Nakon što je napustio hitni trakt pariške bolnice, na kojem je bio hospitaliziran zbog embolije, veliki francuski sineast Nicolas Philibert snimio je impresivni doks »De chaque instant« (»U svakom trenu«) kao gestu zahvale njenom osoblju koje mu je spasilo život. Ovo je treći autorov komad nakon genijalnog »Etre et avoir« (»Biti i imati«) i »Pays de sourds« (»Zemlja gluhih«), koji se bavi pedagoškim temama.

Nakon seoske osnovne škole u Auvergneu, te jednog bradatog učitelja koji nam poručuje da gluhe osobe nadoknađuju propušteno očima (za potrebe snimanja »Zemlje gluhih«, Philibert je naučio znakovni jezik), sada je autor ušao u medicinsku školu u pariškom Montreuilu (Institut de la Croix Saint-Simon), čiji su učenici rastrgani između studija i prakse, terapije i tretmana, ali i iskustva života i smrti.

Riječ je o mladeži koja mora odlučiti što učiniti s vlastitom (profesionalnom) budućnošću. Naučiti kako ispravno sapunati ruke u sedam faza, pravilno davati injekciju, tretirati pacijenta u bolničkom krevetu, suočavati se s njegovim neugodnim mirisima i izvoditi kardiopulmonarnu reanimaciju. Iako je Philibertov doks premijerno prikazan u Locarnu još 2018, trenutno je dostupan na digitalnoj platformi Wanted Zone i ne može biti aktualniji. Jer, »De chaque instant« se na neki način može promatrati i kao Philibertovo ljubavno pismo svekolikom medicinskom osoblju koje je prenijelo COVID-19 krizu na svojim plećima, iako je autorova ideja došla posve sučajno. Naravno, Philibert ne bježi od tehničkih detalja koji prate studente tijekom šest semestara (autorov doks podijeljen je u tri poglavlja čiji se nazivi referiraju na stihove pjesnika Yvesa Bonnefoya iz njegova krajnje osobnog djela »Du mouvement et de immobilite de Douve«).

Polet mladosti

Prateći studente pariške medicinske škole, Philibert igra na nevjerojatni empatični senzibilitet, ali i na krajnje ležerni rafinman. Dovoljno je promatrati scenu u kojoj jedna od njenih učenica mora izmjeriti tlak svojoj majci pod budnim okom njena tutora. Jer, ništa nije promaknulo objektivu Philibertove znatiželjne kamere, od adolescentnih simpatičnih gafova do meritokracije državnog zdravstvenog sustava. Iako škola koju pohađaju Philibertovi učenici funkcionira kao spoj privatnog vlasništva i javnih subvencija, autor podvlači njenu multikulturalnost u šarolikoj mješavini različitih jezika i vjera. Tako će jedna Arapkinja preuzeti ulogu prevoditeljice kako bi pomogla arapskim pacijentima koji su bili dovedeni na hitni trakt. A jedna djevojka s Antila biva ohrabrena nakon što joj je ukradeno računalo.

Jer, situacije koje bi neki drugi sineast transformirao u još jedan banalni traktat o inkluziji, Philibert promatra krajnje spontano, odbacujući dijegetske zvukove i kronološke okvire. Njegova neinvazivna kamera ne preuzima ulogu istražitelja, već smireno iščekuje što će se dogoditi ispred njena objektiva. Zato je Philibert itekako svjestan da se najljepše filmske priče kriju iza svakodnevice njihovih aktera. U pedantnom promatranju teorijskih kurseva, stažiranja, praktičkih vježbi i stadija koje njegovi učenici prolaze eda bi školu zamijenili profesionalnim životom, ali i svim onim materijalnim problemima i psihološkim blokadama s kojima se suočavaju. U entuzijazmu i poletu mladosti. Iako se tijekom školovanja moraju prečesto suočavati s tuđom smrću.

Obični ljudi

Zato najstimulativniji aspekt ovog strogog i rigorozog filma nisu lutke na kojima Philibertovi učenici vježbaju, već njihova interakcija sa stvarnim pacijentima. Njihovim strahovima, bolima, ranama i umiranjima. Tada njihove snove zamjenjuju rutine i sva medicinska ograničenja s kojima se suočavaju, ali i strahovi od prvih susreta s pacijentom. Jer, sav entuzijazam njihove mladosti, ubrzo će zamijenti suočavanje sa starošću i smrću. Zato Philibertov mali veliki komad u isti mah ispisuje dirljivi hommage njihovu poštenju. No, tabloidna urgentnost pronašla je idealne »koronizirane« filmske pandane u katastrofičarima poput Soderbergha (»Zaraza«), Sung-Sua (»Gripa«) i Markovića (»Variola vera«). Iako je upravo Philibertov »De chaque instant« jedini pravi odgovor na naša koronizirana vremena.

Naravno, Philibert traži od gledatelja malo strpljenja. Jer, sve one figure s kojima smo se na malim ekranima i izvan njih suočavali tijekom proteklih mjeseci, nisu nikakve prijeteće spodobe izašle iz černobilskih i inih scenarija. Iza njih se kriju obični ljudi koji su se iza svojih zaštitnih odijela i maski znojili i ponekad jedva dolazili do daha. Njima je Philibertov doks ispisao najljepšu posvetu. Dovoljno je promatrati scenu u kojoj njegova učenica mora obaviti HIV-test ženi koja je morala prodati vlastito tijelo da bi se dokopala Francuske. Jer, »De chaque instant« je film velike i nevjerojatne nježnosti.