Ovogodišnje 7. izdanje History Film Festivala – međunarodnog festivala povijesnog dokumentarnog filma otvoreno je u riječkom Art-kinu, a ove je godine, prema riječima direktorice festivala Tihe Modrić, stiglo oko 130 prijava iz cijelog svijeta, no samo 20 filmova koji se tematski referiraju na razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata bit će prikazano u službenoj konkurenciji.

Važno i relevantno

Selektor je, ističe, imao nezahvalan posao zbog većeg broja kvalitetnih filmova koji nisu mogli biti odabrani u natjecateljski festivalski program koji se ove godine može pohvaliti s 4 svjetske, 7 europskih te 19 hrvatskih premijera filmova.

– Selektor je napravio sjajan posao i ovogodišnjom selekcijom filmova kreirao program koji savršeno odgovara jednom od glavnih ciljeva History Film Festivala: razjašnjavanjem događaja iz povijesti rasvijetliti sadašnja zbivanja u društvu i svijetu.

Gotovo svi filmovi iz službenog programa povezuju neke događaje iz prošlosti, često nepoznate ili potpuno zaboravljene, s najaktualnijim zbivanjima u svijetu danas.

Sama ideja festivala još od 2017. godine bila je vezana za ideju društva čiji prosperitet ovisi o snazi zajedništva, kao u filmu Rebecce Davis, no koncept često ovisi o filmovima koji pristignu tijekom prijava, a ove su godine, autori čak i predvidjeli taj koncept te poslali filmove važne i relevantne tematike, kaže Modrić te dodaje kako je posebnost ovog izdanja HFF-a jest to što tematski nikada nije bio aktualniji.

Komunikacija s publikom

Uz selektora, govori, ogroman i odličan posao obavili su članovi stručnog međunarodnog žirija čiji je zadatak odabrati najbolje filmove u devet kategorija, dok će desetu, nagradu publike svojem favoritu dodijeliti šesteročlani žiri publike sastavljen od ljudi različitih zanimanja koje međusobno povezuje ljubav prema filmskoj umjetnosti.

Više od 130 prijavljenih filmova ove je godine, pojašnjava selektor Boris Ružić, nudilo mnoga potencijalna tematska grananja, od osvajačkih pothvata Džingis Kana i uspona bliskoistočnih civilizacija do povijesno-ratnih priča žrtava nacionalnih pretenzija nekoliko posljednjih stotina godina, a vodio se idejom da film prikazan u sklopu filmskog festivala, za vrijeme društvenog gledanja, funkcionira najbolje kada komunicira s publikom bez podilaženja.

– Izabrani filmovi tako se bave mahom recentnijim događajima, druge polovice 20. stoljeća, od univerzalnih priča uspona neoliberalizma Margaret Thatcher, talijanskog fašizma ili rasne odnosno ekonomske segregacije imperijalnog zapada, sve do osobnih priča iz domena umjetnosti i arhitekture koje zrcale i kontekstualiziraju te univerzalne priče.

Ukratko, htio sam uspostaviti komunikaciju između tih dviju dimenzija, osobnog i univerzalnog, tako da gledatelju poručim da je njihovo osobno iskustvo ključno za razumijevanje odabranih filmova, na isti način na koji prikazani filmovi koriste osobna iskustva svojih protagonista i antagonista kako bi oblikovali društveni komentar, kaže Ružić.