U povodu Međunarodnog dana žena u hrvatska kina stižu prigodni Ženijalni dani, a pored njih u riječkom Art-kinu obilježava se i 30. godišnjica kultnog filma »Thelma i Louise« redatelja Ridleyja Scotta i scenaristice Callie Khouri. Jedan od najslavnijih naslova s početka devedesetih godina prošlog stoljeća spoj je avanturističkog filma ceste i trilera osvete te ga nazivaju himnom ženske samostalnosti i međusobnog pomaganja. Thelma (Geena Davis) egzistira robujući mužu, a Louise (Susan Sarandon) naporno radi u lokalnom restoranu. Obje su oduvijek ispunjavale očekivanja drugih i borile se sa seksizmom duboko usađenim u američko društvo.

Priča je to o konobarici koja se dosađuje i razočaranoj kućanici, koje krenu na put koji ih dovede do niza kriminalnih činova nakon što jedna od njih ubije muškarca koji je pokušao silovati njezinu suputnicu. Film je doživio velik uspjeh u kinima nakon premijere u svibnju 1991. godine i tada se činilo da predstavlja kinematografsku i kulturalnu prekretnicu koja bi mogla promijeniti ulogu žena na ekranu. U to vrijeme »Thelma i Louise« bio je filmski presedan u portretiranju kompleksnih, nestereotipnih ženskih uloga, napravivši pravu feminističku stranputicu u produkciji visokobudžetnih holivudskih filmova. Film je osvojio Oscar za najbolji scenarij, uz ukupno šest nominacija, uključujući dvije za najbolje glumice. Pored osvježavajuće progresivne politike, ovaj je filmski naslov upamćen kao odvažan, duhovit i zabavan testament prijateljstva i slobode koji i danas – jednako snažno kao i prije trideset godina – rezonira manjinsku zastupljenost jakih i neovisnih ženskih likova u svjetskoj filmskoj produkciji.

Prije 30 godina činilo se da je to radikalan film, a vrijeme je pokazalo da nažalost još uvijek jest. Kako je u tekstu za Washington Post pisala Caitlin Gibson (prenijela ga je Libela.org), »Ridley Scott usudio se posjesti žene za volan i dovesti ih do legendarnog kraja, u kojem su se u svom tirkiznom Thudnerbird kabrioletu vinule u otvoreno grotlo Velikog kanjona. ‘Konačno!’, rekle su feministkinje, uzbuđene što gledaju kompleksne, nestereotipne ženske likove. ‘Revolucionarno!’, rekoše filmski kritičari, prepoznavši da se radi o presedanu. ‘Mizandrija!’, rekla je nekolicina (uglavnom muških) nezadovoljnika koji su smatrali kako film ponižava muškarce i veliča nasilje…«

Sudeći prema brojnim ženama svih generacija koje su se tako snažno identificirale s Thelmom i Louise, još uvijek postoji potreba za svim osnovnim elementima ovakvih klasičnih filmova pobune protiv društva, no ovoga puta pod uvjetima koje postavljaju žene, napisao je filmski kritičar Roger Ebert. »Za deset godina ovaj ćemo film smatrati prekretnicom«, izjavio je za Boston Phoenix Peter Keough. Geena Davis je definitivno vjerovala u to. Imala je već jedan osvojen Oscar za najbolju sporednu ulogu (»Slučajni turist«, 1988.), no uloga Thelme bila je njezina prva velika uloga u nekom visokobudžetnom filmu.

»Doista nismo bile spremne na reakciju kakvu smo dobile, to je bilo vrlo snažno i uzbudljivo«, rekla je Davis i dodala: »Mislila sam: ‘O, da, stvari će od sada biti bolje za žene’. Jednostavno sam pretpostavila da će za žene ići na bolje«. No, nije bilo tako«, piše Gibson. U tekstu iz 2016. godine ona podsjeća da su dvije novije studije o današnjoj kinematografiji potkrijepile osjećaj kako su žene izgubile bitku na velikom ekranu. Prvo od tih istraživanja je otkrilo da su žene neproporcionalno zastupljene u scenama nagosti – tri puta više nego muškarci. Drugo je otkrilo da muškarci imaju neproporcionalno više teksta u dijalozima.

Jedna studija, koja je analizirala više od 2.000 filmova, otkrila je da muški likovi govore više od žena čak i u filmovima u kojima su u fokusu žene. Primjerice, Disneyjev hit »Frozen« možda slavi sestrinstvo, no 57 posto dijaloga pripada muškim likovima. Podatak o nagim scenama dolazi iz veće studije sa Sveučilišta Mount Saint Mary’s u Los Angelesu, koja pokazuje kako je u 100 najprofitabilnijih filmova iz 2014. bilo samo 12 posto glavnih ženskih uloga.
​Ovi izvještaji pridružuju se istraživanju koje je provela zagovaračka organizacija Geene Davis – Geena Davis Institute on Gender in Media – koje je otkrilo kako se postotak govora ženskih likova u najgledanijim filmovima nije promijenio gotovo pola stoljeća. Davis je kao glasnogovornica aktivistkinja za prava žena pokrenula filmski festival koji promiče rodni diverzitet – Bentonville Film Festival, te kaže kako je nedostatak žena na filmu postao toliko standardan da to većina nas čak i ne primjećuje. »Naše istraživanje je pokazalo da, a to je vrlo uznemirujuće, iako je postotak žena na upravljačkim mjestima u korporacijama, predsjednica, sutkinja i tome slično nizak, daleko je niži u filmskoj fikciji. A radi se o fikciji. Činjenica da nismo sposobni reflektirati čak ni poražavajuću stvarnost, doista je užasavajuća…

Angažirati žene i nebijele glumce i glumice nije milosrđe ili politička korektnost – radi se o tome da glumačka postava odražava publiku i pokazuje svijet kakav uistinu jest, s 51 posto žena i s brojnim ljudima koji nisu bijelci i bjelkinje«, istaknula je Geena Davis. Film »Thelma i Louise« zauvijek je promijenio percepciju Geene Davis kad se radi o rodnoj ravnopravnosti na filmu, o čemu je rekla: »Bilo je to stvarno veliko upozorenje kako rijetko ženama dajemo priliku da igraju uzbudljive i inspirativne ženske uloge… Filmska industrija se konačno počela mijenjati, samo ne dovoljno brzo. U svim sferama društva postoji ogromna rodna neravnopravnost, a jedino područje u kojemu se promjena može dogoditi preko noći je film. Beskrajno dugo ćemo čekati da u Kongresu sjedi polovica žena, no u Kongresu bi moglo sutra biti pola žena ukoliko to netko napravi u sljedećem filmu.«

Film »Thelma i Louise« dao je vjetar u leđa i tada mladom Bradu Pittu, koji je odigrao ulogu koja je izokrenula rodne stereotipe: kao zavodljivi lutalica šepurio se pred kamerom golog torza – to je bila uloga kakvu su prije njega odigrale brojne lijepe starlete.