Poput odlazaka u kino, tako su i odlasci u teatar kolektivno iskustvo. Jer, nijedan virtualni/digitalni prostor ne može se zvati »kino«, ni »kazalište«. Kao što nijedna virtualna varijanta mračne dvorane kina ili kazališta ne može zamijeniti njihovu kolektivnu energiju. Njihova koronizirana online forma tek je otužni surogat. To isto kazalište napušta ovih dana svoju online karantenu i vraća se u novu normalnost, s razmacima među sjedalima i produkcijama koje se mahom svode na monodrame.

No još 2018. koja nam se danas doima tako daleko, Spike Lee je učinio ono što će dvije godine kasnije postati neželjeno pravilo. Snimio je kazališni komad »Pass Over« u produkciji etabliranog Steppenwolf Theatrea u Chicagu, iza kojeg stoji provjerena Antoinette Nwandu.

U sličnom miljeu nastao je i Leejev »Rodney King« s Rogerom Guenveurom Smithom u ulozi crnačke žrtve policijskog nasilja tijekom uličnih nemira u Los Angelesu 1992. Potom je s Netflixovim pečatom snimio TV seriju »She’s Gotta Have It« u kojoj se referira na onaj isti lik Nole Darling iz istoimenog filma snimljenog 1986. koji je označio početak crnačkog vala u »amerindie« genezi. Ovih dana Lee je morao odustati od dolaska u Cannes u ulozi predsjednika festivalskog žirija. Iako se u sklopu tog istog Cannesa trebala dogoditi projekcija autorova najnovijeg filma »Da 5 Bloods« o četvorici vijetnamskih veterana koji se vraćaju u Vijetnam u potrazi za zakopanim blagom. I dok je njegova svjetska premijera otkazana za neka bolja vremena, ostaje nam Leejeva online verzija predstave »Pass Over«, koja se ipak udaljila od sličnih uniformiranih produkcija.

Oružje nade

Jer, Lee ne snima samo ono što se zbiva na sceni, već i ulazak publike u autobus koji će ih odvesti u kazalište. Leejevo gledalište nije ni prazno ni distancirano. Njegovi kontraplanovi promatraju reakcije dominantno crnačke publike koja promatra predstavu, ambijentiranu na simboličnom križanju čikaške 64. ulice i Martin Luther Jr. Drivea. Američki san ostaje i u fokusu »Pass Overa«, povezan s retorikom uspjeha i svjetlom na kraju tunela. Njegovi antipodi kriju se u zakonima geta, policijskim mecima i pasolinijevskom bijegu od stvarnosti. Jer, ono što je za Pasolinija bila rimska »borgata«, to je za Nwandu i Leeja čikaški »geto« u kojem stilizirani Herkulovi stupovi kriju sraz između onog opipljivog i onog što je nemoguće dosegnuti. Iako iscrpljujuća nepokretnost protagonista priziva Becketta (»U očekivanju Godota«) i Sartrea (»Iza zatvorenih vrata«). Koliko god je »Pass Over« bliži Beckettovu »Kraju igre«. Na tom istom križanju susreću se izgladnjeli i nezaposleni Moses (Jon Michael Hill) i Kitch (Julian Parker).

Razlika je tek u Leejevu optimizmu, nespojivim s estetikom Beckettova teatra apsurda. Iako Lee ne igra na još jedan pasivni diskurs »blacknessa«, već se oslanja na nemoguću sintagmu »militantnog pacifizma«, zaklinjući se u oružje nade. Zato u Leeja i Nwande, taj isti »blackness« postaje sinonim komune/pripadnosti i odlučnog sistema vrijednosti. U dobru i zlu. Onom istom na koji se Lee referira u recentnom kanskom ukazanju (šifra: »Crni član KKKlana«). Zato su bijelci u »Pass Overu« svedeni na totalne simbole Zla, poput nasilnog policajca Ossifera i bijelog vraga Mistera s bijelim odijelom južnjačkog dendija. Zato crncima ne preostaje drugo nego da sanjaju o obećanoj zemlji.

Techno party

I dok je Lee bliži bluesu, austrijski sineast s pariškom adresom Patric Chiha igra na razuzdani techno party. Iako je u fokusu njegova komada »Si c’etait de l’amour« premijerno prikazanog u sklopu ovogodišnjeg Berlinalea u paralelnoj »Panorami«, nanovo produkcija kazališne predstave. Riječ je o komadu »Crowd«, iza kojeg stoji francusko-austrijska koreografkinja Gisele Vienne, u kojem autor promatra repetitivne pokrete i emotivne susrete 15 plesača, čija su tijela ispunjena nevjerojatnom seksualnom energijom. Takav pristup postao je autorov raison d’etre. To je postalo evidentno još u njegovu prethodnom komadu »Braća noći«, prikazanom u sklopu 12. izdanja zagrebačkog Subversive Film Festivala, čiji artificijelni interijer bečkog kafića u kojem se okupljaju bugarski gej Romi koji nude »masažu i pušenje za 130 eura«, puno duguje Fassbinderovu »Querelleu«.

Sada je autorova kamera opsesivno fokusirana na probe, s interakcijom karaktera koreografije koji postaju filmski karakteri – trans klinac, neonaci klinac zaljubljen u gay klinca i žena koja se pali na sirovi seks. U filmu koji postaje rejverski dernek i pulsirajuća ekstenzija pozornice okupane neonom. Filmu koji je više »kino« nego »online« friendly. Iako bismo »Crowd« voljeli vidjeti u teatru. Uz socijalnu distancu između publike i plesača manju od dva metra.