Za ljubitelje azijske kinematografije kino Tuškanac će u drugoj polovici veljače u ciklusu filmova Tajvanski novi val ponuditi filmske poslastice s one strane svijeta, koji su postavili temelje moderne azijske kinematografije i inspirirali redatelje poput Wong Kar-waija i Jia Zhangkea.

Osam filmova koji će biti prikazani u Kulturno informativnom centru (KIC) dio su pokreta pod nazivom Tajvanski novi val, koji je osamdesetih godina odbacio komercijalne žanrove i propagandne filmove u korist autentičnih priča o urbanizaciji, otuđenju, generacijskom jazu, ljubavi te političkim previranjima.

Naravno, takve autentične priče nerijetko su uključivale minimalizam, primjerice duge kadrove, reducirane dijaloge te razvučen tempo, kao i prirodnu glumu i vizuali aspekt filma.

Rad redatelja kao što su Hou Hsiao-hsien, Tsai Ming-liang ili Edward Yang, utjecao je i na kasnije redatelje poput Wong Kar-waija i Jia Zhangkea, na cjelokupnu nezavisnu tajvansku scenu, kao i na onu širu azijsku.

Nakon omnibusa “U naše vrijeme” (1982), koji prati odrastanje mladih istražujući njihova iskustva, izazove i potragu za identitetom u turbulentnom tajvanskom društvu tijekom četiriju desetljeća, u nastavku ciklusa prikazat će se filmovi kao što su “Momci iz Fengkueija”, “Priča iz Taipeija”, “Prašina u vjetru”, “Buntovnici neonskog boga”, “Pijte i jedite ljudi” te “Živjela ljubav”.

Film “Momci iz Fengkueija” (1983), redatelja Hou Hsiao-hsiena, čija je glazbena podloga Vivaldijeva Zima, drama je o odrastanju koja daje uvid u život trojice mladića koji iz malog ribarskog sela odlaze u grad.

Prozvan tajvanskim ekvivalentom “Građanina Kanea”, Priča iz Taipeija (1985) daje snažnu kritiku tajvanske srednje klase, dok središnji dio autobiografske “trilogije o odrastanju” slavnog sineasta Hsiao-hsiena Houa Vrijeme za življenje, vrijeme za umiranje (1985) pripovijeda o dječaku koji se suočava s gubitkom roditelja.

Završni dio “trilogije o odrastanju”, drama “Prašina u vjetru” (1986), ljubavna je priča dvoje mladih ljudi, bavi se intenzivnom urbanizacijom Tajvana 1970-ih, a simbolizira prolaznost života i neuhvatljivost ljubavi.

Prozvan da oponaša Michelangela Antonionija, Tsai Ming-liang filmom “Buntovnici neonskog boga” (1992), melankoličnom dramom u čijem je središtu destruktivni mladić koji se opire društvenim normama i vlastitim emocionalnim problemima, postavio je temelje prepoznatljivog stila orijentiranog na otuđenost i usamljenost mladih u velikim gradovima.

Svojevremeno nominiran za Oscar i Zlatni globus za najbolji film na stranom jeziku, “Pijte i jedite ljudi” (1994) redatelja Anga Leeja bavi se prodorom modernosti u tradiciju, a donosi priču o ocu koji nastoji očuvati odnos s kćerima koje se pak suočavaju s brojnim životnim izazovima, ljubavnim odnosima i težnjama prema nezavisnošću.

Ciklus će zaključiti drama Živjela ljubav (1994) koja prati tri usamljena muškarca i ženu čiji se životi isprepliću u stanu koji je na prodaju.

Film je osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu 1994. godine, a ističe se po motivima tjeskobe i kratkotrajnim seksualnim užicima kojima mladi protagonisti kompenziraju oporu spoznaju o nemogućnosti ljubavi i besmislenosti svojih egzistencija.