LOCARNO – Eva je tinejdžerica devastirana rastavom roditelja. U stalnom je sukobu s majkom i opsesivno želi živjeti kod oca s kojim ionako provodi većinu vremena. Otac je pjesnička duša, no frustracije i nezadovoljstvo ga često čine vrlo agresivnom osobom.

To je okosnica filma »Tengo suenos electricos« Kostarikanke Valentine Maurel koji se našao u natjecateljskom programu ovogodišnjeg Locarno Film Festivala. Ovo je prvi dugometražni film Valentine Maurel, koja je već stekla priznanje u filmskom svijetu sa svojim kratkim filmovima. Za diplomski film »Paul is Here« osvojila je prvo mjesto Cinefondation na festivalu u Cannesu 2017. godine. Drugi kratki film »Lucia in limbo« prikazan je dvije godine kasnije, također u Cannesu, u programu »Semaine de la critique«. Valentinu Maurel sreli smo u Locarnu te s njom razgovarali i o filmu i o Kostariki.

Očev lik

Vi se u ovom filmu bavite mnogim temama i problemima unutar obitelji i društva. Što je bila početna ideja za pisanje scenarija?

– Kad pišem, pokušavam ne misliti o temi i sadržaju, već se potpuno koncentriram na likove. Sve ostalo u priči dolazi sasvim prirodno. Općenito volim govoriti o mnogim stvarima, posebno onima za koje se možda misli da se ne mogu pokazati na filmu. No, ja sam odlučila pokušati govoriti o stvarima upravo onakvima kakve one jesu u stvarnosti, ambivalentne i kompleksne. Tako je i nasilje proizašlo iz priče, ali nisam željela da to bude prvenstvena tema već samo jedan od problema kojim se film bavi. Također mi nije bila namjera da agresivnost bude jedina ili glavna odlika likova. Imati tu nestabilnu dimenziju u sebi je životna i organska odlika karaktera gotovo svih nas pa tako i nekih od likova u filmu.

Očevo agresivno ponašanje ste na vrlo suptilan način razjasnili u prekrasnoj poemi na kraju filma.

– Ustvari me bilo malo strah staviti taj tekst u film. Bojala sam se da će previše otkriti o čemu se radi u filmu, a također nisam imala namjeru dati neko veliko psihološko objašnjenje očeva ponašanja. No, taj tekst sam napisala prije scenarija za film i po njemu sam, na neki način, gradila očev lik. Volim pisati o stvarima o kojima stalnu inspiraciju pronalazim u stvarnom životu oko sebe, pa sam osjećala da taj tekst moram staviti u film kako bih na neki način ostala vjerna realnosti. Ne bih rekla da objašnjava sve o ocu, ali objašnjava nešto o nasljednoj nasilnosti koja se prenosi s generacije na genaraciju i oblikuje karakter osobe.

Osobni momenti

Ima li u vašoj filmskoj priči autobiografskih elemenata?

– Naravno da ima osobnih stvari i film je na neki način mješavina fikcije i mojih sjećanja na odrastanje u Kostariki. Otišla sam iz Kostarike kad mi je bilo devetnaest godina i na neki način sam se uvijek željela vratiti tamo i ondje praviti svoje filmove, jer oni govore pomalo o mojem podrijetlu i o tome tko sam ja ustvari. U ovom sam filmu željela govoriti o adolescenciji i odnosu između adolescentice i odraslih. Tako da na neki način ima osobnih momenata, no filmska priča je ipak fiktivna.

Eva je žrtva i svoje obitelji i društva, ali ona je iznad svega toga. Kako ste gradili njezin lik?

– Prvenstveno sam željela izbjeći egzemplarni prikaz žrtve i nisam imala namjeru napraviti didaktički film. Htjela sam da sve bude maglovito, onako kako to izgleda u tinejdžerskim godinama, jer tinejdžeru ne treba odmak da bi procijenio situaciju. Htjela sam prikazati postupke tinejdžerice, ali istovremeno i postupke odraslih jer i oni ne moraju biti u pravu u svojim postupcima i mislim da ni oni često nisu svjesni svojih radnji. Tako da sam htjela da događanja u filmu budu zamagljena kao što su, po mom mišljenju, i u stvarnom životu i da ih prikažem onakvima kakvima jesu bez ikakvog pokušaja osuđivanja jer se ne smatram nekim tko će drugima govoriti kako da misle i što da rade.

Majka i kći

Upravo sam vas to i htjela pitati. Kako uspijevati nikoga osuđivati za postupke na koje se odlučuju?

– Moram priznati da je teško i na neki način rizično. Mislim da bi neki ljudi mogli biti šokirani s nekim situacijama prikazanim u filmu, no mislim da bi ustvari trebali biti šokirani kako stvari funkcioniraju u stvarnom životu, a ne onim što vide u filmu. Fikcija nije didaktički alat, a ja sam osjećala da su neke situacije jednostavno dio nestabilne dimenzije filmske priče. Također mislim da živimo u vremenu u kojem se mnogo toga mijenja u društvu, zahvaljujući feminizmu i to me doista nadahnjuje. To ipak ne znači da sve funkcionira u stvarnom životu kada se radi o vezi, odnosu snaga i vrlo kompleksnom aspektu kao što je seksualno buđenje kod tinejdžera, stoga ne vidim razlog zašto ne bismo o tome govorili.

O tome moramo govoriti i naročito bez ikakvih osuda, dopuštajući da cijeli kompleks problema izađe na površinu pokazujući istovremeno da smo ustvari svi mi dio problema. Film nema ulogu da nam pruži udoban odmak i da pravo da nekoga osuđujemo, već nas treba staviti u situaciju u kojoj možemo misliti: uredu, to može biti tako, to se može i meni dogoditi ili i meni se to dogodilo. Sviđa mi se ideja da film bude mjesto koje nas čini manje usamljenima i stoga pokušavam prikazati te polemične situacije i uživam u tome.

Dva glavna ženska lika u vašem filmu, majka i kći, su posebno zanimljiva. Majka se na sve načine rješava prošlosti, dok se kći suprotstavlja svakoj promjeni.

– Da, to je paradoks. Majka je, naravno, u pravu. Ona je dovoljno snažna da raščisti situaciju i krene naprijed. Ona je vrlo pozitivan lik koji sam gradila s mnogo nježnosti. No, s druge strane, ona ne vidi i ne razumije situaciju u kojoj se nalazi njezina kći i ona sve rješava bojeći zidove novom farbom. Ona ne vidi gdje se krije pravi problem. Ja to volim kod likova, da nemaju samo jednu dimenziju. Kći ne želi promjene, no ustvari ona se ne želi maknuti od oca. Ona želi živjeti kod njega jer on je za nju neka vrsta slobode. On je čovjek koji želi biti pjesnik i to je njegova pozitivna vrlina, no, vrlo je mističan i potiskuje svoju senzitivnost nasilnim reakcijama. Mislim da je na neki način normalno da tinejdžer izabere ta vrata za ulaz u svijet odraslih, no uz njega ona otkriva da oko nje i nema mnogo odraslih osoba, već su svi oni samo izgubljeni tinejdžeri kao i ona sama.

Uz njega i ona često ima ulogu roditelja.

– Točno. O mom filmu se govori da je to priča o tinejdžerici i njezinom sazrijevanja u svijet odraslih, no ja se s time ne slažem. Ona ne postaje odrasla, ona samo dolazi do spoznaje da biti odrasla osoba i nema nekog značaja.

Novi val kostarikanskog filma

Tema vašeg filma je univerzalna i radnju ste vrlo lako mogli smjestiti i u Francusku gdje živite. Zašto ste željeli snimati u Kostariki?

– Da, točno je da se radnja ovog filma mogla odvijati bilo gdje u svijetu, no radi se o tome da se ja osjećam ponajviše kao Kostarikanka. Osim toga, kad se ljudima spomene Kostarika oni očekuju neku vrstu »tropskog filma«, no ja sam željela pokazati da smo mi normalni ljudi, drugim riječima željela sam pokazati kako živi srednja klasa, kako se živi u predgrađima… To mi je sve poznato i mogu biti mnogo suptilnija govoreći o onome što mi je poznato. Također je potrebno uništiti europsku sliku o nama i izreku »biti profesionalan Latinoamerikanac«, što znači dati ljudima ono što očekuju od nas. Ja sam odlučila biti potpuno različita od toga. Možda ću jednog dana snimiti film i u Francuskoj, no za Kostariku sam mnogo više sentimentalno povezana.

Kako je raditi na filmu u Kostariki?

– Ustvari vrlo dobro. Trenutačno se može govoriti o novom valu kostarikanskog filma i mnogo dobroga se sada dešava u filmskoj industriji. Ima zaista mnogo vrlo kvalitetnih filmskih radnika i posebno ljudska energija svih koji su angažirani na filmu je nevjerojatno intenzivna. Nažalost, institucije i političari su totalno zanemarili kulturu, no ljudi imaju potrebu za njom i talentiranih umjetnika ne nedostaje. Ja također želim nastaviti snimati moje filmove u Kostariki.

Postoji li nešto što se može zvati kostarikanska kinematografija?

– Svakako. Ove smo godine imali film u Cannesu, a prije toga u Rotterdamu i Berlinu. Tako da se stvarno može govoriti o novom valu kostarikanskog filma. Ne mogu objasniti zašto se to događa upravo sada, ali ipak se događa i mislim da će filmovi iz Kostarike biti u fokusu i sljedećih godina. Također je interesantno da su većinu filmova napravile žene. Mi očekujemo da se provede zakon o filmu koji bi nam omogućio državno finaniranje filmova, ali stvari se odvijaju vrlo polako. U Kostariki je na vlasti liberalna desnica koja nama interes za kulturu pa moramo ovisiti o koprodukcijama. Voljela bih da postoji regionalna produkcija ili fondovi Centralne Amerike, ali politička situacija je trenutačno vrlo nestabilna pa se mogu samo nadati da će se to promijeniti u nekoliko sljedećih godina. Mi koji se bavimo filmom moramo jednostavno nastaviti raditi svoj posao i time utjecati na institucije i promjene.

Postoji li u Kostariki filmska akademija?

– Da, postoji, ali je vrlo skupa i rezervirana za elitu, pa većina odlazi studirati film na Kubu, u Španjolsku ili Francusku. Ja sam studirala u Belgiji. Želim da filmske škole postanu jeftinije i dostupnije za sve koji se žele baviti filmom i mislim da će moja generacija moći to ostvariti. Mi smo još mladi, u našim tridesetima i mnogo radimo na tome da otvorimo takve filmske škole.

Rođeni ste u Kostariki, no sada živite u Francuskoj. Kako ste dobili dvojno državljanstvo?

– Rođena sam i odrasla sam u Kostariki, no moj je otac Francuz i najbolji božićni dar koji sam od njega dobila je francuska putovnica.