20 godina Filmaktiva

“Srebrna”: Dokumentarni film riječke autorice Barbare Babačić prikazan u Art-kinu

Ervin Pavleković

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Ideja za ovaj film, pojasnila je u  kratkom razgovoru redateljica i scenaristica Barbara Babačić, rodila se tijekom putovanja u Boliviju, posve neočekivano, jer zapravo je inicijalna ideja bila napraviti film o šamanskim seansama



U povodu obilježavanja dvadesete godišnjice rada udruge Filmaktiv u riječkom je Art-kinu premijeru imao kratkometražni dokumentarni film riječke autorice Barbare Babačić, s kojom se nakon projekcije filma održao i kratak razgovor o samome filmu, odnosno ideji iza filma te procesu rada na filmu čija je radnja smještena u Boliviji.

Foto galerija: Dokumentarni film Srebrne Barbare Babačić u Art-kinu Foto: Vedran Karuza



Ideja za ovaj film, pojasnila je u  kratkom razgovoru redateljica i scenaristica Barbara Babačić, rodila se tijekom putovanja u Boliviju, posve neočekivano, jer zapravo je inicijalna ideja bila napraviti film o šamanskim seansama. Spomenuvši da je onaj čovjek koji je izgubio sve najveći pokretač optimizma, naglasila je da bolivijske žene malog mjesta s kojima je bila u kontaktu, koje nemaju ništa i žive u barakama, zapravo su one koje imaju toliko života u sebi, smisla za humor i prijateljstvo, što ih i spašava. Također, s obzirom na to da je film sniman u Boliviji osvrnula se na poziciju bijele žene u drugoj antropološkoj sredini, pa je naglasila važnost takvoga iskustva Drugog, koja nam pomaže da shvatimo i perspektivu onoga tko se možda trenutno osjeća tako u našoj sredini. A filmovi intimnije i(i) dokumentarističke naravi poput “Srebrne”, zaključio je Boris Ružić, koji je razgovarao s redateljicom, veoma su važni jer pokazuju naličje napretka te, još bitnije, ostaju i iza nas.


Prema najavi, film „Srebrne“ portret je bolivijskih žena koje žive u lošim uvjetima u rudarskoj zajednici pokraj grada Potosija. Sniman tijekom mjesec dana 2014. godine, film istražuje ženski doprinos u ekonomiji rudnika, dok istovremeno problematizira njihovu marginalizaciju i stigmatizaciju unutar andske kulture. Redateljica Barbara Babačić postavlja pitanja o ekonomskim teretima koje ove žene nose te istražuje kulturne norme koje ih čine nevidljivima u društvu. 




Tijekom snimanja filma i razgovora koje je vodila s tamošnjim ženama otežavajuća je okolnost, priča redateljica, bio jezik, jer žene s kojima je razgovarala govore kečuanski, jezik starih Inka, pa joj je trebala pomoć dvoje prevoditelja iz grada Potosija.


Prva nam je ideja bila da snimamo rudare. Međutim, kada smo shvatili da umiru vrlo mladi i da uglavnom imaju više od troje djece, moje je pitanje bilo gdje su žene i kako one sada žive. Nakon duže potrage, uspjeli smo doći do žena i intervjuirati ih. Navodi me da se pitam što ih vuče dalje, iako znaju da pomaka s mjesta nema. Zanima me snaga, u ovom filmu prvenstveno žena, koje su same i skrbe za svoju djecu radeći Sizifov posao. Ne želim ih predstaviti kao žrtve, već kao heroje – i možda malim koracima mijenjati paradigmu rudarskog svijeta, gdje se samo muškarci prikazuju kao heroji. Ovdje su žene posve nevidljive. Nigdje se ne spominju i njihov je rad nevidljiv, iako ih kapitalističke korporacije u rudniku neumorno žvaču i sav teret prebacuju na mlade udovice, ističe redateljica te dodaje da je motiviraju ljudi za koje se čini da su izgubili sve.


Premijera filma „Srebrne“ prva je istodobno i premijera nekog filma i inkluzivna premijera, što je način pomicanja granica. Film autorice Babačić 52. je film koji je preveden i prilagođen za gluhe i nagluhe osobe u sklopu Film svima.


Barbara Babačić, riječka redateljica, ističe se svojim angažiranim pristupom dokumentarnom filmu, a radovi su joj nerijetko fokusirani na istraživanje društvenih tema i marginaliziranih perspektiva, pa i  potiču na razmišljanje i na promjene. Na filmu su radili snimatelj Branko Manzin, montažerka Kristina Barišić, oblikovatelj zvuka Zoran Medved, dok obradu slike potpisuje Sara Salamon te vizualni identitet Ana Labudović. Producent filma je Borko Novitović, a korekciju teksta potpisuju Olga Dimitrijević i Lea Stojiljković Medved.