Nije to ništa što se nije dalo naslutiti i prije negoli je film »Dražen« došao u kina. Sigurna je to bila oklada da će narod pohrliti u kina, baš kao i to da će film izazvati oprečna mišljenja i kritike. Brojke su ipak mrvu egzaktnija kategorija od dojma, a brojke kažu da je »Dražen« imao sjajno vikend otvaranje, da ga je u te premijerne dane došlo pogledati 23.071 ljudi čime je film tog startnog vikenda zabilježio 137.895 eura utrška. Tog premijernog vikenda »Dražena« je više svijeta došlo pogledati nego primjerice filmove »Joker« i »Venom 3«, a to hoće reći da bi, nastavi li ovim tempom, »Dražen« mogao postati prvi hrvatski film s više od 100.000 gledatelja još tamo od »Šegrta Hlapića« i 2013. To vikend otvaranje je, pak, četvrto najbolje u našim kinima od 2000. na ovamo.

Nisu nam, međutim, brojke bile na pameti kad smo posjeli Danila Šerbedžiju, redatelja »Dražena«, da razgovaramo dakako o filmu. Uglavnom o filmu, jer teško je bilo ne spomenuti recimo dobre igre Nottingham Foresta u Premiershipu, ili pak navijačko rivalstvo Danilovo s vlastitim sinom koji je navijač Evertona. Nogomet je važan u domu Danila Šerbedžije, ma dok čekamo da mu sin odradi trening plivanja pričamo ipak i dakako o filmu i košarci. A mjesto razgovora, posve slučajno ako je išta u životu slučajno, kafić tik uz Dom sportova.

– Tu smo i snimali. Tu sam kao klinac i išao na Draženove utakmice. K’o srednjoškolac sam stvarno sve to gutao, išao na utakmice zapravo već u osnovnoj školi kada je Dražen došao u Zagreb. Zaludio je cijeli grad. Točno se svega sjećam. Masu nas počelo je trenirati košarku zbog njega pa tako i ja. Tad sam trenirao vaterpolo i prebacio sam se na košarku – priča Danilo.

Vaterpolo pa košarka

Vaterpolo pa košarka. I nije neuobičajen red radnji za današnju »mladež« koja je, evo, dobrano prebacila preko 50. I to štovanje košarke je njima dano pri čemu je svakom istinskom fanu igre pod obručima, bez obzira na navijačke preferencije, lako priznati da je Draženova igra bila vanzemaljska. Danilo je na utakmice išao s prijateljima, ili je pak grizao nokte pred malim ekranom, i to s majkom, velikom navijačicom.

– Moja mama je baš bila žestoki navijač Cibone, a najdraži igrač joj je bio Aco Petrović. Najviše je voljela Acu – na to će Danilo.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Aco, a ne Dražen!? Što li je to vidjela u Aci, a da u Draženu nije!?

– Duže je sve to pratila. Dražen je došao kasnije, Aco je već igrao. Ja to pripisujem iskustvu, ha, ha, ha – objašnjava Danilo.

Nego, vaterpolo. Na upit kako ga je išlo s vaterpolom, Danilo odgovara kao iz topa: »Loše.«

– Vaterpolo sam krenuo trenirati zato što sam kao klinac najprije trenirao gimnastiku i pao s ruča na koljeno. Nešto se u koljenu dogodilo tako da dandanas ne mogu posve saviti nogu dovoljno. Doktor je rekao da se moram baviti ili plivanjem, ili biciklizmom. Stari je mislio da kad već trebam plivanje neka barem bude s loptom. I nije mi nešto išao vaterpolo, bio sam među lošijima iz te generacije, ali smo bili super ekipa u smislu druženja. Iz moje generacije od onih koji su kasnije isplivali bili su tu Ratko Štritof i braća Kobeščak – priča Danilo.

Trenirati vaterpolo nije mu bilo mrsko, ali košarka je sport koji mu je, kaže, ipak išao puno bolje.

– Bio sam krilo, krilni centar. Danas više klasičnih krila i nema. Nekada je krilo stajalo sa strane i čekalo loptu da je pukne, ili ideš na ulaz i na skok. To je bilo moja zadaća. Danas svi igraju sve. Pogledajte Jokića, taj je i bek, i centar, što god treba – kaže Danilo.

Krilni centar. Ne čudi to, ima u Danila visine i širine za dobro krilo. Samo, na kog’ je toliki, kad mu ni otac ni mati i nisu otišli previše u visinu!?

– Pa nisam ni ja previše, 190 centimetara. Za košarku je to visina beka, i to nižeg, ha, ha, ha. Evo, Dražen je imao 196. Bio sam ja najniži u razredu, a onda kad sam počeo trenirati vaterpolo, naglo sam se izdužio. Tako da me je trener odmah gurnuo na poziciju krilnog centra jer sam bio snalažljiv pod košem, znao se zagraditi, uzeti loptu i od viših – objašnjava Danilo.

Navijač bez mržnje

Premda je bio i jest veliki Draženov fan, nije on od Dražena »ukrao« baš ništa od košarkaških finti.

– Ništa. On je ipak bek. Drugo je to. Moj tip košarke i kvaliteta neusporedivi su s njegovim, ha, ha. Ja sam u ono vrijeme ipak više gledao Cvjetičanina, Čuturu, Nakića. To je taj neki stil koji sam njegovao. A Dražena sam uživao gledati – iskreno će Danilo.

Godine su osamdeset i neke, Danilo je navijač Cibone, taman da je za očekivati da je morao biti tu i neki protivnički klub, neki igrač kojeg se baš nije voljelo. Danilo će reći da mu se čini da je u to vrijeme najljući protivnik bio Žalgiris ili Makabi.

– Zadar mi je uvijek bio drag jer ljetujem na Silbi. Jugoplastika mi je uvijek bila draga zbog Hajduka. Šibenka mi je uvijek bila super baš zato što je jedna mala sredina napravila šampionsku momčad. To je bilo fenomenalno – niže Danilo.

– Vi ste loš neki navijač – šalimo se.

– Jesam. Nema u mene mržnje. Navijam za Cibonu i Hajduk. Već je to malo kontradiktorno. Lud sam za klubovima koje volim, ali apsolutno nemam neku mržnju prema drugom – iskreno će Danilo.

Spomenuo je Danilo Žalgiris, a jedna od primjedbi kritičara je i ta da u filmu nema Sabonisa i tih epskih okršaja sa Žalgirisom. Zamjerke mahom idu u pravcu faktografije, ljudi su na platnu htjeli vidjeti valjda sve čega se o Draženu sjećaju.

Sandra Simunovic/PIXSELL”n “n

– Ovo nije dokumentarni film, ovo nije serija. Jako je to lijepo, nedavno u jednom intervjuu, detektirao Aco Petrović. Ako bismo prikazali najveće utakmice i rivalstva Draženova, za to nema mjesta u filmu kako smo ga mi zamislili, da je »za cijeli život«. Tu se onda filmuje segment života, ili samo dok je u Ciboni, ili samo dok je u Šibeniku, ili je to serija od deset epizoda – ističe Danilo.

Bunili su se Šibenčani zato što u filmu nema spomena utakmice Šibenka – Bosna. Samo, koje su to utakmice Draženove one najvažnije!?

– To je sigurno finale Olimpijskih igara u Barceloni ‘92. godine, gdje minuta prava košta 32.000 eura pa ti snimaj. A gdje su dva finala Europe, ili prvenstvo svijeta i Europa s reprezentacijom Jugoslavije. Spomenuo sam već pet utakmica koje su ipak jače od utakmice Šibenka – Bosna, koliko god ona bila bitna gradu Šibeniku. To jest bila neviđena krađa. Mislim da se nikada u povijesti nije desilo, u bilo kojem sportu, da se utakmica poništi zbog sudačke pogreške. Poništiti utakmicu zbog toga je čista politika i čista krađa. Ali da smo prikazali sve te utakmice, to je sigurno ili film od pet sati, ili serija od deset epizoda. Ovdje nema tome mjesta. Išli smo na to da prikažemo jednu našu priču, privatnu Draženovu priču, nešto što ljudi manje znaju iako ima i košarke. Ima košarke, ali na jedan drugi način. Ima je dosta za jedan film koji prikazuje jedan cijeli život, a ne samo košarku – ističe Danilo.

Praktički bezgrešan

Drugo bi bilo, kaže, da se išlo snimiti film o Barceloni ‘92.

– Tad bi Dražen bio samo jedan od likova. I onda se sve gradi prema košarci i prema tom uspjehu, kao što je recimo radio moj kolega Bajić u filmu »Bit ćemo prvaci sveta« – veli Danilo.

Košarke, ako ćemo pravo, ni u tom Bajićevom filmu nema baš previše, nema košarkaških scena koliko bi ljubitelji košarke htjeli.

– Košarku je strašno teško snimiti u našim uvjetima. Recimo, da smo išli snimati košarku s utakmice Šibenka – Bosna, mi bismo prvo morali promijeniti cijeli parket u dvorani. Nema trice u to doba, table su danas od pleksiglasa… Koji je samo to novac. Baldekin iznutra izgleda isti k’o nekada, ali je teren drugačiji. I onda moraš stalno birati neke čudne kutove da se ne vidi trica, jer nemaš financije da promijeniš parket i uzmeš samo za sebe dvoranu na mjesec dana. Mi smo za snimanje košarke jedva dobili dva i pol dana Doma sportova. Ljudi o tome ne razmišljaju – iskreno će Danilo.

Valjda sve kritike polaze od činjenice da svatko ima neku svoju memoriju vezano uz Dražena. Dražen je, jednostavno, svačiji, naš.

– Točno to. Dražen je iznad svega. On je zaista genijalac – jednostavno će Danilo.

– Nije li nezahvalno snimati film o čovjeku koji je praktički bio bezgrešan? Teško da je ikada ijedna loša rečenica o Draženu napisana – primjećujemo.

– To je jako teško, jer takve ličnosti obično nisu filmske. Dosadni su. Ako je netko predobar, ako nema neku manu, to je dosadno. Hvala bogu Dražen je imao tu zaluđenost košarkom i taj specifičan karakter i želju za pobjedom koja je filmična. Inače što reći o dobrom čovjeku!? To je zamka filma, velika, i zato smo neke stvari probali ispričati na neki drugi način. A tko želi gledati njegove košarkaške uspjehe, može gledati dokumentarni film – poručuje Danilo.

Foto HKS

Samo i nema takvog filma.

– I to je sramota da Dražen još nema pravi, ozbiljan, veliki dokumentarni film. Dražen zaslužuje veliki dokumentarni film, sat i pol, dva, ako ne i cijelu dokumentarnu seriju – ne dvoji Danilo.

Fanatična predanost košarci je ono čega su se autori ovog filma ponajviše ulovili. A ta prednost kao da je dala i jedan sjetan, pomalo tužan prizvuk svemu. Odakle taj komadić tuge!? Danilo će razloge naći u onoj NBA epizodi, samom početku te etape Draženova puta kada je igrao u Portlandu.

– Imate činjenicu da dolazi bog košarke iz Europe i odjedanput sjedi na klupi u Americi. Odjedanput je nezadovoljan, nervozan, sam. Uđe u igru, zabije tricu, a trener ga vadi van. To su frustrirajuće stvari. Tu je ta neka drama – veli Danilo.

Pri tom dodaje, i u pravu je, da bi danas da igra u NBA-i, u ovoj igri bez obrana, Dražen trpao po 50 koševa na svakoj utakmici.

– Možda mu je trebalo nekako ne dati da trenira toliko, da mu ne bude košarka sve u životu – kazujemo.

– To je bilo nemoguće. Sve se na njemu možda i moglo promijeniti, ali nitko mu nije mogao promijeniti tu naviku treniranja. On je od malih nogu sam trenirao te svoje dodatne treninge. I kad je bio najveći u Netsima opet je odrađivao svoje individualne treninge. Pričao mi je Aco kako je jedan od tih obaveznih treninga bio, recimo, ispucati sto šuteva – na to će Danilo.

Film o Draženu bez sumnje je film čija će se kvaliteta mjeriti i količinom suza koje će izmamiti. Ima suza, dobro je. Nema ih, nije dobro. Kako uopće naći mjeru da sve ne ode u patetiku, a da je emocija tu!?

– Ima ljudi koji imaju sposobnost balansirati na rubu s patetikom. Recimo, to je fenomenalno radio Đorđe Balašević. On je stalno i tako lijepo bio na rubu patetike, da te sruši, da te osvoji, a da ne kažeš da je patetika. Tako je i u filmu. Najbolje je kad dođeš do te neke granice taman da koketiraš s patetikom. Ili da je, sportski rečeno, od mantinele – Danilo će.

Nesretnih 1,2%

Od mantinele ili ne, nakon svih ovih godina koliko Dražena nema među nama svejedno i dalje živi dojam da je cijeli jedan sport praktički umro s njegovim odlaskom.

– Simbolički zaista ispada da je Hrvatska košarka krenula nizbrdo kad je Dražen poginuo. Očito je neki grč bio u svima. Možda među tadašnjim igračima, koji su bili sjajni, nije bilo onog koji bi preuzeo odgovornost na sebe i bio novi kapetan, ta jaka ličnost. Moguće da nije bilo nekoga tko će zagrmiti kao što je Dražen znao zagrmit’. A i dalje smo imali strašno jaku reprezentaciju, i Rađa, i Kukoč, Komazec, Stojko, Persović… Sve igračine. Ne znam to objasniti – iskreno će Danilo.

Danas je tu i činjenica da za sve fali novca, pa i za košarku, da se u sport ne ulaže puno.

– Treba se više ulagati u košarku. Ako novac negdje i ide, ide u nogomet. Kako Cibona može propasti, a imala je dvoranu, toranj, publiku, sve!? Kako? Jesu li ljudi u zatvorima zbog toga!? – pita se Danilo.

Sportu fali ulaganja, no bome para nema ni za film bog zna što. A film u nas, eto, ipak živi nekako.

– To što smo mi snimili ovaj film za nekih milijun i 600 tisuća eura, to graniči s nemogućim. To što smo mi snimali u Americi tri dana, to je budžet jednog cijelog hrvatskog filma. HAVC se trudi, nalaze se načini, ali treba još novca. Država smo koja 1,2 posto godišnjeg proračuna daje za kulturu. Treba biti najmanje duplo. Biti ozbiljna europska država, a nemati tri posto državnog proračuna za kulturu je nesreća. I nije to stvar samo filma. Cijela umjetnost je u problemu. Ministarstvo kulture je u startu u problemu s obzirom na to koliko ima novca – ističe Danilo.

Vratimo se mi »Draženu«, recimo činjenici da Zrinka Cvitešić briljira u ulozi Draženove majke Biserke. Tko ju je samo onako sjajno naučio govoriti šibenski, čija je to zasluga!?

– Zrinka je, prije svega, fantastična glumica sa savršenim sluhom za naglasak, to smo znali oduvijek. A zasluga je moje kolegice s posla Julije Martinović. Ona je radila i sa Zrinkom, i s drugima. I Zrinka je zaista odlična. Znali smo svi da će bit’ odlična – slaže se Danilo.

Žlica u med

Zadovoljan je on jako s glumačkom podjelom. Kaže, imao je sreću s castingom, pogotovo s momcima koji igraju košarku.

– Znate li koliko je teško naći glumca u srednjim dvadesetima, da je visok 190 plus, da je tamnije kose i da je sportaš!? Ili sportaša koji zna glumiti. S Domagojem Nižićem, koji je i profesionalni odbojkaš, i profesionalni glumac, i fizički sličan Draženu, pala nam je žlica u med. S druge strane, Pavle Matuško koji glumi Acu do prije godinu dana profesionalno se bavio košarkom, igrao prvu ligu za Slavonski Brod. Tonko Stošić koji glumi malog Dražena je čudo od djeteta. Toliko talentiran, jednostavan, toliko dobro dijete koje sluša, upija, a opet mangup. U tim godinama mora biti mangup da bi bio dobar pred kamerama. A Lovre Tanfara koji glumi malog Acu je junior Šibenke i ozbiljno igra košarku – nabraja Danilo.

Ne zaboravlja pritom ni druge, primjerice Rominu Tonković ili pak Dragana Mičanovića. Ne krije da je imao sreće s glumačkom podjelom. Zapravo, nakon svega se s pravom čovjek može pitati kako bi samo »Dražen« izgledao da je umjesto s hrvatskim budžetom film sniman s nekim prosječnim holivudskim novcima.

– Neusporedivo! Ma, što američki!? Europski! Europski, od tri milijuna eura recimo. To je zaista neusporedivo. Nešto što oni rade u 80 dana, mi radimo u 40. Nešto što rade sa svemirskom tehnologijom, mi krpamo. Poljska godišnje snimi preko 100 filmova, a mi snimimo osam, i onda naravno da od 100 isplivaju dva, tri fantastična. Ali da od osam isplivaju dva, tri fantastična – to je čudo. A uvijek bar jedan ispliva koji osvaja festivale. Mi radimo mala čuda, ako gledamo u postocima. Francuska snimi preko 300 filmova godišnje i onda dođe jedan Nebojša Slijepčević koji prijavi na Cannesu film među njih 3.000, uđe u finalni krug i još osvoji Zlatnu palmu. To je malo svjetsko čudo, zaista – ističe Danilo.

U trenutku kad smo razgovarali s Danilom, još uvijek se nisu znale prve službene brojke gledanosti. No i bez njih nije on zaboravio napomenuti kako film svaki zaslužuje odlazak u kino.

– Ako netko želi doživjeti pravi ugođaj filma, onda je mjesto za to samo kino. Vidjeti umjetničko djelo u punoj snazi može se samo u kinu – poručuje Danilo.

I bez te napomene zbog »Dražena« se evo u kino očito ide. I to je dobro, baš kao što je dobro da neki novi klinci zbog košarke danas, sutra napune školska igrališta. Baš k’o onomad Dražen.

Film za cijeli svijet

Jedna od primjedbi gledateljskih je i ona zbog čega film ne završava domaćom nekom pjesmom, umjesto engleske laganice. Danilo i za to ima objašnjenje.

– Oko toga smo se dvoumili, ali nama je cilj plasirati film cijelom svijetu. Počinjemo ovdje, ali već imamo dogovorenu distribuciju u Turskoj, a pregovara se i s drugim zemljama, pogotovo »košarkaškima« poput Grčke, Španjolske. Pokušat ćemo ići i na američko tržište, a tu su i streaming servisi. Radimo film za cijeli svijet – poručuje Danilo.

Bilo je, dodaje, samo pitanje kojim će redom ići pjesme u filmu, kad će ta s kraja, a kad ona što ju je samo za film skladao Mile Kekin. Mile Kekin koji je, priznati valja, posve dobro utjelovio Mirka Novosela.

– Istina. Odličan je! E sad, kad netko hoće kritizirati, reći će da je Novosel bio od Mile viši. Je, ali to je film, fikcija. Ako Brad Pitt može glumiti Ahileja, najjačeg čovjeka antičkog svijeta, onda Mile Kekin ne da može glumiti Novosela nego i Sabonisa – slikovito će Danilo.

Dogovor na haklu

Ivor Šiber i Ljubo Zdjelarević su producenti filma. Od njih je sve počelo, oni su dvojac koji je godinama htio snimati film o Draženu. Pa su kontaktirali Ivana Turkovića Krnjaka koji je napisao scenarij, a kad je scenarij prošao na HAVC-u kontaktirali su Danila. Pritom se nimalo nebitno čini i to da svi zajedno igraju košarku.

– Mi haklamo zajedno i jednom poslije hakla su mi rekli: »Čuj imamo scenarij o Draženu, bi li volio to režirat’?« Rekao sam da moram prvo pročitati scenarij, iako mi je godilo, a kad sam pročitao, vidio sam da je to materijal koji bih volio raditi – prepričava Danilo.