Ove godine američki film »Rođeni ubojice« (u originalu »Natural Born Killers«) u režiji Olivera Stonea slavi 30. rođendan. Izvrsni Woody Harrelson i Juliette Lewis u ovom su kultnom filmu ljubavnici i psihopatski serijski ubojice neodgovorno glorificirani u masovnim medijima.

Krimić, koji je ujedno i satirična crna komedija, napravljen je prema originalnom scenariju Quentina Tarantina i ujedno je najkrvavija filmska ljubavna romansa. Svrstan je među osam najkontroverznijih filmova svih vremena.

Podsjetimo ukratko na sadržaj filma. Protagonistica Mallory (J. Lewis) je nesretna tinejdžerica koja odrasta u obitelji oca seksualnog zlostavljača i neurotične majke koja pak poriče zločine u obitelji. Mallory utjehu pronađe u mesarskom pomoćniku Mickeyju (W. Harrelson).

On joj pomogne ubiti roditelje nakon čega oboje postanu bjegunci pred zakonom sijući smrt diljem SAD-a – ne iz osvete ili bilo kojeg drugog motiva, nego iz puke želje za zabavom i neobuzdanim ispoljavanjem nasilja.

Ne birajući žrtve u svom krvavom pohodu zemljom, Mallory i Mickey postanu prave zvijezde američkih medija, ali i nacionalni antijunaci, u čemu im pomogne Wayne Gale koji vodi popularni televizijski show »American Maniacs«.

Godine 1994. na venecijanskoj Mostri »Rođeni ubojice« ovjenčani su trima nagradama, uključujući Veliku nagradu žirija redatelju i Posebno priznanje glavnoj glumici. Film je ocijenjen kao izuzetno provokativno i uznemirujuće, ali jednako toliko i intrigantno i uspjelo ostvarenje.

Kako u tekstu za Kino Tuškanac ističe filmski kritičar Josip Grozdanić, američkog filmaša Olivera Stonea krasile su dvije osobine: »Jedna od njih je odabir aktualnih, provokativnih i nerijetko trendovskih tema ili biografskih priča kroz koje je Stone, redatelj uz čije se ime u pravilu dodaje pridjev kontroverzan, davao zanimljive vlastite prikaze i komentare povijesno relevantnih ljudi i događaja iz američke i svjetske prošlosti, osobito one 20. stoljeća.

Druga, pak, osobina je dvojak odnosno ambivalentan odnos prema protagonistima njegovih djela, što se prilično lako moglo uočiti u praktički svakom važnijem Stoneovu filmu, od ratne triler-drame ‘Salvador’ i s četiri Oscara ovjenčane ratne drame ‘Vod smrti’ iz 1986. godine, do sredine 90-ih i biografske političke drame ‘Nixon’…

Kao izraziti antimilitarist i protivnik ratne doktrine američke vanjske politike, Stone se formirao ranih 70-ih u vrijeme Vijetnamskog rata, koji će u spomenutom ‘Vodu smrti’ i biografskoj (anti)ratnoj drami ‘Rođen 4. srpnja’ prikazati u naglašeno pesimističnom i tragičnom svjetlu.

U tim je filmovima američka vojska predstavljena kao gotovo zločinačka organizacija koju vode ljudi sumnjiva morala i laki na oružju, spremni bez imalo oklijevanja ubiti ne samo neprijateljske vojnike već i nenaoružane civile.

Gotovo sva Stoneova djela odlikuje manje ili više izražena politiziranost, koja se ponekad u žaru njegove nerijetko naivne ‘pravedničke borbe’ promeće u nekritičko i trivijalno politikanstvo, koje pak postaje i ozbiljna otegotna okolnost.

Bez obzira bavi li se u igranim filmovima stvarnim osobama i povijesnim događajima, koje ponekad nadopisuje fikcijom ili interpretacijama teorija zavjere, ili pak snima čistu fikciju, u fokusu Stoneova zanimanja uvijek su teme urote, nasilja, rata i devijacija osobne, političke i društvene moći uz koje idu licemjerje i pohlepa.

Medij filma Stone koristi kao oružje političke borbe, kao sredstvo za iznošenje nekad ljevičarskih, a već dugo konzervativnih i blago desnih stavova.

Zbog svega navedenog logično je što su mediji u vrijeme premijere ‘Rođenih ubojica’ redatelju prigovarali zbog ‘kontroverznog’ i ‘šokantnog’ izvedbenog pristupa priči koja je ‘isprovocirala nove standarde cenzure’, a svakako i zbog toga što je besprizorne protagoniste, psihopatske ubojice, prikazao kao buntovnike i romantične junake koji masovnim ubojstvima prkose sustavu i establišmentu, u svim njegovim segmentima, od izopačene obitelji koju simboliziraju Malloryni roditelji, preko policije koju predstavlja naglašeno prijetvorni detektiv Jack Scagnetti (tumači ga danas nažalost pokojni Tom Sizemore), i šire represivnog sustava koji je oličen u podjednako odbojnom upravitelju zatvora Dwightu McCluskyju (Tommy Lee Jones), do spomenutih medija oličenih u beskrupuloznom Wayneu Galeu…«, navodi Grozdanić.

​Oliver Stone (New York, 1946.) sudjelovao je u Vijetnamskom ratu, potom studirao film u New Yorku. Isprva scenarist (»Ponoćni ekspres«, »Conan«, »Godina zmaja«), od 1986. kontinuirano režira filmove koji, agresivno vizualnom retorikom i s liberalnih pozicija, te uz dozu senzacionalizma, kritički preispituju suvremenu američku povijest i društvo, napose nacionalne traume kao što su atentat na J. F. Kennedyja (»JFK«, 1991.) i Vijetnamski rat te njegove posljedice što je tema filmova »Vod smrti« (1986., Oscari za film i režiju), »Rođen 4. srpnja« (1989., Oscar za režiju), »Nebo i zemlja« (1993.).

Tematizirao je i američki intervencionizam u Latinskoj Americi (»Salvador«, 1986.), korupciju korporativne Amerike (»Wall Street«, 1987.), opsjednutost nasiljem (»Rođeni ubojice«, 1994.), a zaokupljaju ga i biografske teme: »Nixon« (1995.) i »W.« (2008.) filmovi su o američkim predsjednicima (R. Nixonu, odnosno G. W. Bushu), a »Aleksandar« (2004.) povijesni je spektakl o Aleksandru Makedonskome. Režirao je i film o terorističkom napadu na New York 2001. »Svjetski trgovački centar« (2006.).

Sklonost prema društveno-političkim temama donosi mu status jednog od najkontroverznijih američkih autora. Stoneovi filmovi često su kritizirani zbog promoviranja teorija urota i povijesnih netočnosti.

Hipoteza filma »JFK«, na primjer, govori kako mnogi visokorangirani vladini dužnosnici stoje iza ubojstva predsjednika Johna F. Kennedyja. Film je u medijima bio kritiziran kao mješavina istine i fikcije. Stone je ubrzo nakon izlaska filma objavio verziju scenarija sa svojim bilješkama, u kojima navodi izvore svojih navoda.

Slično tome, objavio je sličnu verziju scenarija svog filma »Nixon«, koji je bio nominiran za četiri Oscara, ali je bio kritiziran zbog prikazivanja predsjednika Richarda M. Nixona.

Kako navodi Wikipedija, govorilo se da se Stone drogira za vrijeme snimanja svojih filmova. Na DVD-u redateljske verzije filma »Rođeni ubojice« producentica Jane Hamsher sjetila se kako je sa Stoneom, nekim glumcima i ekipom uzimala gljive sa psilocibinom te da ih je umalo zaustavila policija – situacija koju je Stone poslije ubacio u film.

Film »Rođeni ubojice« snimljen je i montiran na »lud« način, pa su se koristile crno-bijele kamere od 8mm i one u boji od 35mm, kako bi se dočarali ne samo radnja, nego i misli i osjećaji likova. Film je kritiziran zbog slavljenja nasilja.

Stone je pobio takve tvrdnje, rekavši kako je to satira glorificiranja nasilja i nasilnih ljudi u američkim medijima. Zapravo, originalni scenarij napisao je Quentin Tarantino, koji je bio nezadovoljan konačnim rezultatom jer se Stone koncentrirao na medije pa je zatražio da se njegovo ime makne s uvodne špice.

Tarantino je ipak potpisan, pod oznakom »Story By«. Godine 1997. Jane Hamsher je napisala knjigu o snimanju filma »Killer Instinct«, koja je dobila dobre ocjene te se dosta prodavala u Hollywoodu.

Spomenimo i da je 2003. Stone otputovao na Kubu gdje je tri dana intervjuirao Fidela Castra. Rezultat je bio dokumentarac »Comandante« u kojem Stone i Castro razgovaraju o filozofiji, povijesti, filmskim zvijezdama, Che Guevari, važnim događajima u zadnjih 50 godina i Castrovom pogledu na budućnost revolucije.

Film je trebao biti prikazan u svibnju 2003. na HBO-u, ali je otkazan nakon što su otmičari prijetili da će ubiti putnike na kubanskom trajektu ako ih ne odvedu u SAD. Castro je pogubio otmičare, a film nije prikazan zbog prosvjeda kubanskog lobija u Miamiju.

Stone se vratio na Kubu kako bi snimio politički dokumentarac »Looking For Fidel« koji se bavio uvjetima života na otoku i odnosu Kube i SAD-a. Film je emitiran na HBO-u početkom 2004. Stone je izjavio kako se divi kubanskoj revoluciji i podupire kubanska prava kao suverene države slobodne od američkog utjecaja.