Nedavno je u svom domu u Parizu (6. rujna 2021.) preminuo Jean-Paul Belmondo, glumac čija je karijera trajala više od 50 godina; u zlatnim godinama filma, kada se još masovno hrlilo u kinodvorane, prepoznatljivo lice francuskog glumca smiješilo nam se s mnoštva filmskih plakata koji su najavljujući njegove nove uloge pozivali gledatelje diljem planeta da iznova uživaju u njegovim šarmantnim avanturama i otkvačenim vratolomijama, u njegovom tumačenju neprispodobljenih fakina, autsajdera koji se kreću na samom rubu zakona, često ga i prekorače, ali ipak u dubini duše su dobri i nježni, bore se za nekakvu »svoju« pravdu, često iskošenu i u pravilu u sukobu s malograđanskim moralom.

U tim nesporazumima s okolinom i društvom, junaci koje je glumio Belmondo u pravilu su bili gubitnici, ali sa specifičnom aureolom nepokor(e)nog osobenjaka koji ruši sve konvencije, prokazuje ispraznost moralnih normi, društvenog licemjerja i do kraja i bez ostatka, »do posljednjeg daha« (kako glasi i naslov filma u kojem se Belmondo proslavio praktički već na početku karijere), ne odustaje od nade i vjere u bolji život. Belmondo je neosporno bio i ostao ikonom francuske i svjetske kinematografije, globalna zvijezda, »ružni ljepotan« (kako su ga od milja zvali), koji se proslavio ulogama u filmovima novog vala; njegova je zvijezda rođena na prijelomu 50-ih i 60-ih godina minulog stoljeća kada se pojavio u ulozi sitnog kriminalca Laszla Kovacsa alias Michela Poiccarda u danas kultnom filmu Jeana-Luca Godarda »Do posljednjeg daha« (»A bout de souffle«, 1960.) u kojem su svi akteri ovog remek-djela, od redatelja do glumaca, svaki na svoj način stvaralački trijumfirali i profitirali. Posebice Godard kojem je to bio prvi dugometražni film u karijeri za koji je u Berlinu bio ovjenčan Srebrnim medvjedom za režiju; film je bio nominiran i za uglednu britansku filmsku nagradu BAFTA, a kod gledatelja je doživio nezapamćen uspjeh; samo u Francuskoj u prvom ga je valu pogledalo više od dva milijuna ljudi. A kolika je nakon toga bila Belmondova slava (uključujući i njegove partnerice Jean Seberg) svjedoči podatak da su odmah potom zaredale brojne ponude najvećih redatelja toga doba za snimanje novih projekata. Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća Belmondov lik poslužio je kao model za strip heroja »Poručnika Blueberryja«, autorskog tandema Jeana Girauda i Jeana Michela Charliera koji će ubrzo postati, kako to smatraju brojni ljubitelji ovog žanra, najboljim vestern serijalom u povijesti devete umjetnosti.

Do posljednjeg daha

Belmondo je kao glumac imao gotovo sve; imao je talent, energiju, drskost, humor, sve što je potrebno da zavede gledatelje i ljubitelje filma; naprosto nije bio poput ostalih, do tada dominantnih zvijezda; uvijek je bio luđi i drukčiji, sve što drugima nije padalo na um, on je izvodio nonšalantno kao nešto posve normalno. U svojoj autobiografiji (a napisao ih je nekoliko) naslovljenoj »Tisuću života vrijedi više od jednog« (»Mille vies valent mieux qu’une«) ispričao je kako je uopće došlo do toga da s Godardom snimi film. Na ulici su se, piše Belmondo, sreli slučajno i Godard mu je ponudio 50.000 franaka da dođe u njegovu hotelsku sobu gdje je s Jean Seberg namjeravao snimiti nekoliko kadrova svog prvog filma.

Snimanje je bilo krajnje neobično, nije bilo pripremljenog scenarija, ad hoc se pisao, tako da je glavna glumica J. Seberg, kada je vidjela kako redatelj radi, htjela odustati od angažmana; međutim, Belmondo ju je uspio odgovoriti, tješeći je kako od projekta vjerojatno ništa neće biti, ali neka odglumi što se od nje traži, pokupi honorar i nakon toga ode. Srećom, film je snimljen i postao je klasikom filmske umjetnosti.

Interesantno je napomenuti: koliko god Belmondo bio ljubimac širokog gledateljstva, toliko ga je filmska kritika ignorirala, uvijek pronalazila mane u njegovim glumačkim ostvarenjima, a posebice su ti napadi postali učestali kada je počeo intenzivno snimati tzv. komercijalne filmove koje je osobno smatrao nečim većim i višim od zabave, u koje je unosio sav svoj talent za komiku i geg, simpatičnu i šarmantnu ironiju, upetljavao se u nevjerojatne avanture igrajući najrazličitije likove i tipove poput propalica, gangstera, korumpiranih policajaca, zavodnika, zanesenih opsjenara, u čiju se kožu i dušu vješto uvlačio i tako na svoj način uzvraćao ljubav svojim brojnim fanovima koji su ga naprosto obožavali.

Kritičarima koji su tvrdili kako se u tim filmovima olako odriče svog talenta je poručio: »Kada je glumac uspješan, ljudi mu okreću leđa i kažu da je krenuo lakšim putem, da se ne želi izložiti riziku. Ali, da je tako lako napuniti kinodvorane, svijet filma bi bio mnogo napredniji nego što jest. Mislim kako ne bih nikada ostao u centru pozornosti toliko dugo da sam se bavio »smećem«. Ljudi nisu toliko glupi da to ne znaju.« Kako smo rekli, priznanja su ga i u godinama najveće slave zaobilazila, tek 1988. za glavnu ulogu u filmu Claudea Leloucha »Put razmaženog djeteta« (»Itineraire d’un enfant gate«) Belmondo je dobio Cesara (francuska inačica Oscara), ali odbio ga je primiti nezadovoljan dugim čekanjem na priznanje koje je po osobnom mišljenju daleko ranije zaslužio, a u pitanju je bio i stari obiteljski spor s autorom statue koja mu je trebala biti uručena jer je godinama blatio ime njegova oca (poznatog kipara Paula Belmonda), koji je još od Drugog svjetskog rata nosio stigmu kolaboracionista, a pritom se svjesno zaboravljalo kako je zajedno sa suprugom krio Židove u svom domu za cijelo vrijeme trajanja okupacije.

Tek 2010. i to u Americi, u Los Angelesu, Udruženje filmskih kritičara dodijelilo mu je nagradu za životno djelo, da bi godinu potom u Cannesu dobio Zlatnu palmu. U Veneciji je 2016. primio Zlatnog lava, a iduće godine u Parizu konačno Cesara, ali za cjelokupan doprinos francuskom i svjetskom filmu.

Antologijske uloge

Iako će u kolektivnom pamćenju najviše ostati upamćen po ulogama raznih avanturista i probisvijeta, bez ikakve sumnje u svojih 80-ak filmova (za koje je prodano više od 130 milijuna kinoulaznica) ostvario je uloge koje su ga zauvijek uvrstile u sve svjetske filmske antologije. Počeo je s filmom Marcela Carnea »Varalice« (»Les tricheurs«,1958.), potom se nastavilo u već spomenutom »Do posljednjeg daha«, da bi nakon toga u povijest svjetske umjetnosti ušao sjajnim interpretativnim ostvarenjima u brojnim filmovima kao što su »Profesionalac« (»Le Professionnel«, 1981. u režiji Georgesa Lautnera), »Borsalino« (1970. u režiji Jacquesa Deraya), »Ćoćara« (»La Ciociara«, 1960. u režiji Vittoria De Sice, u kojem mu je partnerica bila slavna Sophia Loren), »Čovjek iz Rija« (»L’Homme de Rio«, 1964. u režiji Philippea de Broce), »Moderato Cantabile« (1960., u režiji Petera Brooka), »Ludi Pierrot« (»Pierrot le fou«, 1965. u režiji Jeana-Luca Godarda), »Žena je žena« (»Une femme est une femme«, 1961., J. L. Godard), »Sirena sa Mississippija« (»La Sirene du Mississippi«, 1969. u režiji Francoisa Truffauta), »Afera Stavisky« (1974. u režiji Alaina Resnaisa), »As asova« (»L’ As des as«, 1982. u režiji Gerarda Ouryja), »Dr. Popual« (1972., u režiji Claudea Chabrola), i sve tako do posljednjeg filma u kojem je imao glavnu ulogu »Nepoznati u kući« (»L’ inconnu dans la maison«, 1992., G. Lautnera).

S filmom se konačno oprostio 2009., ali djelo naslovljeno »Čovjek i njegov pas« (»Un homme et son chien«) u režiji Francisa Hustera nije polučilo uspjeh ni kod publike niti kod kritike.

Filmska ostvarenja

Film »Do posljednjeg daha« postao je simbolom novog francuskog vala, a upravo bizarni sadržaj (scenarij su pisali J. L. Godard i C. Chabrol) bio je okvir u kojem se najbolje prikazao duh vremena 50-ih i 60-ih godina minulog stoljeća. Belmondo glumi mladića sklonog kriminalu, opsjednutog likom Humphreyja Bogarta, ubija policajca, a potom uvjerava američku novinarku željnu avanture da zajedno pobjegnu u Italiju; sve je to podloga za filozofijsko, ali i krajnje filmično promišljanje tjeskobe, straha i bezizlaznosti, dakle, egzistencijalnih graničnosti koje su na amerikaniziran način obilježile francusku varijantu noirea. Ali, valja naglasiti kako je sličan predložak Belmondo odigrao i godinu dana ranije i to u filmu C. Chabrola »Dvostruki obrat« (»A double tour«), gdje je najavio magnetsku moć svoje glumačke privlačnosti i specifične, očaravajuće ekspresivnosti koja je podjednako dolazila do izražaja i na filmu i u teatru. Te su karakteristike, uz nepatvoreni, »iritantni« nihilizam posebice došle do izražaja u njegovim ostvarenjima u filmovima »Policajac ili bandit« (»Flic ou voyou«, 1979.) i »Le Guignolo«, oba u režiji G. Lautnera, a naročito u filmu »Životinja« (»L’ Animal«, 1987. u režiji Claude Zidija). U sličnom tonu snimljeni su i filmovi »Sretan Uskrs« (»Joyeuses Paques«, 1984. u režiji G. Lautnera), »Usamljenik« (»Le Solitaire«, 1987. u režiji J. Deraya), a posebnom su snagom isijavale njegove uloge u filmovima Philippea de Broce poput »Cartouche«, 1962.; »Čovjek iz Hong Konga« (Les Trubulations d’ un chinois en Chine«, 1965.) i »Nepopravljivi« (»L’ Incorrigibile«, 1975.), a tome se mogu pribrojati i »Lopov« (»Le Voleur«, 1967. u režiji Louisa Mallea) i već spomenuti »Sirena sa Mississippija« u kojem je Belmondu partnerica bila slavna Catherine Deneuve, simbol francuske ljepote, šarma i senzualnosti.

Enfant terrible

Francuzi su imali brojne velikane filmske umjetnosti: Michel Piccoli, Lino Ventura, Yves Montand, Alain Delon, Jean-Louis Trintignant, ali Belmondo je uživao najveće simpatije, a veliki redatelj Jean-Pierre Melville u jednoj fazi svoga stvaralaštva nije mogao zamisliti realizaciju svoje filmske poetike bez njega. To je naročito vidljivo u filmu »Doušnik« (»Les Doulos«, 1962.). Inače, Belmondo je bio poznat po tome da za snimanje opasnih scena nije koristio usluge kaskadera, već je sam vozio automobile velikom brzinom, (i)skakao iz helikoptera, trčao po krovovima jurećeg vlaka u metrou, a prilikom borbe s tigrom bio je teže ranjen, a manje ozljede nije ni brojio.

Jean-Paul Belmondo rođen je 9. travnja 1933. u Neuilly-sur-Seine nedaleko Pariza, kao sin uglednog kipara Paula i majke poznate slikarice Madeleine Rinaut-Richard. Njegov se otac, čija obitelj potječe iz Italije, rodio u Alžiru u obitelji tzv. pieds-noirs (emigranata sa Sicilije), koji su u tu zemlju došli tijekom 19. stoljeća. Jean-Paul je kao dijete bio iznimno inteligentan, ali i živahan; imao je fotografsko pamćenje, brzo je učio i stoga mu je škola bila dosadna. Davao je prednost sportu, a sa 16 godina okušao se u boksu i u sva tri službena meča protivnike je pobijedio nokautom. Velik uzor mu je bio Marcel Cerdan, tada svjetski šampion i idol Francuske, a treneri su Paulu predviđali blistavu karijeru u profesionalnom boksu.

Međutim, nakon što je obolio od tuberkuloze, morao je odustati od svojih sportskih ambicija, a nakon liječenja u sanatoriju u Auvergneu odlučio je postati glumcem. Mnogi su obožavatelji mislili da je njegov karakteristični boksački spljošteni nos rezultat borbe u ringu, ali u svojoj autobiografiji otkrio je tajnu: to je rezultat nestašne mladosti, jedne od uličnih tuča u kojima je redovito sudjelovao. Tijekom rata i kao srednjoškolac švercao je cigarete i žvake te u obračunu s protivničkim bandama »branio« svoj teritorij. Po povratku s liječenja u Parizu upisao je školu Raymonda Girada, a 1950. debitirao je na jednoj od manjih pariških scena u predstavi »Trnoružica«; dvije godine potom upisao je akademiju tj. Conservatoire National Superieur d’ Art Dramatique, a u njegovoj klasi su se našli brojni, kasnije poznati glumci poput Annie Girardot, Brune Cremera, Jeana Rocheforta, Jean-Pierrea Mariella, Michela Beaunea i Pierrea Verniera. Među kolegama Belmondo je bio najomiljeniji, stalno je izvodio kojekakve vragolije i neslane šale zabavljajući se tako i na svoj i na tuđi račun; jednostavno, bio je enfant terrible cijele akademije. Tu je na koncu i dobio nadimak Bebel; dao mu ga je Henri Deschampes, asocirajući na ulogu Pepela kojeg je 1936. u filmu »Na dnu« (»Les Bas-fonds«) odglumio veliki Jean Gabin kojemu se Paul neizmjerno divio.

Na završnom ispitu (1956.) komisija je njegovu glumačku izvedbu ocijenila »površnom i ležernom«, a samim time onemogućila mu je da pokuša ostvariti svoju veliku želju za članstvom u Comedie-Francaise. Na očevidnu nepravdu reagirale su kolege iz klase za koje je njegova ispitna uloga bila maestralno izvedena; na ramenima su ga iznijeli iz akademije, a on je samo ležerno na sve to odmahnuo rukom i lakonski konstatirao:

»Voila, nije vrijedno komentara, niti uzrujavanja«.

Buntovnik bez razloga

Sam početak karijere nije mu bio uspješan; debitirao je u predstavi »Medeja« Jeana Anouilha u Theatre de l’ Atelier (1953.); nakon toga je s raznim kazališnim trupama imao nekoliko turneja diljem Francuske da bi tek 1957. polučio uspjeh u Shakespeareovoj komediji »Ukroćena goropadnica« u čuvenom pariškom Theatru Athenne. Iste godine počeo je dobivati manje filmske uloge, a 1958. glumio je u filmu Marca Allegreta »Budi lijepa i šuti« (»Sois belle et tais-toi«) gdje mu je partner bio Alain Delon. Od tada traje njihovo (ne)prijateljstvo; često su se družili, ali nisu krili da su suparnici, da bi se na koncu zavadili i prekinuli sve odnose. Tijekom 1958. Bebel je bio unovačen; otišao je na bojišnicu u Alžir gdje je Francuska neuspješno pokušavala poraziti Frontu nacionalnog oslobođenja. Po povratku u Pariz, ulogu mu je ponudio Claude Chabrol i tako je počela jedna velika i neobična karijera francuskog antiheroja, buntovnika bez razloga koji usprkos svom prijestupničkom ponašanju pobire simpatije širokog filmskog auditorija. Veoma brzo, u samo dvije godine, Belmondo je snimio 14 filmova. Nekoliko ih je snimio u Italiji gdje je postao i iznimno popularan, a svim se tim filmovima predstavio kao glumac koji može uvjerljivo odigrati i dramatski teške i psihološki zahtjevne uloge što je primjerice dokazao u filmu Maura Bologninija »Imanje« (»La Viaccia«, 1961.) u kojem je glumio uz Claudiju Cardinale. Nakon toga, u Francuskoj je po vodstvom J. P. Melvillea snimio »filozofski ugođenu dramu« o svećeniku Leonu Morinu (»Leon Morin, pretre«,1961.) čime je dokazao da uspjeh ostvaren u filmu »Do posljednjeg daha« nije slučajan. Belmondo se tako etablirao kao mnogostran umjetnik koji je pod vodstvom velikih redatelja pružao izvrsne uloge; koncem 60-ih godina 20. stoljeća iza sebe je imao već 30 snimljenih filmova, a kolege su ga toliko uvažavale da su ga 1963. izabrale za predsjednika cehovskog udruženja interpretativnih umjetnika.

Filmski kritičar Bertrand Tessier je pokušao objasniti veliku Belmondovu popularnost: »Gledatelje je osvajao novim, neformalnim poimanjem glume… Nije bio lik ljepotana, niti nalik antičkim junacima, kao što su to prije njega bili Gerard Phillippe i Jean Marais; ali on se pojavio kao buntovnik i avanturist kakvog francuski film do tada nije imao«. Redatelj i filmski kritičar Phillippe Labro je dodao: »Francuski je film imao svoje velike karakterne glumce, od Gabina do Piccolija, isprofilirane komičare kao što su Louis de Funes, Bourvil, ranije Fernandel, ali nije imao zvijezdu koja bi mogla konkurirati Jamesu Bondu; međutim pojavom Belmonda rodila se istinska zvijezda koja ne samo da je mogla konkurirati onima iz Hollywooda, već ih je u mnogočemu i nadmašila«.

U jednom trenutku Belmondo je karizmom nadišao velike američke zvijezde sličnog senzibiliteta poput Stevea McQueena i Clinta Eastwooda. Glumio je s velikim glumicama poput Jeanne Moreau, Francoise Dorleac, Annom Karinom, a tijekom snimanja filma »Čovjek iz Hong Konga« zaljubio se u svoju partnericu Ursulu Andress zbog koje je i raskinuo dugogodišnji brak s poznatom balerinom Elodie Constantin, koja mu je rodila troje djece. Veza s Ursulom nije dugo trajala; ona je sama priznala kako jednostavno nije bila u stanju pratiti njegovu energiju, ujedno mu odajući priznanje kako je bio neodoljiv i korektan partner. Nakon razlaza s Ursulom pokušao se pomiriti sa suprugom koju je upoznao još dok je kao student (vjenčali su se 1952.) ludovao Saint-Germain-des-Presom i Latinskom četvrti, ali ona ga je odbila. I filmovi koje je snimio u tom razdoblju nisu polučili veći uspjeh izuzev dva: »Veliki šef« (»Le Cerveau«, 1969. u režiji G. Ouryja) i »Čovjek koji mi se sviđa« (»Un homme qui me plait«, 1969., C. Leloucha).

Heroj s tisuću lica

Nakon velikog komercijalnog uspjeha filma »Borsalino« u kojem je glumio s Alainom Delonom, između dvaju glumaca došlo je do spora zbog navodno neispunjenih financijskih obveza. Bebel je 1971. odlučio osnovati vlastitu produkciju, Cerito Films (nazvao ga je po djevojačkom prezimenu svoje bake), ali nakon što mu je film »Afera Stavisky« loše prošao na kinoblagajnama, odustao je napustiti materijalno zahtjevne produkcijske vode, i okrenuo se »jeftinijem« i lakšem žanru. Publiku je ponovo osvojio 1975. filmom »Strah nad gradom« (»Peur sur la ville«) u režiji Henrija Verneuila. Tih je godina (1972. – 1980.) počeo živjeti s tada slavnom talijanskom glumicom Laurom Antonelli, nakon nje s brazilskom pjevačicom i plesačicom Carlos Sotto Mayor koja se s njim pojavila i u nekoliko filmova. U to je vrijeme Bebel snimio i više komercijalno uspješnih filmova, prije svega mislim na već spomenuto djelo »Policajac i bandit«, ali 1985. stradao je pri snimanju filma »Hold up« Alexandra Arcadyja i u javnosti se pojavio tek nakon dvogodišnje rehabilitacije. Tada mu je Robert Hossein ponudio ulogu Keana u istoimenoj drami Jean-Paula Sartrea (po predlošku djela Victora Hugoa); predstavu je odigrao u poznatom pariškom kazalištu Marigny i polučio je velik uspjeh. Bebel se tako na velika vrata vratio u teatar, a nakon toga su uslijedile još uspješnije adaptacije, primjerice »Cyrana de Bergeraca« slavnog Edmonda Rostanda koju je gledalo »nevjerojatnih« 20.000 gledatelja. S tom je predstavom gostovao diljem svijeta, a u Japanu je doživio pravi trijumf. Po povratku u domovinu prodao je svoju produkcijsku kuću kako bi mogao kupiti Theatre des Varietes gdje je postavio djela Georgesa Feydeaua »Damski krojač« (»Tailleur pour dammes«) i »Buba u uhu« (»La Puce a l’oreille«), kao i predstavu Erica Emmanuela Schmitta »Frederic« koje je publika oduševljeno prihvatila, a jednako tako i kritika. Ali, 2000. godine Bebel se odlučio povući iz kazališta, jer je godinu dana prije imao srčani udar, a nakon toga i moždani tijekom ljetovanja na Korzici. Samo zahvaljujući brzoj intervenciji liječnika spašen mu je život. Kada se oporavio 2002. oženio je dugogodišnju prijateljicu Nathali Tardivel i iduće godine dobio kćer Stellu, ali se par 2008. razveo, a Bebel je stupio u novu vezu s belgijskom manekenkom Barbarom Gandolfi, ali ni ona nije dugo potrajala.

Tijekom 2008. odlučio je s C. Lelouchom snimiti film o ostarjelom kriminalcu koji se pokušava izvući iz tog svijeta, ali nažalost, taj projekt nikada nije ostvaren. Bebel jednostavno nije bio fizički sposoban izdržati napore snimanja. Usprkos burnom životu njegova su ga djeca obožavala jer ih nikada ni u danima najveće slave i zaposlenosti nije zanemarivao; u pravilu ih je vodio sa sobom na snimanja, nalazio vremena za zajedničke šetnje, učenje itd. Interesantno je spomenuti kako niti jedno od njegove djece nije krenulo očevim stopama; sin Paul postao je poznati vozač Formule 1. Uostalom, i sam Bebel je bio poznat kao ljubitelj skupih i brzih vozila, a o njegovom Maseratiju i jurnjavama u toj »zvijeri« ispredale su se prave priče. Međutim, zahvaljujući Bebelovom sinu, nastao je vrstan dokumentarac naslovljen »Belmondo, Belmondu« u kojem su sin i otac razgovarali o njegovim ulogama, filmskom svijetu i životu uopće. Za razliku od brojnih legendi francuskog filma, Belmonda politika nije zanimala; jedino se angažirao (zajedno s bratom i sestrom) kako bi skinuli ljagu s očeva ugleda (navodna kolaboracija s nacistima). Nakon što je Le Figaro iznio podatke da je u vrijeme okupacije, u studenom 1941. kipar Paul Belmondo sudjelovao na izložbi francuskih umjetnika koju je u Berlinu organizirao Goebbels, obitelj Belmondo je pokrenula sudski spor i alarmirala javnost kako bi zaštitila svoju čast i ugled. Nisu poricali činjenice iznesene u tekstu, ali tvrdili su i dokumentirali kako se njihov otac svjesno žrtvovao znajući kakav križ preuzima na sebe, ali samo zato da pokuša ishoditi oslobođenje nekolicine mladih umjetnika iz nacističkog zarobljeništva. Istodobno, otkrili su da je njihova majka tijekom rata skrivala Židove u svom domu. Bebel je bio strahovito vezan za roditelje; u svojoj autobiografiji »Tisuću života vrijedi više od jednog« riječi otac i majka pisao je velikim slovom. A, kada mu je majka u starosti izgubila vid, svakog je dana, bez iznimke, izdvajao sat vremena kako bi joj čitao.

Belmondo je sahranjen uz najveće državne počasti u Palači invalida; orkestar Nacionalne garde svirao je glazbu Ennija Morriconea iz filma »Profesionalac«, a na ispraćaju, usprkos ograničenjima zbog epidemije koronavirusa okupio se velik broj ljudi koji ga je pozdravio aplauzom i sa suzama u očima. Među onima koji su ga ispratili bio je i francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji se od glumačke legende oprostio riječima: »Voljeli smo Belmonda, jer je nalikovao na nas; bio je heroj s tisuću lica«. A, takav ispraćaj Bebel je posve zaslužio, jer je »svojim talentom ušao u srca milijuna poklonika filmske umjetnosti diljem svijeta« (Macron). Bio je i ostao simbol mladosti, šarma i životne vitalnosti.