je dobio Zlatnu palmu u Cannesu te nominaciju za najbolji strani film na Oscarima, zatim »The Lobster« (2015.) kojim je pokupio nagradu žirija na festivalu u Cannesu, »Ubojstvo svetog jelena« (2017.) te film »Miljenica« (2018.) koji je osvojio dva Oscara – Olivia Colman za najbolju žensku ulogu i nagrada za najbolji scenarij. Lanthimosov posljednji film, »Uboga stvorenja«/»Poor Things«, premijerno je prikazan na 80. Venecijanskom filmskom festivalu, na kojem je i osvojio Zlatnoga lava, a osim te značajne nagrade, film je dosad osvojio dva Zlatna globusa, za najbolju žensku ulogu i za najbolji mjuzikl/komediju, zatim Critics’ Choice Awards za najbolju žensku ulogu, a ima i jedanaest BAFTA nominacija i jedanaest nominacija za predstojeću nagradu Oscar, uključujući one za najbolji film, režiju, montažu, fotografiju/kameru, originalnu glazbu, adaptirani scenarij te glavnu žensku i sporednu mušku ulogu.

Nastavak prepoznatljivog rada

Redateljev posljednji uradak, koji je adaptacija izvorne istoimene priče škotskog pisca Alasdaira Graya iz 1992. godine, nastavak je njegova dosadašnjeg rada, nekonvencionalnog pristupa, pomalo mračnih tema koje propituju ljudsku prirodu i samo društvo, uz bizarne pojedinosti, a mogao bi biti jedan od onih koji će dobiti i nekoliko zlatnih kipića, potpuno zasluženo.

Radnja filma prati priču o uskrsnuću mlade žene, Belle Baxter (Emma Stone) koju je nakon njezine smrti oživio nekonvencionalni znanstvenik Godwin Baxter (Willem Dafoe), koji i sam nerijetko ističe kako je Bella eksperiment, pokus, koji treba držati pod budnim okom. Baš zato želi je držati podalje od znatiželjnih očiju viktorijanske javnosti glavnoga engleskog grada.

Iako je Bella zbog mozga puno mlađe osobe ograničenih mentalnih, pa i koordinacijskih sposobnosti, jasno je da se mora razvijati (time i upravljački centar njezina tijela), pa posjeduje enormnu želju za otkrivanjem i (iskustvenim) učenjem. Ne bi li pratio njezin razvoj, kreator God upošljava studenta medicine Maxa (Ramy Youssef), za kojeg misli da je najbolji odabir za Bellu, pa ga nagovara i na zaruke.

Slijedom pravnog uobličavanja Bella se upoznaje s Duncanom Wedderburnom (Mark Ruffalo), lukavim i razuzdanim odvjetnikom, te se odlučuje na životnu avanturu koja će joj pružiti različita životna iskustva, a time i potencijalne puteve. Iako predodređena da bude tek nečiji izum, Bella u skladu sa svojim misaonim potencijalnom anticipacijski razbija viktorijanske uzuse; štoviše, odlučujući o svojem životnom smjeru i svemu onome što želi, prekoračuje njegove granice.

U potpunosti neopterećena ikakvim društvenim okvirima, Bella svojim životnim putem, bez obzira na činjenicu o njezinu uskrsnuću, kojime je doznačena kao čudovište drugosti, i simbolično i doslovno, započinje svoju emancipaciju, borbu i za slobodu i za društvenu ravnopravnost.

Žanrovska smjesa

S obzirom na to, film žanrovski možemo odrediti kao većinsku dramu s elementima komedije, manjim romantičnim elementima te zrncem dobro uklopljenih krimi elemenata koji se kao kakav šlagvort razotkrivaju pri samome kraju filma. Film je, dakle, konstelacijski zanimljiva žanrovska smjesa, no vrlo komplementarna i dobro izvedena, a gledatelja odvodi na smjehovni put začudnosti, pa možemo govoriti i o obrascima žanra fantastike.

Uz to, s obzirom na (kostimiranu) suigru prošlosti i sadašnjosti, koja se ogleda u izumima koji evociraju vrijeme industrijske revolucije, također možemo govoriti i o obrascima žanra (znanstvene) fantastike (steampunk, koji je, između ostalog, nastao na Shelleynim, Wellsovim i Verneovim vrelima).

Radnja filma je linearna s pokojom analepsom kojom se dodatno podcrtava trenutno stanje i poveznica s prošlošću, a podijeljena je i/ili presječena s više neformalnih i međusobno povezanih dijelova koji naznačuju protagonističin (životni) put, odnosno put sazrijevanja – Lisabon, Brod, Aleksandrija, Pariz, London. Iako su takva doznačivanja određene stanice na njezinome putu formalna i doslovna oznaka, ona poprimaju i ulogu stilskog ušminkavanja, no jednako tako i oznaku simboličnoga dijeljenja, označavanja ili isticanja njezinoga (razvojnoga) puta.

A da se radi o razvojnome putu jasno pokazuju mijene u njezinu razvoju, od one početne koja je određena znakovima posve infantilnoga, što pokazuju njezine koordinacijske sposobnosti te jezična razina, do trenutka u kojem jasno vidimo pomake na planu mentalnoga, uz još uvijek vidljiv nesklad s hodom, pa do toga da je vidimo kao potpuno razvijenu, i koordinacijski i mentalno, odnosno odraslu osobu sa svojim željama, stavovima, shvaćanjima i kritičkim promišljanjima o društvu i životu, koja se pak filmom provlače kao najtanji kirurški konac koji zašiva najveći čovjekov organ gotovo bez vidljivih tragova (reza).

Bildungs karakteristike

Iz toga jasno proizlazi činjenica da je film zapravo priča o protagonističinom sazrijevanju, životnome putu, doslovno od prvih koraka (ponovnog rođenja), do onih određujućih formativnih godina (u mentalnome smislu) kojima ulazi u punoljetnost, zrelost, onih godina u kojima se nerijetko određuje onaj daljnji životni smjer koji ponekad može varirati u svojemu ishodu, stoga možemo reći da uradak nosi i bildungs karakteristike. Pravo je pitanje tko je napravio rez u Bellinu životu, dr. God ili osoba iz njezine mračne prošlosti koja u ključnome trenutku sijevne poput neočekivane munje (u sivilu londonskoga života).

S obzirom na Bellinu pozadinsku životnu priču o ponovnome rođenju za koje je zaslužan neobičan, prominentan te tjelesno deformiran i društveno izoliran genijalni liječnik, eunuh, film se vješto poigrava znanstvenofantastičnim konvencijama, no i onim gotički začetim narativom o znanosti i znanstveniku koji je započela još Mary Shelley 1818. godine svojim romanom »Frankestein ili moderni Prometej«.

A takva usporedba nedvojbeno opstoji, ne samo pričom o znanstveniku koja vuče korijene iz gotičkoga romana, dakle na razini gotičkoga općenito, nego je puno doslovnija i izravnija poveznica sa spomenutim djelom (koje se smatra pretečom SF proze), jer možemo ustvrditi kako su »Uboga stvorenja« zapravo suvremena inačica priče o Frankesteinu.

Možemo stoga kazati kako su i romaneskni predložak i film podsjetnik kako se može napraviti originalna priča koja počiva na književnoj tradiciji, a istovremeno je u koliziji sa suvremenim društvenim stanjem. U konačnici, priča funkcionira i kao projekcija dinamičnoga društvenoga panoptikuma u središtu kojeg je žena, njezin razvoj i njezina uloga (i/ili pokušaj emancipacije) u ovome svijetu.

Estetska strelica

Posebnu vrijednost filmu daju fotografija, kamera, montaža, koje djeluju kao funkcionalna estetska strelica koja pogađa zjenicu onog ribljeg oka kroz koje pratimo protagonisticu u prvome dijelu filma. Iako film jest notiran različitim dijelovima, odnosno (spoznajnim) postajama u životu protagonistice, film se može podijeliti na dva fotografska dijela koja su kromatski posve različito ostvarena.

Naime, prvi je dio, dakle onaj koji se odnosi na Bellin život u stanu znanstvenika, liječnika koji ju je vratio u život, crno-bijele estetike, dok je drugi dio, koji otpočinje s prvim »žestokim naskakivanjem« s Wedderburnom, zasićen koloritom. Trenutak u kojem se u protagonističinu životu ukazuje lukav i razuzdan pravnik njezin je uvid u životni potencijal i životnu mogućnost, pa je stoga ostvaren u boji, dok je trenutak prije »pravoga« života i spoznaje samo ˝y- crno-bijeli.

U potonjem, crno-bijelom je dijelu stilski korišteno riblje oko ili pogled kakav bismo imali kroz špijunku na vratima, a daje nam nešto širi zahvat od onoga ljudskim okom generiranog. Takva je vidna distorzija ujedno i stilski dodatak crno-bijeloj atmosferi likova koji većinski borave u londonskoj viktorijanskoj kući.

Također, korištenje je takvoga pogleda u nekoj mjeri simbolično, posebice uzmemo li u obzir njezinu neostvarenu sudbinu samo leša koji leži u rijeci s mrtvim ribama. A motiv ribe – recimo riba kao jelo – također je bitan i naglašen, no ujedno i zagonetan, pa se simbolika ribe u ovome slučaju može dovesti u vezu s rođenjem i potencijalno ostvarenom harmonijom koja je nastupila nakon sazrijevanja.

S obzirom na kombinaciju tê kromatske opozicije, može se ustvrditi, da, osim simbolike povezane s Bellinim životom, jer se odnosi na život prije života ili period prije otkrivanja čari »pravoga života«, s ciljem pojačavanja tematsko/problemskog trenutka, prvi dio crno-bijele fotografije također nosi funkciju jedinstvenoga estetskog ostvaraja, koji dopušta da infantilne gestikulacije i zvukovna impostacija (intencionalno) posve dođu do izražaja, no također je i svojstvo artističkoga koje dolazi kao izrazito naglašen kontrapunkt onome kromatski razvedenom i prijemčivom ostatku filma koji u trenucima djeluje kao kakvo slikarsko djelo koje ostavlja bez daha.

Društvena nejednakost

Potonji dio koji je kromatski naglašen uistinu je impresivan, posebice dijelovi koji se odnose na protagonističino putovanje s preljubnikom, dakle punktovi Lisabon, Aleksandrija, Pariz. Tako dijelovi u Lisabonu i na samome brodu u životu protagonistice izgledaju gotovo nadrealno, začudno, no sve to dio je njezinoga iskustva, životnoga putovanja na kojemu upoznaje svijet, sa svim njegovim pozitivnim i negativnim stranama.

Početna spoznaja, reći će »po hiru«, kasnije prerasta u želju za unapređenjem. A kad upozna svijet, pojasnit će joj gollumovski neobična ženska glava pariške jave kuće, onda je – njezin (i može ga unaprijediti). No, na tome životnome putu, na kojemu Bella susreće razne ljudske i društvene anomalije, naglasit će joj ta ista »stara ljuštura«, nerijetko moramo popustiti zahtjevima svijeta.

A svijet je, shvatit će Bella i ilustrirat će joj drugi, kompleksna tvorevina, (naizgled) pristojno društvo koje uništava slobodu, jer do pravog se naličja svijeta dolazi učenjem o okrutnosti, istoj onoj koju je spoznala vidjevši siromaštvo i mrtve bebe u Aleksandriji, društvene nejednakosti zbog koje se pita i je li novac oblik bolesti.

Da bi se dodatno podebljao uvid u Bellin nesvakidašnji, začudan život (u kojemu, između ostalog, vidimo i neobična prijevozna sredstva i Godove životinjske hibride), i kamera također ima važnu ulogu, jer svojim putanjama pokazuje inventivnost, nikad predvidivost; primjerice u onim razmjerno udaljenim planovima postupno se približava i udaljava, s ciljem (stilskog) akcentiranja određenog trenutka.

Također, nerijetko koristi približavanje te polukružnu »kliznu« putanju oko određenog lika, a sve to, dakako, produljuje onaj trenutak začudnosti koji je generiran i mnogočime drugim. Od montažnih svojstava vješto su korišteni »fade away« prijelazi/pretapanja, koji, s obzirom na gradacijsku iskustvenu liniju izvrsno funkcioniraju i na simboličnoj razini.

Bitno je spomenuti sam početak filma jer vrlo znakovito, »in medias res«, prikazujući protagonisticu s leđa, uvodi u samu problematiku filma, ipak ne otkrivajući previše. Taj početni dio, koji služi potencijalno i kao svojevrsni prolog, a kasnije se pak u obliku nastavka-naveska, prikazujući potom protagonisticu s prednje strane, javlja kao »intermezzo«.

Također, prvi dio valja izdvojiti i kao »tehnički« nagovještaj ostatka filma, jer je vividan pokazatelj toga što možemo očekivati od fotografije, kostima, kamere, no i montaže koja svoju ascedenciju započinje padom, u spomenutim, prvim kadrovima.

Stilski uskličnik

U kostimografskom smislu protagonističine su odore također element razlikovanja od okoline, pa su kreacije Holly Waddington (također potpisuje rješenja za Lanthimosov film »Miljenica«) upravo za lik Belle izvrsno naglasile retrofuturistički karatker. Kreacije inspirirane devetnaestim stoljećem tako zadobivaju i štih suvremenosti, a njezin se stil odijevanja mijenja usporedno s njezinim (psihičkim) sazrijevanjem.

Glazba Jerskina Fendrixa izvrsno je dogradila ukupno začudno ozračje drugosti viktorijanskoga doba, pa je s razlogom nominiran u kategoriji za najbolju originalnu glazbu. Pjesme samo doslovnoga naziva, koje upućuju na određen znakovit trenutak u životu protagonistice, svojom melodijom dirigiraju ozračje začudnoga, pa se tako izmjenjuju i neobično visoki i neobično niski tonovi pojedinih glazbala, sa žicom i s tipkama, no i njihova kombinacija.

Melodija je tako tijekom cijeloga filma neobična, pomaknuta, ukratko nesvakidašnje originalna – jedinstveni element bez kojega ni intencijska režiserska cjelina ne bi bila posve funkcionalna. Iako je glazbena podloga izvrsna u cjelini, jer zadobiva formu svojevrsnog stilskog uskličnika, pa je nezahvalno izdvajati određene skladbe, ipak se posebno ističu »Bella«, »Alexandria«, »I Just Hope She’s Alright«, »Paris« te »Reanimation«. Uz to, tu je i (za Bellu) posebno emotivan trenutak u kojem, nakon što čuje pjesmu »O Quarto«, portugalske pjevačice Carminho, svijet/sve staje – jer spoznaje (katarzičnu) moć glazbe.

Na iskustvenoj ljestvici možemo reći da u suštini pratimo razvoj jedne ličnosti, jer motivsko/tematsko ulančavanje funkcionira na primjeru Bellina života, pa se propituju seksualnost i seks, tjelesnost, ljubav, osjećaji općenito, društvena nejednakost, moral, filozofija, znanost, a u konačnici pitanje vlastite slobode i životnih odabira.

Naravno, sve to vrlo je pedantno posloženo u adaptiranome scenariju Tonyja McNamare (zaslužan i za Oscarom nagrađenu »Miljenicu«) koji dijaloški varira od Bellina jezično infantilnoga, izravnoga, zatim onoga ostvarenog u formi doskočice, negdje i referenciranja, uz humorni naboj, do onoga gdjekad poetski orkestriranoga.

Pitanje (uloge) znanosti

Film nameće etička pitanja uloge znanosti i znanstvenika – koji su dosezi, no prije svega koje su granice – kao i pitanja prava na život, na smrt i prava na abortus. Kad govorimo o znanosti, valja istaknuti da je u suštini kreator God, koji vrši eksperiment/e koji se moraju odvijati u strogo kontroliranim uvjetima, zapravo i sam pokus. Ipak, njegov najvažniji i životni eksperiment nije ostvaren uz odsustvo emocija, pa je stoga pri sljedećem eksperimentu ipak na oprezu.

Film, s obzirom na stvaranje čudovišta, tematikom uloge znanosti i/ili znanstvenika, vuče poveznice s mnogim drugim znamenitim književnim djelima, od ranije spomenutoga djela Shelley, Wellsova »Moreaua« i »Nevidljivoga čovjeka«, kao i Stevensova romana »Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea«.

Na takvu se tematiku koja je vremenski transponirana u viktorijansko doba nadovezuje dakako i tematika Drugosti onih koji po čemu odskaču, pa tako možemo iščitati i tretman onih koji varaju (sluškinja i novo žensko čudovište Bellu nazivaju kurvom), ili pak posljedica za one koji pokušaju samoubojstvo, što je u nekoj mjeri (tada bila) pak kategorija ludosti.

O tadašnjoj društvenoj klimi signalizira nam i Godovo kazivanje o tome kako je uvijek bio meta neželjnih pogleda, onih očiju u kojima je izazivao strah, odbojnost i kakvo gađenje. Njegovu tezu potvrđuje i početak filma s čajankom koju naprasno prekida zbog ostalih prolaznika u blizini.

Štoviše, njegova je životna priča o tjelesnoj deformiranosti (i spolnoj nemoći/limitiranosti – eunuh) još jedan signal prijeko potrebne društvene izolacije, i zbog općeg društvenoga mentaliteta onoga vremena, i zbog njihove nemogućnosti da shvate jedan genijalni um.

A genijalni je um ujedno i dar i teško breme, kao uostalom i Bellin istraživački duh, što će i sama naglasiti. Ipak, taj joj je istraživački duh omogućio prekrajanje uskih doslovno životnoteritorijalnih granica te radost življenja, pa taj isti (novi) život odlučuje zadržati – simbolično, s dvostrukom posvetom.

Filozofija je, saznat ćemo u filmu, gubitka vremena i tek pokušaj bijega od činjenice da smo zvijeri. Zvijeri Drugosti, jadna mala uboga stvorenja, baš kao i ona Lanthimosova, koja slave umjetnost i život, i sve ono između.