Pod režiserskom palicom Todda Fielda, koji je, osim više glumačkih uloga, poznat po režiserskome radu na filmovima kao što su »In the Bedroom« (2001.) i »Little Children« (2006.), obama dramama, i to psihološkog modusa, koji propituje likove i njihove suodnose, također nominirani za Oscara, kao i kratkometražnih filmova, redatelj se odlučuje svoj novi film posvetiti fikcionalnoj dirigentici Lydiji Tar s Cate Blachett u glavnoj ulozi.

Nakon premijernoga prikazivanja na Venecijanskom filmskom festivalu, na kojem je osvojio publiku, film je, čini se, svoj put uspjeha nastavio, a dosad je osvojio više nagrada i priznanja, od kojih se ističu priznanja Udruge filmskih kritičara Los Angelesa i Nacionalnoga društva filmskih kritičara koji su ga proglasili najboljim filmom godine, Fielda redateljem godine, a Blanchett je od istih udruga dobila i nagradu za najbolju glumicu. »Tár« je izabran za najbolji film godine Društva filmskih kritičara New Yorka, Društva filmskih kritičara Los Angelesa i Nacionalnog društva filmskih kritičara, postavši tek sedmim takvim filmom u povijesti, s obzirom na stavove triju najvećih nacionalnih kritičarskih društava.

Valja naglasiti da je film proglasilo najboljim više kritičarskih društava nego što je to učinilo za bilo koji drugi film objavljen prošle godine. Između ostalog, kao najbolji film proglasili su ga kritičari medija Vanity Fair, The Atlantic, The Guardian, Daily Variety, The Hollywood Reporter, Screen Daily, Entertainment Weekly, IndieWire, a jednim od deset najboljih filmova ga je proglasio i Američki filmski institut.

Na ovogodišnjoj dodjeli Zlatnog globusa film je bio nominiran u nekoliko kategorija, a Blacnhett je osvojila nagradu za najbolju glumicu. Film je nominiran za pet BAFTA nagrada, a na predstojećoj dodjeli Oscara film je nominiran u šest kategorija – za najbolji film, najboljeg redatelja, najbolji scenarij, najbolju glumicu, najbolju montažu i najbolju fotografiju – a mnogi Blanchett predviđaju da će joj upravo uloga Tár priskrbiti treći zlatni kipić.

Pedantna i stroga

Radnja filma, dakle, prati svijet istaknute (fiktivne) američke dirigentice, skladateljice i pijanistice Lydije Tár (Blanchett), prve dirigentice Berlinske filharmonije u odsječku njezina života od vrhunca slave do kraha velike karijere. Osim što ravna Berlinskom filharmonijom, koja se smatra jednom od najboljih na svijetu, Tar je ujedno i sveučilišma nastavnica na prestižnome Juilliardu. Već uvodna scena u kojoj pratimo Tar prije izlaska na pozornicu na kojoj ima intervju pred velikim auditorijem jasno pokazuje, gestikulacijom, mimikom, facijalnim ekspresijama, kao i načinom odijevanja kako se radi o vrlo pedantnoj osobi, strogoj, perfekcionistički nastrojenoj, koja mora i želi držati sve pod kontrolom.

Vrlo često, kao i u filmu, i u stvarnome životu, takve su osobe izvrsne u svojem poslu i djelovanju te postižu zavidne rezultate. Upravo tako i Tar postiže zavidne rezultate, ima izoštren sluh, a glazba se čini kao da kola njezinim venama, jer, kao što vidimo, ona živi glazbu, to je dio nje. Da je u onome što radi izvrsna, precizna, detaljna i da je zanima samo izvrsnost pokazuje i njezino djelovanje u kolektivu kad ravna orkestrom, no pokazuju i njezini razgovori u kojima, s obzirom na izvrsnu scenarističku podlogu vividno, u kakvom umjetničkom zanosu, lamentira o glazbi, pojašnjava filozofiju glazbe, melodije i skladbe, kao i samoga dirigiranja. Što se tiče njezina privatnoga života, Tar živi s članicom orkestra Sharon i s malodobnom djevojčicom, te, barem prividno, uspješno balansira privatni i poslovni život.

No što film dalje odmiče, vidimo kako je veza sa Sharon sve samo ne savršena, a poljuljat će je već prvi dolazak nove mlade članice orkestra. Ipak, taj je dolazak ruske čelistice Olge samo dodatan eksterni faktor koji će vezu i karijeru snažne Tar poljuljati, jer prateći od početka dirigenticu, vidimo jasne znakove kako su njezine cenrističke misli usmjerene na nju samu, jer sebi je najvažnija, pa tako pokazuje manjak empatije i razumijevanja tuđih osjećaja zbog njezinih postupaka i djelovanja. Koliko može biti oštra, sebeljubljiva i pravocrtna u svojem razmišljanju pokazuje scena na Juilliardu već u prvome dijelu, u kojoj posve autoritarnim predavačkim stilom, vršeći gotovo psihičko nasilje zbog činjenice da inizistira isključivo na razmatranju skladba i glazbe bez propitivanja kakve pozadinske slike toga ili autorove priče, tako da izaziva studenta sve dok joj ne kaže da je kuja.

Oličenje izvrsnosti

Njezin autoritarni režim vidljiv je i u odnosu sa osobnom asistenticom, partnericom te prilikom zamjene članova orkestra. Ne bi li film dosad doživio dosadašnji uspjeh pomogao je svakako scenarij i izvrsna glumačka bravura Cate Blanchett, koja je posve uvjerljiva, a Tar tumači minuciozno, tako da sugestivno portretira sva unutrašnja previranja protagonistice koja su u skladu s vanjskim događanjima i vanjskim napetostima koje proizlaze iz njezinih odnosa s drugima i iz njezina odnosa prema poslu i izvrsnosti. Tar je, dakle, oličenje izvrsnosti, no one koja gazi preko, što bi se reklo, ljudskih leševa, ne bi li postignula svoj cilj – perfekcionizam. Altruizam joj je stoga nepoznat pojam, jer kao takva, posve okupirana poslom i krajnjim rezultatima, zaboravlja pokazati obzirnost i razumijevanje, a ni ne uvažava druge i njihove osjećaje. Štoviše, još je manje sklona pokazivati kakvu empatiju prema stanjima i osjećajima u drugih koje je ona sama izazvala. S obzirom na radnju, film žanrovski možemo odrediti kao dramu s psihološkim nijansiranjem protagonistice, jer je unekoliko skiciran i njezin psihogram.

REUTERS/Mario Anzuoni

Radnja filma je linearna, a na simboličnoj razini, na relaciji pozitivno-negativno, prati dio života slavne dirigentice koji zadobiva oblik silazne putanje, od vrhunca prema dnu, a tu je putanju zadobio, dade se zaključiti, upravo zato što je koračala putem nerazumijevanja i neuvažavanja, pa je učinila i neke greške. S obzirom na to da je u fokusu protagonistica Tar, možemo reći da se radi djelomično u unutarnjoj fokalizaciji, jer je česta opreka njezina unutarnjeg i vanjskog svijeta, što se ogleda po buđenju noću te raznim zvukovima koji signaliziraju njezinu nervozu i paranoju. Iako to nije eksplicitno naglašeno, njezin unutarnji nemir nastupa zbog događaja iz prošlosti koji je proganja u bespućima virtualnih e-tragova, pa taj događaj koji je provodna nit, u maniri zlokobnoga postaje ono određujuće koje, između ostalog, izaziva njezin potpuni krah. U cjelini gledajući, ritam jest spor, a dojam posebne retardacije ostavlja nekoliko scena razgovora u restoranu te scena intervjua na samome početku kojima se pomno prati dijalog dirigentice i sugovornika te svaka replika.

Zloupotreba moći

Glazbena podloga, to jest originalna glazba koju potpisuje Hildur Guðnadóttir, koja je, između ostalog, skladala glazbu i za »Jokera« i mini-seriju »Černobil«, izvrsna je i dograđujuća. Kamera nerijetko prati protagonisticu u pokretu, daje nam pogled na prostorije i likove, česti su planovi blizu koji tendiraju pokazati facijalne ekspresije i, s obzirom na njezino zanimanje, pokrete ruku protagonistice, u »čistim« i pravilnim kompozicijama kadrova. Sagledamo li suodnos pojedinca i prostora, jasno je kako su boje koncertne dvorane ipak svjetlijih tonova, dok su interijeri obaju stanova protagonistice hladnijih tonova, djeluju sivo, bijelo, no ostavljaju dojam hladnoga, kakva je uostalom i sama protagonistica. Ipak, usporedimo li trenutke provedene u dvorani pred orkestrom i na Juilliardu u odnosu prema trenucima provedenim u stanu, hladna dirigentica ipak djeluje znatno toplije i življe u prostoru koncertne dvorane, okružena glazbom, dok radi ono što voli.

Portretiranjem autoritarne dirigentice Tar, koja djeluje silom izvrsnosti, na uopćenoj razini, te reperkusija njena djelovanja, dan je portret pojedinca, perfekcionista, u ovome slučaju umjetnika, što je svojevrsno kritičko propitivanje odnosa takva pojedinca i zajednice. Također, propitivanje je i pitanja opstojanja jednoga umjetnika, cijene njegova napretka, kao i cijene njegove izvrsnosti – što ona znači za druge te kako se tretiraju takvi pojedinci – no i toga kako se takvi izvrsni (autoritarni) pojedinci na poziciji moći nerijetko odnose prema drugima. Tematski, osim portreta narcistički nastrojene umjetnice i političke korektnosti, seksualnim nasiljem i zloupotrebom moći, film »Tar« vješto se pozicionirao i balansira između aktualnih #MeToo propitivanja/problematiziranja, kao i onih »cancel« culture.