U sklopu programa Film izvan okvira Specijalne filmske knjižnice Art-kina predstavljeno je reizdanje kultne knjige »Transcendentni stil na filmu: Ozu, Bresson, Dreyer« američkog filmskog redatelja, scenarista, kritičara i publicista Paula Schradera.

Spomenutu knjigu poznati je filmaš objavio još kao mladi kritičar, a kasnije, nakon uspjeha filmova »Taksist«, »Razjareni bik«, »Američki žigolo«, »Plavi ovratnik«, postao je istaknuti filmaš u eri tzv. novog Hollywooda, te je i sama knjiga dobila status filmološkog klasika.

Kako je Diana Nenadić, urednica Hrvatskog filmskoga saveza u čijoj je nakladi knjiga i objavljena, kazala, iako je autor tada bio nepoznat te nije imao nikakvih ozbiljnih teorijskih ili filmskih referenci, knjiga je brzo zaživjela među štovateljima umjetničkog filma, stekavši publiku i utjecaj kakav imaju knjige poput Bazinove »Što je film?«, Balazseve »Filmske kulture«, Kracauerove »Od Caligarija do Hitlera«, kultnog Vogelovog djela »Film kao subverzivna umjetnost« ili dva Deleuzeova sveska o slici-pokretu i slici-vremenu.

Transcendiranje granica

– Ključ popularnosti i utjecaja Schraderova rukopisa u tome je da je u doba kada je autorska teorija u SAD-u bila na vrhuncu pronašla ključ za interpretativno povezivanje ključnih redatelja svjetske kinematografije sredine 20. stoljeća, Japanca Ozua, Francuza Bressona i Danca Dreyera, kao prethodnike nečega što danas nazivamo »art-house« filmom.

Promatrajući filmove tih autora iz očišta religije, filozofije i estetike, Schrader u njima detektira formalne izraze duhovnih vrijednosti, traganja za »misterijem postojanja« koje transcendira kulturne granice, primjenjujući na njih sintagmu »transcendentni film«.

Po vlastitom priznanju, pokušavao je pronaći »most« između duhovnosti u kojoj je odgojen i profanosti filma, a taj je most pronašao u stilu, a ne u sadržaju filmova, u načinu na koji tri redatelja postupcima distanciranja stvaraju alternativnu stvarnost, afirmirajući pritom film kao umjetnost vremena, kaže Nenadić, te ocjenjuje da Schrader »izvodi sažetu, preglednu i argumentiranu genealogiju srodnih i na različite načine umreženih, ali ipak različitih tendencija globalnog umjetničkog filma, kao jednakovrijedan dodatak izvornom rukopisu«.

Filmolog, profesor Nikica Gilić, naglašava da je čitanje Schraderove knjige danas lakše nego ikada; »i dalje kanonska i ključna za razumijevanje nekih od najvećih opusa povijesti filma, knjiga je dobila i uvodni esej koji objašnjava temeljne pojmove, smješta ih u povijest te objašnjava što se zbilo nakon što je izvorna knjiga napisana«.

– Taj Schraderov predgovor sa zanimanjem će čitati i domaći filmofili, jer se u njemu Dreyer, Ozu i Bresson stavljaju u kontekst starije i novije filmske umjetnosti.

Schrader ističe kako je, s jedne strane, nakon pisanja svoje knjige čitao Gillesa Deleuza, koji je početke razaranja klasičnog pripovijedanja na filmu smjestio u talijanski neorealizam (s čime se slaže većina novijih povjesničara zapadnoga filma), pa su trojica autora analiziranih u knjizi izravno proizašla iz tog načina razmišljanja.

S druge strane, ističe Schrader u tom predgovoru, nakon trojice velikana došao je veliki ruski (sovjetski) redatelj Tarkovski, koji je dalje razvio njihov način razmišljanja, utječući i na veoma važnu i svjetski poznatu struju sporog filma, pojašnjavanjem kako je spori film otišao predaleko od publike, ostavši u domeni festivala, a možda i dijelom umjetničkih galerija, pojašnjava Gilić.

Nezamjenjiva lektira

Kako je dalje istaknuo, »njegova tipologija novijeg filma, bez obzira koliko njemu on bio blizak, zanimljiva je i za ljubitelje kojima je suvremeni film čak i bliži od rada Schraderovih omiljenih autora«.

U tom smislu, govori, »i Dreyer je tek tražio put ka transcendentnom stilu tek kao jedan od segmenata svog rada, a Ozu mu se puno sporije približio od Bressona, pa je jasno koliko je povijest filma čak i u ovom malom segmentu kompleksna«.

– On tumači veliku umjetnost bez obzira na to treba li novom gledatelju ili kritičaru ideja duhovnosti i vjere da prepozna i prigrli umjetničku veličinu stvaralaštva Tarkovskog, ili novijih autora kao što su Bruno Dumont, Pawel Pawlikowski ili Aleksandr Sokurov, odnosno sam Paul Schrader.

I nama kojima je u umjetnosti baš ono umjetničko vrhunska vrijednost, Schraderova knjiga s novim predgovorom predstavlja nezamjenjivu lektiru kojoj se stalno isplati vraćati, ističe Gilić, te dodaje da ne treba zanemariti ni Schraderov interes za onostrano, za vjeru, no filmofil, dakako, ne treba dijeliti njegove vjerske nazore.

I profesor Saša Stanić, koji je moderirao razgovor, također se osvrnuo na autorovo poglavlje o promišljanju fenomena sporog filma u kojemu nam autor »daje ključeve za tumačenje mnogih filmova pred kojima ne znamo kako reagirati«.

– Dakako, to su filmovi koji se svojim trajanjem i sporošću poigravaju našim strpljenjem. Schrader nam pak objašnjava da dosada ima svoju estetsku svrhu, estetsku vrijednost, ona nas oslobađa od onoga u čemu je komercijalni film iznimno dobar.

Ukratko, film namijenjen najširoj publici iznimno je učinkovit u dvije stvari: prikazu akcije i u izazivanju empatije kod gledatelja. Transcendentalni film se poigrava tom koncepcijom, a ako pristanemo na tu igru, ako se otvorimo za drukčije filmsko iskustvo, takvi nas filmovi mogu nagraditi uvidima koji nam izmiču u dominantnoj filmskoj produkciji, zaključuje Stanić.