Obično bude lako otići u kino, ili naći na laptopu film, pa ga pogledati, razmisliti o njemu, sjesti za tipkovnicu i napisat svoj osvrt. I da pogriješi čovjek, i da ne prepozna neke očite i školske filmske tehnike i pute, i opet je, kako to u umjetnosti najčešće i jest, sve stvar dojma. Filmovi se rade zbog gledatelja, zbog ljudi, i tu svatko ima pravo na svoje mišljenje. Samo, s ovim filmom bilo je i jest drugačije.

Jasmila Žbanić snimila je film »Quo vadis, Aida?«. On je premijerno prikazan 3. rujna u središnjoj konkurenciji velikog i važnog filmskog festivala u Veneciji i on je kandidat Bosne i Hercegovine u oskarovskoj utrci za najbolji strani film. I on priča o Srebrenici. Malo je i na svijetu dobrih filmova što o ratu govore, onih o zločinima još i manje, a što su redatelji u njima htjeli ispričati više, u pravilu su filmovi bili lošiji. Najbolji su oni u kojoj veliku priču vidiš i osjećaš jer si mali čovjek, baš kao i junak na platnu. Znaš, misliš da znaš, što se u Srebrenici dogodilo, znaš i kako će film završiti i već te unaprijed jeza hvata od tog kraja, ma svejedno gledaš. A poslije, prije nego se usudiš išta reći, tražiš što su drugi rekli, što su rekli filmaši, što ljudi obični, što redateljica, što kritika. Pritom se mrvu čudiš silnim pitanjima redateljici je li razočarana ostala kad nije u Veneciji dobila nagradu, jer vidiš veliko je već što filma ima i što će ga svijet gledati.

Gledat ćete film

U filmu ima scena kad srpske trupe, unatoč zabrani i zaštićenoj zoni, ulaze u tvornicu akumulatora u Srebrenici u kojoj su izbjeglice uvjerene da su tu našle spas. Srpske trupe na čelu s vojnikom Jokom, što ga izvrsno glumi Emir Hadžihafizbegović, traže vojnike među izbjeglicama. A onda im daju kruh, bacaju ga izgladnjelim ljudima i viču kako »nema u Srba gladi«. U filmu ima i Ratko Mladić – kojeg je zastrašujuće dobro odglumio Boris Isaković – kojeg kamera prati u stopu, pa i onda dok autobus pun Bošnjakinja pozdravlja pred put i pita: »Jesmo li dobro s vama postupali?« U filmu ima i scena kad muškarce odvode kamionom u kinodvoranu. Strpaju ih unutra, zaključaju vrata, a onda kroz rupe u zidu umjesto projektora i svjetla provire kalašnjikovi i krenu rafali. Prije rafala ide glas koji poručuje: »E, sada ćete gledati film!«

Kuda gledatelj može pobjeći nespreman da na platnu gleda toliko zlo? Uhvatiti se za Aidu, što je maestralno igra srpska Jasna Đurićić, čini se jedino moguće. Trčati s njom i uz nju kroz film dok pokušava spasiti svoje sinove i supruga, ludjeti zajedno s njom kad joj UN Nizozemci odbijaju pomoći, makar im je bila prevoditeljica, pitati se što bi naše mati učinile i znati da bi činile isto, vidjeti svoga oca u Aidinom suprugu kako se ne snalazi u svijetu koji preko noći više nije onaj njegov, pitati se koji bi od sinova njenih i sam bio i drhtati dok se penju u kamion koji vodi u ‘kino’.

Kako nazad?

Ali najteže je shvatiti kako se vratiti, kako živjeti onako kako se Aida vratila u Srebrenicu nakon što je pronašla posmrtne ostatke svoje obitelji. Dok djeca kojima je učiteljica izvode uvježbanu školsku priredbu, u publici svoju djecu nasmiješeni gledaju i oni koji su cijevi oružja gurnuli kroz rupe za projektore.

Jasmila Žbanić snimila je dobar i važan film. Paziti je tu trebalo na štošta, ponajviše na to da se ne otkliže u kakvu patetiku. Sjajni glumci, fascinantna glavna glumica, nose ova film na plećima koliko i redateljica. Samo što i kako dalje kad se upale svjetla nakon gledanja, pa makar bilo i online kako ga se u nas može vidjeti? Suživot, oprost, politika, usud, kazna, pravda… Stotinu je pitanja na koje su odgovori teški, ako ih i ima. »Quo vadis, Aida« je film nakon kojeg se dugo šuti, a onda nazove najmilije tek da ih se pita kako su. Hoće li svijet, onaj naš i onaj ‘bijeli’, to htjeti shvatiti i htjeti gledati!? Ne bi bilo prvi put da svijet učini krivo.