RIJEKA – Ovog petka u Art-kinu premijerno će biti prikazan dokumentarni film »Krešo« koji prati priču Kreše Kovačičeka – performera, grafičara, glazbenika, profesora i kustosa, jedne od neizbježnih figura riječke alternativne scene.

Film Marine Musulin i Zorana Kreme objavljen je u produkciji Udruge Okodoko, a nastajao je ravno 10 godina tijekom kojih je mijenjao forme te, kako Musulin kaže, puno puta umro i ponovo se rodio.

Na prvoj godini studija, na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Marina Musulin je dobila zadatak snimiti kratki film u kojem je odlučila portretirati Krešu nakon što je na njega nabasala na Kontu i upustila se u višesatni razgovor kroz koji ju je Krešo potpuno obuzeo, a ubrzo je shvatila kako se radi o jednom eruditu i ozbiljnom knjiškom moljcu, čovjeku punom znanja koje ima potrebu dijeliti s drugima.

Potraga

Tada je odlučila snimiti eksperimentalni film koji će pratiti Krešin životni put – kroz različite vremenske periode i godišnja doba kretali su se putem Rječine do samog izvora, na kojemu je Krešo trebao prijeći u animaciju i metaforički nestati. Ta je filmska priča naposljetku prešla u stvarni život kada je Krešo zaista nestao 2017. godine, te je ideja iz eksperimentalnog filma postala glavna premisa dokumentarnog filma.

– Osjetila sam neku odgovornost i na neki način smo trebali reagirati, tako da smo krenuli u potragu, a ljudi su prirodno počeli prilaziti nama i donositi nam i govoriti stvari o njemu.

Marina Musulin

Tada smo shvatili da je bio umjetnički jako produktivan i da je stvarao predivna djela, te smo tako i u filmu pokazali njegov dugi period umjetničkog djelovanja. To je baš bilo nešto što me impresioniralo i uz to angažiralo da zapravo saznam što je s tim čovjekom jer smo se baš jako povezali. Mislim da bilo tko kad upozna Krešu, ne može ostati baš imun, osjetiš tu toplinu i dragost – objasnila je Marina.

U trenutku Krešinog nestajanja film je promijenio smjer, a kako je Krema objasnio, logičan korak za njih je bio otići u potragu, a dok ga već traže odlučili su to i snimati.

– Krenuli smo u potragu s tim što znamo, a to je snimati i tako smo stigli do Francuske. Informacije su stizale na kapaljku i bile su kontradiktorne, na RTL-u je izašla jedna cijela emisija o Kreši, policija nije znala ništa…

Našli smo karte za južnu Francusku preko Flixbusa koji je tada slavio 10 godina u Hrvatskoj pa je imao jeftinije karte, i čuli smo da bi Krešo mogao biti tamo negdje. Došli smo u okolicu Vichyja, iz dana u dan smo dobivali informacije gdje bi on mogao biti, i tako smo došli do jednog dvorca u kojem je živio 18 mjeseci, a otišao mjesec dana prije nego smo došli, kazao je Krema.

Zoran Krema

Prijateljstvo s Nedom

Osim što su dokumentirali potragu, Marina Musulin i Zoran Krema u ovom su filmu prikazali i život riječke alternativne scene, važne performanse i još važnija prijateljstva.

Jedno od tih velikih i čudesnih prijateljstava bilo je ono između Kreše i Nede Šimić Božinović, svestrane riječke umjetnice i performerice koja je tada imala 80 godina.

– To je bio kao nekakav šou kada gledaš njih dvoje, kao da gledaš neku komediju, to dvoje ljudi se nije odvajalo jedno od drugog, samo bi se svađali, a zapravo su se izuzetno voljeli. Kada je Nedi u jednom trenutku života pala terasa i nije mogla izaći više van iz svog stana, snimali smo i to, ne znajući tada da će jednog dana Krešo nestati i da će ovo postati dokumentarac o njemu.

Imali smo mnogo arhivskih snimki nastalih kroz sve to ranije vrijeme, prije Krešinog nestanka, i vjerujem da je to dovelo film na ovu razinu. Nismo radili još jedan film gdje čovjeka nema i svi pričaju o tom čovjeku kojeg nema, jer Kreše ima u filmu i dok ga zapravo nema, objasnio je Krema.

Kroz intervjuiranje ogromnog broja sugovornika, većinom ljudi koji su bili dio potrage za Krešom, Musulin i Krema su shvatili koliko je ljudi s njim bilo povezano te kolika se mreža stvorila.

Svaka od priča sama po sebi je bila zanimljiva, no tek su u trenutku montaže shvatili koliko sugovornika imaju te da se moraju usmjeriti na jednu nit vodilju, a kako je Marina objasnila, imala je osjećaj da je sve dolazilo od Kreše, kao da je on kroz njih cijelo vrijeme režirao taj film dok su ga oni osluškivali. Tako su onda i usmjerili film – da sve potiče iz njegovog rada, pa čak i glazba koja je korištena.

O Krešinom nestanku pisao je i Novi list

Od pješačenja gotovo 700 kilometara, do života u Harteri i skvotiranja, Krešo je prošao kroz brojne situacije daleke običnom čovjeku sa stalnim poslom i krovom nad glavom, a na ljude i dalje ostavlja jak dojam, potiče ih na stvaranje i djelovanje.

Heroj

– On je stvarno heroj u tom smislu da je opstao u svim tim vremenima i promjenama, i svojim osobnim transformacijama, i uz to što ima i zdravstvenih problema uspio je biti autentičan i svoj do kraja. Fascinantna mi je njegova izdržljivost i snaga i uopće hrabrost otići u tom nekom životnom periodu. Mislim da je ovo priča o ljudima koji su imali tu nevjerojatnu sposobnost preživljavanja.

I Neda i Krešo su marginalci koji su uz tu svoju solidarnost stvorili poseban mehanizam opstanka i to je nama bio fokus u filmu, gdje se mogao jasno vidjeti način na koji su oni živjeli, način na koji su si pomagali, kako su se udruživali i radili, rekla je Musulin te dodala kako se u državi jako malo ulaže u kulturu i umjetnost, pa se teško od toga može živjeti ako se ne razvije neki drugi sistem, zbog čega joj se čini da svatko vrlo lako može završiti kao Krešo.

S time se složio i Krema, objasnivši kako, kada vidiš čovjeka na cesti koji izgleda kao Krešo i skuplja boce, a zatim nestane – to je to, taj čovjek je nestao. Ali, kada pogledaš fotografije i vidiš što je sve taj čovjek radio i usporediš ga s današnjicom, tek tad shvatiš, dirne te.

Ne možeš znati što se krije iza nekog čovjeka, dok se ne zainteresiraš, udubiš, a to je nešto za što se nadaju da će pobuditi savjest kod ljudi. Naposljetku, u društvu u kojem svatko pazi samo na sebe, svoj posao i kredit, lijepo je 64 minute sjesti i pogledati film o nečijem životu, pitati ljude kako su i saslušati odgovor.

To je i cilj filma, objasnila je Marina Musulin, stvarati i izgraditi suosjećanje i kulturu empatije, to je ono što želimo potaknuti kod gledatelja – da možemo ući u cipele ljudi koji nam se čine drukčiji i strani i imati razumijevanja i tolerancije.

Palach

– Svako vrijeme ima neki svoj đir. Ovo je bio taj đir, krajem 1990-ih i u 2000-ima i zbivanja su bila bazirana nekako u i oko Palacha. Danas ima nekih drugih fora i drugih mjesta i nadam se da će zauvijek biti tako, da će uvijek biti neke druge, nove fore.

Lijepo je kod ove naše umjetnosti da se dokumentira jedno vrijeme. Četvero ljudi i jednog psa, koji su također snimljeni u našem filmu, više nema, i to je nekako tužna stvar, ali ipak je i ljepota ovog posla to što smo uspjeli dokumentirati, nadam se uspješno, jedan dio povijesti Rijeke kroz najosebujnijeg čovjeka kojeg smo mi tada znali.

I baš nam je drago da je Krešo taj čovjek, kazao je Krema koji ovim putem poziva sve u Art-kino u kojem će osim sutrašnje premijere biti još tri projekcije, a nakon premijere slijedi zdravica u Palachu gdje će se zaokružiti priča, na mjestu oko kojeg se sve i vrtjelo.