Gotovo da ne prođe nijedno izdanje Pulskog filmskog festivala, a da se na njegovu tapetu ne nađu »komunjare«. Njegovo ovogodišnje izdanje proteklo je u znaku dvaju doksa čije autore dijeli novinarski angažman u (klerikalno) režimskoj prijestolničkoj štami – novinarkom »Večernjaka« Višnjom Starešinom (šifra: »Stepinac, kardinal i njegova svijest«) i Draženom Majićem (šifra: »Berge Istra«), bivšim pomoćnikom novinarke Hloverke Novak-Srzić, glavne urednice Informativnog programa HRT-a, koji je kazao da ga je »vjera spasila iz pakla droge«.

Majić je na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu predstavio doks »Berge Istra«, fokusiran na Puležane Karmen i Egidija Ševrlicu, žrtve tragedije tog istog broda, koji je misteriozno nestao na Tihom oceanu, negdje blizu filipinskog otoka Mindanao. Jedini preživjeli bili su dvojica španjolskih državljana, koje je na splavi pronašao japanski ribarski brod. Naravno, sudbina »Berge Istre« kao najvećeg uspjeha »samoupravnog socijalizma«, poznatijeg kao »jugoslavenski Titanik«, tek je još jedan pokušaj Majićeve potrage za izgubljenim vremenima komunizma. Iako taj isti obračun ipak nije tako odbojan u odnosu na njegovu medijsku kolegicu Starešinu.

Starešina o kojoj ne treba trošiti previše prostora, jer ga definitivno ne zalužuje, pripada onom istom korpusu koji u ovogodišnjoj prijestolnici EPK može računati tek na svečane projekcije u opskurnoj dvorani »Euroherca«, poslovično naklonjenoj hrvatskim desničarima, dok je neke druge riječke filmske adrese zaobilaze u širokom krugu. Iako je slično ustaško crnilo znalo ugostiti i zagrebačko kino »Europa« u gladi za profitom, paralelno s »life coach« seansama koje se previše ne razlikuju od prezenatacije vjenčanica u atriju HNK-a. Prisjetimo se autoričinih doksa poput »Zaustavljenog glasa« koji se bavi » sustavom komunističke represije nad Hrvatima, od Bleiburga do danas« (izvor: Wikipedija). U Majićevoj »Berge Istri« odzvanja tek legendarni krik Jovanke Broz (»Krstim te, Berge Istra!«), pjenušac uključen. Da bi paradoks bio veći, njegov brod blizanac »Berge Vanga« nestao je četiri godina kasnije, što se povezuje sa sintagmom »kletve Uljanika«. Iako se njegova istinska kletva događa ovih dana.

Dragi drugovi

Zato ima neke proklete simbolike da se samo nekoliko dana nakon pulske premijere Majićeve »Berge Istre«, na venecijanskoj Mostri dogodila projekcija najnovijeg komada Andreja Končalovskog »Dragi drugovi«, koji se pozabavio masakrom u Novočerkasku 1962. godine, poznatijim i kao Sovjetska krvava nedjelja u protestu nenaoružanih radnika lokalne tvornice lokomotiva. Jedan od njih bio je i Sergej Stolnjikov, član Komunističke partije. Tog petka, 2. lipnja 1962., radnici su saznali da je skočila cijena mliječnih i mesnih proizvoda, te da im je povećana norma, bez obzira na istu plaću. Iako su štrajkaši nosili Lenjinove transparente, njihova glavna parola bila je »Meso, mlijeko i veće plaće!«.

Prosvjednici su blokirali prugu prema Rostovu i zaustavili putnički vlak, da bi netko na lokomotivi napisao »Hruščova za mesni narezak!«.

Čistačica Marija Zaletina, kojoj je muž poginuo u Drugom svjetskom ratu, uzviknula je: »Oni su debele svinje. Udri komuniste!«. Ubrzo je u tvornički krug ušla vojska s trima oklopnim transporterima, ne zato da bi napali prosvjednike, već da im odvuku pažnju dok glavešine pobjegnu iz tvorničkog kruga. No, radnici su na to odgovorili barikadama. Sve to promatra Končalovski kao hommage generaciji vlastitih roditelja, koji su preživjeli Drugi svjetski rat, iako su im kasnije poručili da treba »poginuti za Domovinu i Staljina«. Žrtve masakra u Novočerkasku bile su skrivene iza lažnih imena. A oni koji su bili odgovorni za njihovu smrt nikad nisu bili osuđeni. Zato se autorov komad može promatrati i kao hommage čistoće jedne generacije, njihovim žrtvama i tragedijama koje su svjedočile rušenju mitova i ideala. Jer Končalovski, za razliku od svog brata Nikite Mihalkova, nikad nije bio Putinov apologet. Iako je ruski predsjednik poklonio papi Franji kopiju njegova »Grijeha« koji govori o Michelangelu, uz ikonu apostola Petra i Pavla.

Stvarna osoba

No, bez obzira na Putinove vatikanske poklone, Končalovskog i Mihalkova dijele različite političke trajektorije. Končalovski je bio koscenarist »Andreja Rubljova« u režiji njegova prijatelja Tarkovskog kojeg je upoznao u studentskim danima, kad su u lokalnom kinu zajedno gledali Bunuela i Bergmana, ali i holivudske vesterne. Ali taj isti Tarkovski snimio je u Hollywoodu »Tango i Cash« sa Sylvesterom Stalloneom i Kurtom Russellom. Iako Končalovski nikad nije volio promatrati Tarkovskog kao ikonu, već kao »stvarnu osobu«. U jednom razgovoru kazao je da više nije u kontaktu sa svojom starom prijateljicom Shirley McLaine, koja je bila jedna od njegovih mentorica kad je SSSR zamijenio Hollywoodom.

U tom istom Hollywoodu, Sylvester Stallone mu je htio izvesti Puccinijevu ariju, ali studijski glavešine su mu poručili: »Ušuti i skini košulju!«. Sve ostalo je povijest. Povijest od koje bi Starešina & Co. mogli puno toga naučiti. Jer, u opusu Končalovskog našlo se dovoljno prostora i za Rockyja i za drage sovjetske drugove. Tarkovskog i Hruščova. Shirley McLaine i Roberta Mitchuma. Petra i Pavla. Doduše, za potonje Končalovski nije bio ni kriv ni dužan. Oni pripadaju Putinu, liblingu njegova brata Nikite. To, naravno, nije zasmetalo Francuzima da mu dodijele Nacionalni red legije časti i Rusima da mu dodijele Orden zasluga za otadžbinu, ali i Kirgistancima da mu dodijele orden »Danaker«. Ima ih toliko da mu svi ne bi stali na torzo. Valjda ih je zaslužio.