RIJEKA – Naša slavna estradna diva »viruje« da svaka Dalmatinka ima tri ljubavi. Prva joj je njena Gospe. Na drugom mjestu joj je njegova ljubav. A treća joj je »bila boja«. No recentni izdanci hrvatske (mediteranske) kinematografije pokazuju da Dalmatinke prije Gospe i Hajduka ipak preferiraju seks. Od Šibenika do neizostavnog Splita i Pelješca.

Prisjetimo se »redaljke« na stijenama koja se dogodila Miji Petričević u filmu »Ne gledaj mi u pijat« Hane Jušić. Ili svih muškaraca bezbrižne »Aleksi« Barbare Vekarić. Ali i Dragice Pavlović (šifra: »Majči«), koja u sugestivnom doksu njena sina Josipa Lukića opisuje sebe kao »jednu od onih žena kojoj je dovoljno da muške gaće prođu kraj nje da ostane noseća«, pričajući mu kako je na šanku diskoteke vrebala muškarce pozivom na seks, zbog čega bi se oni u šoku njene hoćemo-se-ja-i-ti-poseksat neposrednosti naprosto »zagrcnuli«.

Različite generacije

Kad bismo se preselili nešto južnije, u smjeru Dubrovačko-neretvanske županije, upoznali bismo jednu udanu ženu u priči Andree Štake (šifra: »Mare«), koja se upušta u vruću vezu s Poljakom angažiranim na izgradnji piste dubrovačkog aerodroma, uz čiju ogradu je locirana njena kuća (portretira je izvrsna Marija Škaričić). Svima je zajedničko da se upuštaju u prolazne seksualne veze.

Njima se sada pridružuje i Tereza u najnovijem komadu Danila Šerbedžije, koji je svoju riječku premijeru imao u sklopu Riječkog filmskog foruma u Art-kinu. Terezu glumi Lana Barić, koja potpisuje i scenarij, čiji look i lik prizivaju nervoze amerindie muze Mirande July. Možda se njene plesne večeri u »Zenti«, u koju Tereza odlazi s prijateljicom u odsutnosti njena muža kuhara na kruzeru (Leon Lučev), previše ne razlikuju od diskoteke u kojoj je Lukićeva »majči« u nekim drugim vremenima preuzimala inicijativu pozivom na seks.

Foto Marko Gracin

One pripadaju različitim generacijama. No njihove narative združuje onaj isti Split 3, blizak napuljskoj devastiranoj suburbiji, ali i sabalasnim vedutama napuljskog Centra direzionale, koje su sondirali brojni autori napuljske provenijencije, od Antonija Capuana pa nadalje. Iako brojka iz naziva autorova filma označava dob njegove heroine. Šerbedžija se u tom istom Splitu sjajno snalazi, kao da je oduvijek bio dio njegove živopisne faune, u čemu mu ne pomaže samo uvijek sjajna Barić, već i njegov snimatelj Mirko Pivčević.

Terezin antipod

U uvodnim kadrovima Šerbedžijina komada taj isti Split 3 sublimiran je u bezličnoj fasadi novogradnje u kojoj živi njegova heroina, koju ćemo ugledati kako čisti krvavi madrac. Tragove krvi uočit ćemo kasnije i na njenoj bijeloj suknji, dok ih pokušava isprati u moru. I dok Terezine prolazne veze sežu od brzog seksa s barmenom Antom koji »nima golduna« do frustriranog glumca koji će je silovati nakon još jedne kazališne probe »Pinocchia«, i njeno poznanstvo sa srpskim profesorom Nikolom ostat će tek još jedna prolazna »Felicita«, prizivajući istoimeni song Romine Power & Ala Bana, koji oni izvode u karaoke verziji u najemotivnijoj sceni filma. I njena prijateljica upušta se u slične veze, doduše u ulozi prostitutke, ušavši u auto gdje će seksualno zadovoljiti muškarca za 300 eura, nakon što je otpratila kći u školu.

Foto Marko Gracin

Jedina svijetla točka je Terezina sestra (izvrsna Ivana Roščić) kao njen krajnji antipod. Dok Tereza želi toliko uporno dobiti dijete, iako je ginekologinja upozorava da trudnoća nije pametno rješenje, sestra teško izlazi na kraj sa svoje troje djece. Iako će ona doslovno shvatiti šaljivu reakciju liječnice da pokuša s drugim partnerom. Zato je svaka njena nova avantura pažljivo isplanirana u skladu s kalendarom njene plodnosti, što priči na trenutke daje diskretnu humornu notu (scenarij Lane Barić naprosto je sjajan). Zato puno važniji komentar u odnosu na song Romine Power i Ala Bana postaju stihovi Gigliole Cinquetti (»Non ho l’eta«), koja je 1964. sablaznila publiku Eurosonga.