OPATIJA Prvi set filmova 14. Liburnjskog filmskog festivala prikazanih na Ljetnoj pozornici u Opatiji, svih u natjecateljskoj konkurenciji, ukazao je na jednu važnu stvar: visoku kakvoću domaćeg dokumentarnog filma, koja više ne može biti smatrana ekscesom. Vrlo pojednostavljeno, domaći dokumentarac koji dođe do nekog festivala, pa tako i uskospecijaliziranog LFF-a, sigurno neće proizvesti osjećaj srama u gledatelja usmjerenog prema autoru; onaj moment kad nevjerica nad nemuštošću prevlada, a što se u nekim ne tako davnim vremenima itekako događalo.

Kad to znamo, onda zapravo možemo govoriti o umjetnosti. I o detaljima. Jer vrag je u detaljima. Pa tako kratko »Nasljeđe« Sanje Šamanović, koje uvjerljivo počinje i razvija priču o suočavanju s gubitkom muževa majke i kćeri, uz to što je i posveta prerano preminulom autoričinu suprugu filmašu Vedranu Šamanoviću, ne završava jednakom uvjerljivošću.

Autorica je sjajno postavila film; ona i njena majka, obje prerane udovice, pojavljuju se u dvama setovima scena. Jedan set ukazuje na životnu svakodnevicu pokušaja suživota dviju udaljenih generacija u vremenu kad je taj suživot zbog kasnijih godina života aktera prepun izazova. Autorica se pritom ne štedi; njena sitničavost oko organizacije života u kuhinji, recimo, nikako nije laskava. Drugi set scena donosi pretresanje života. I smrti. Bolno prisjećanje na rituale dragih pokojnika, miris kuhane kave ujutro, obavljanje poslova po kući… A oba seta vrlo originalno, i simbolički potentno, gledatelj promatra kao voajer na televiziji, iza koje se dešava »pravi«, nefokusirani život.

Uklapanje u normalan život

I taman kad se gledatelj može početi diviti besprijekornoj montaži, dobrom balansu između informacije i emocije, taman kad je ušao u priču film se naprasno prekida. Kao da je ideja bila ozbiljniji ulaz u svijet nasljeđa, ali i boli koja ostaje nakon odlaska bližnjih, uz zanimljiv paralelizam majke, kćeri, ali i bake i prabake, no nedostajalo je nečega da se film »dovrši«. Ostaje tako solidan kratkiš od kojeg smo ipak htjeli, i mogli, dobiti puno više.

Puno više nudi Tomislav Žaja u filmu »Slobodni«. No »Slobodni« je cjelovečernji, vrlo ambiciozan film. Priča je to o osobama s intelektualnim poteškoćama kojima je nakon novih zakonskih rješenja omogućen povratak u slobodan život, neomeđen zidovima centara u kojima su zapravo lišavani i nekih osnovnih ljudskih prava. Vješto je to snimljena, režirana i montirana priča u kojoj se kroz dulji period prati uklapanje promatranih osoba u normalan život.

I taman kad bi nam zafalilo malo humora u filmu, dolazi scena u kojoj jedna akterica, Silvija, za sebe kaže da je vrlo pobožna, na iznimno pokroviteljsko i samozadovoljno tumačenje adventske godine odvrati: »Ja idem na misu da mi prođe vrijeme«. Rez.

Mali bombon

Silvija će ujedno i lijepo zaokružiti Žajinu priču te nam pokazati da smo i mi sami bili puni predrasuda. Po useljenju u stan ona govori da je sa zgradom sve u redu, i da je stan super, ali ona se jako boji lifta i ne može lako pronaći taj gumbić za šesti kat pa radije ide pješke. No kasniji njen opušteni snimak iz lifta jasna je poruka koja ne treba nikakvog komentara.

Duhovit je i kad na početku baka zabija koševe na praznom, kišnom zatvorskom igralištu, u punoj bakinoj opremi, s maramom i svime, prije nego što će objasniti kako je posegnula za nožem i nasrnula na lijenu snahu, koja jednostavno nije htjela ništa raditi.

Kaotični Brezovec

Najkaotičniji od prikazanih filmova, no zato što su i radnja i njegove okolnosti kaotične, film je »Pomutnje« mlade redateljice Lane Kosovac. Doks koji je započeo kao studentski »making of« predstave »Pomutnje«, koju je Branko Brezovec režirao sa studentima glume zagrebačke Akademije, prometnuo se u autorski doks koji promišlja studente na njihovim izlazilnim koracima s Akademije i ulascima u »pravi život«.

Dobra ideja da studenti režije snimaju kolege studente glume zapinjala je na svakom koraku, produkcijskom i tehničkom (nije bilo nužne opreme), ali i ljudskom (izostajao je dogovor oko aspekata snimanja, pa su neki važni momenti izostali). No sve je to izvučeno iz perspektive tvoraca filma, čiju je poziciju možda ponajbolje sumirao sam Brezovec, ne govoreći direktno o njima, nego o njihovim kolegama glumcima.

Bez samokritike

Kad kažemo queer, onda dolazimo i do same predstave, koja je adaptacija romana »Pomutnje gojenca Törlessa« Roberta Musila i u kojoj se glumci skidaju do gola, istražujući pitanja drukčijosti i queera u suvremenim izvedbenim umjetnostima. Dakle radi se na najsuvremenijoj mogućoj stvari, koju organizira »okamenjena« institucija s čijim su predstavnicima svi ti studenti na »ti« i koje počesto sprdaju, kojoj se (instituciji) bez većih problema, sa širokih konzervativnih pozicija, može prigovoriti da troši pare poreznih obveznika na nemoralno i perverzno naslikavanje po New Yorku. Ali studenti njakaju i sve to uzimaju vrlo zdravo za gotovo, posve egocentrično stavljajući isključivo sebe u prvi i najvažniji plan, nevjerojatno neosjetljivi za pulsiranje svijeta.

No dobro je što film sve to lijepo pokazuje. Jedino nije dobro što u svemu tome ipak nema ni trunke samokritike. Ostaje tek gorak okus samozadovoljne, egocentrične generacije posvećene isključivo svojem osobnom probitku.