Foto: Dusko Marusic/PIXSELL
Možda je to naivno, no mislim da je u ovom trenutku, na ovim prostorima, važno reći da smo mi možda ipak svi ljudi i da bi možda ipak mogli normalno komunicirati. Da ne moramo slijepo slijediti torturu netrpeljivosti koju nam nameću političari
Novi film Rajka Grlića »Ustav Republike Hrvatske« koji je ovog tjedna stigao u hrvatska kina, a za kojeg je jedan od najnagrađivanijih hrvatskih redatelja scenarij napisao sa svojim čestim suradnikom, piscem Antom Tomićem, važan je film za Hrvatsku. Ne samo stoga što je osvojio glavnu nagradu na jednom od najpoznatijih svjetskih festivala, onom u Montrealu, niti samo stoga što je napisan, snimljen i odglumljen na visokoj umjetničkoj razini koja će mu, nesumljivo, osigurati još svjetskih priznanja. Grlićev film iznimno je važan jer vrlo jasno progovara o besmislu političke, društvene i općenito ljudske netolerancije i mržnje sve dublje uvučene u hrvatsko društvo, i to čini na način koji će biti privlačan široj publici.
Grlić posljednjih godina živi između Hrvatske i SAD-a gdje predaje režiju na Sveučilištu u Ohiu, no to ga ne sprječava da bude jedan od najaktivnijih hrvatskih umjetnika koji riječju i dijelima adresiraju važne probleme hrvatskog društva. Iz tog razloga je i ovaj razgovor bio ponajprije usmjeren na poruku iza priče u kojoj se dva glavna lika – ljuti desničar homoseksualac, te Srbin u redovima hrvatske policije – bore s vlastitim i društvenim predrasudama.
Film ima nekoliko različitih lajt-motiva, od predrasuda, ljudskih sudbina do (ne)funkcioniranja sustava? Kako ste razvijali ideju?
– Za početak i Ante i ja znamo dobro što je okus i miris netrpeljivosti. No ova priča je konkretno nastala nakon što je Ante prilikom jedne nesanice »stvorio« lik koji se presvlači u ženu i ima čistačicu s kojom povremeno komunicira i koja ga pazi. Ja sam onda dodao čistačici muža, promijenio joj profesiju i dodao glavnom liku oca. Od tuda je krenula druga faza razvijanja priče koja uključuje prisjećanje o velikom broju različitih karaktera koje smo sreli u životu i višemjesečne rasprave o različitim detaljima koji čine neko ljudsko biće. U Zagrebu smo potom napisali strukturu priče i onda otišli u SAD-u, zatvorili se u moj studio i dorađivali scenarij. Zadnja verzija obično nastaje kad završe glumačke probe, kad popravljamo tekst još jednom »po glumcu«, poput krojača – da »rame ne visini, da rukav nije predugačak«. Jer ja volim krasti stvari koje glumci nose u sebi, na neki način krasti glumcima dušu.
Kako se u to upleo Ustav?
– Kad smo slagali lik koji glumi Dejan Aćimović, činilo nam se da je »Srbin policajac« prilično kompleksni zadatak za ljudsko biće koje u današnje vrijeme živi u Hrvatskoj. A onda sam negdje čuo da svi ti državni činovnici zasebno ili u sklopu nekih ispita moraju položiti Ustav RH, što nam se učinilo zanimljivo. Nismo nikad prije toga čitali Ustav i ubrzo smo shvatili da je to jedna nježna, razumna, krajnje tolerantna knjiga, koja bi bila još ljepša da se život odvija kako u njoj piše. Obzirom da se život tako ne odvija, mi smo je odlučlili iskoristiti da bi naglasili priču o realnom životu.
Parole mržnje
Zanimljivo je da ste, iako je tema teška, ipak odlučili napraviti film koji nije nelagodno gledati. Čak bih se usudila reći – »feel good« film.
– To je bio cilj: da jednu tešku priču možeš gledati s blagim osmijehom. Povremena suza bi tu dobro došla , no ideja je da ti osmijeh olakšava da svariš težinu priče. Naime, ta priča pokušava reći da je moguća tolerancija. Možda je to naivno, no mislim da je u ovom trenutku, na ovim prostorima, važno reći da smo mi možda ipak svi ljudi i da bi možda ipak mogli normalno komunicirati. Da ne moramo slijepo slijediti torturu netrpeljivosti koju nam nameću političari i da nismo stoka koja se mora ponašati prema njihovim željama.
Također mi je indikativno da ste najgore predrasude i besmislene etikete u filmu stavili u usta mladoj generaciji koja ih sipa kao po traci… Ako je homoseksualac, automatski je i četnik, komunist, itd. Da li je to što klinci izgovaraju danas najvidljiviji simbol netolerancije u društvu?
– Većina djece koja danas izgovara te parole mržnje, nema pojma što uistinu izgovara, ne znaju značenje tih riječi, samo ih kao papagaji ponavljaju. Možda su ih čuli od svojih roditelja, možda od političara ili nekog drugog, no to se tako prenosi dalje i danas je izgubilo svako značenje. To su samo psovke koje se mijenjaju kroz vrijeme s drugim akterima, samo su sad naučili da to mogu biti četnici, pederi, komunisti. To izgovaraju popovi, političari, to je riječnik koji je ušao u mainstream hrvatske komunikacije i djeca to pokupe i iz njih to curi kao iz spužve čim je pritisneš. Mlade generacije su zagađene, između ostalog i kroz knjige, poput primjerice one iz vjeronauka u kojoj piše da je ateizam bolest. Ono što o Ante Paveliću izgovara glavni lik u filmu dok ga zagovara pred učenicima izvadili smo iz udžbenika za neki razred gimnazije – to je autentični tekst. Takva propaganda traje više od dvadeset godina i njome se polako i sigurno zagađuje ovaj prostor. I zato mladi danas u istu rečenicu stavljaju partizane i ustaše i ne znaju razliku, što je povijesno nemoguće. To je način kojim crkva pokušava poravnati za nju valjda nesretan rezultat 2. svjetskog rata.
Ljudska priča
Da li mislite da je ta manipulacija mržnjom namjerna i sustavna?
– Mislim da da. Politika je naučila da je to najbrži put ka vlasti. Najlakše je mobilizirati ljude na mržnji, mržnja najlakše ujedinjuje, zajednički neprijatelj najlakše spaja ljude – to su elementi pomoću kojih se i najlakše dolazi do birača. Politika onda ima svoje »pse revolucije« koji izgovaraju strašne stvari, poput ovog generala koji bi razbijao zube studentima ili ministra kulture koji bi ukinuo sve preko čega netko pokušava misliti drugačije, a onda se te stranke zgražaju nad tim, ali sve je vrlo kalkulirano kako bi se zadovoljila određena struja. Desnica je to počela masovno koristiti i pomoću toga mobilizirati birače. Onda je tu i crkva koja je u Hrvatskoj apsolutno ušla u politički mainstream. Crkva drži propovijedi za koga treba glasati, crkva se opredijeljuje, crkva samo što nije postala politička stranka, iako joj to zapravo ne treba, jer ima HDZ i Most. Crkva je ovdje postala najjače trgovačko i političko poduzeće i to na račun poreznih obveznika.
U filmu doduše relativno »nježno« pokušavate naglasiti tu povezanost.
– Zato jer nismo htjeli raditi politički esej, već primarno ljudsku priču. Da se želim baviti politikom otišao bih u neku političku stranku i na taj način pokušao politički djelovati. No niti Ante, niti ja nemamo tu namjeru. Mi mislimo da je pričanje priča puno ljepši, humaniji, pametniji, plemenitiji načun komuniciranja od politike i mi smo i ovaj put kroz ljudske priče pokušali reći ono što mislimo da je važno.
Dojmila me se jedna vaša nedavna izjava da »niste odgajani da mrzite«, iako je u vašoj obitelji naoko bilo razloga da se mrzi »sistem«. Zbog čega je, po vašem mišljenju, tako lako prodati ljudima nacionalizam kao vrhunsku vrijednost? Ima jedna rečenica u vašem filmu koju izgovara glavni lik, u smislu da ne »postoji ja kao ja, već svi dobivamo smisao po nečem većem od nas samih«. Mislite li da je to glavni faktor iza popularnosti »mrzilačkog« nacionalizma?
– Ja mislim da su porijeklo tih stvari frustracije, obiteljske i ljudske općenito. I kad ljudi imaju manju mogućnost da vide svijet, da pročitaju nešto o svijetu, da dobiju šire znanje, onda ostanu u toj maloj, uskoj seoskoj vizuri inata – netko je nekoga zajebao i taj netko će to nekom vratiti. To je taj jednodimenzionalni um i njegovo razmišljanje koje se prenosi kroz generacije, poput krvne osvete. Na ovim prostorima priča o stvarnoj ulozi ustaša nikad nije završena jer su 1945. htjeli da se što prije to prekrije i da se krene u normalan život. Ali da su tu priču završili na drugi način, umjesto da su kao u slučaju Južnoafričke republike nakon završetka aparthejda slagali u iste prostore žrtve i krvnike, odnosno da su probali osigurati da različiti ljudi mogu opstati jedni uz druge, vjerojatno se sve ovo poslije ne bi događalo. Ne bi ta nesreća u nekom dinarskom selu o dedi ustaši ostala istovremeno najljepša obiteljska uspomena i najveća frustracija nakon koje se više nikad ništa nije pitalo, nego se samo mrzilo. Ali ovdje su sve takve priče nedovršene. Našim prostorima fali završni čin i iznošenje mrtvaca. Mi to samo prekrijemo na kraju trećeg čina i nikad ne dođemo do petog čina. I onda za pedeset godina opet netko malo iskopa te mrtvace da bi ih upotrijebio u neke svoje svrhe. Kako je 2. svjetski rat ovdje jedna od tih nedovršenih priča, postoji ta neizmjerna potreba da se promijeni rezultat. Srećom to nije bila priča samo ovih krajeva, to je bila europska, svjetska priča, pa se dobro zna kako je ta utakmica završila i tko je bio pobjednik.
Novi barbari
U vašem filmu glavni lik, čini se, te frustracije ponajviše vuče direktno iz obiteljske situacije…
– Nas formiraju naše obitelji. To slično onome da su nam okusi i mirisi iz djetinjsta, kao što tvrde stručnjaci, »zapisani« u mozgu i da nam cijeli život najviše prija nešto što je najbliže tome. Tako je i sa svim moralnim i političkim nazorima koje u djetinjstvu dobijamo i držimo kroz život. I jako malo ih mijenjamo, što je naša nesreća.
Iako vaš film naglašava nadu da ljudi mogu postati tolerantniji, čini mi se da mržnja i netolerancija prema »drugima« nikad nije bila jača. Ne samo kod nas nego u cijeloj Europi i šire…
– Kad bi čovjek gledao onako, samo iz aviona, taj pejzaž počinje nalikovati pejzažu iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Nesreća, frustracija, nepodnošljivot prema drugima, prema drugim religijama, prema ljudima koje bježe od svoje nesreće, ove apsurdne žice protiv ljudi koji samo žele proći kroz našu zemlju u potrazi za sigurnim životom… Rasplamsavanje mržnje kod nas je sve veće, mržnja je oficijelna, ide za tim da poništi ljudska prava. Netko je digao cijelu državu da uvede u Ustav rečenicu koja nekome nešto onemogućuje, nešto što ničim ne ugrožava nekog drugog. Dok sam studirao u Pragu, ispod našeg koledža na Vltavi plutali su veliki drveni kavezi jer je postojao zakon po kojem riječne ribe koje žive u blatu moraju biti tri tjedna u tim kavezima da bi ih rijeka očistila od mulja. Ta mi je slika dobra metafora za ovu našu situaciju – tko će napraviti takvu rijeku da očisti ovaj mulj iz života djece koja su ga ovdje nakupila? Kod nas se uvijek tumači da veliki broj mladih iz Hrvatske odlazi isključivo iz materijalnih razloga, no moje je iskustvo, dok ih srećem po svijetu, da je puno veći broj onih koji su otišli da se u njima ne bi nakupljao taj talog mržnje. To je opterećenje s kojim ljudsko biće ne može dobro živjeti.
Čini mi se da je razlika pri tome između ovih naših prostora i drugih europskih zemalja u kojima također jača ksenofobija, da »tamo« ipak postoji neki civilizacijski dosezi što je prihvatljivo, a što ne.
– Ovaj naš prostor zapravo nema iskustvo življenja u pravoj slobodi i demokraciji. I kad ovdje krene takva priča, ubrzo se prekine jer su došli novi barbari s novim pravilima. I taman kad oni nauče jesti s vilicom i nožem, ne podriguju više za stolom, eto novih barbara od kojih počinje nova povijest. Naprosto nema duže tradicije građanskih, civilizacijskih normi. Nikako da se dogodi neka duža bonaca na kojoj bi se takvo što moglo etablirati.
Da li se upravo zato kultura kao jedan od rijetkih branika naprednog razmišljanja sustavno pokušava marginalizirati, pa u slučaju još uvijek aktualnog ministra Zlatka Hasenbegovića, na neki način i neutralizirati?
– On je čistač, zadužen da očisti kulturu od kulture i pretvori je u ideološku jednodimenzionalnu igru. Ja se nadam da će se nova vlast, koja djeluje civiliziranije, odreći usluge tog čistača, a ako ga se ne odreknu znači da idu istim putem. Nema tu puno iluzija. Onda se jednostavno mogu odreći i onih 0,5 posto, što je najniža stopa izdvajanja za kulturu u Europi i mogu svoju ideologiju nastaviti prosipati naredbama i dekretima. Država se može odreći kulture i to neće puno ljudi primijetiti, ali će s njom nestati i jedna zemlja. Ostat će međunarodne banke i mala ustaška ideologija.
I dalje, međutim, nije baš da kulturnjaci i intelektualci općenito dižu preveliku frku u javnosti. Primjerice, studentski i profesorski bunt na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nije naišao na ogromnu »vidljivu« podršku hrvatskih intelektualaca…
– Inteligencija i kultura je ovdje uvijek imala tradiciju tzv. fige u džepu. Ona je bila materijalno dovedena na rub, taj materijalni rub je stvarao moralnu i političku ovisnost o vlasti i na tom se ona drži svjesna da će postati neugodna ako postane previše samoživuća. Inteligencija je ovdje stalno na rubu gladi i ljudi moraju paziti što čine ne bi li preživjeli. I tako se stvara ovisnost. To je i socijalizam radio, ovi sada su to samo doveli do apsurda. No zato se meni čini da je onih pet tisuća potpisa nešto naljepše što se Hrvatskoj moglo dogoditi zato jer su ljudi skupili hrabrost da stanu iza nekog stava (inicijativa Kulturnjaci 2016. op.a.). Mnogima je uskraćena pomoć za neke stvari jer su na toj listi. Da je 91. to netko probao ne bi skupio ni 12 potpisa. Tu je i onih 50 tisuća ljudi koje su izašli na ulice ne bi li spasili barem iluziju da ovdje školstvo može biti normalno, a ne crkveno iz 15. stoljeća. To su pojave koje daju nadu da ovdje postoji neka građanska, ljudska dimenzija koja želi normalni život bez ove strašne ideologizacije svega postojećeg.
