Nijedan naš filmski festival nije toliko dobro uspio ponuditi uvid u svjetsku studentsku produkciju, mahom onih koji će sutra postati filmaši, kao riječki STIFF, koji već iz godine u godinu, a prošle godine zaokruženo deset godina, vrijedno sakuplja recentne filmove iz neposredne regije,Europe, no i iz svijeta.

Je li bitno što su filmovi studentski?

Nije, jer mnogi su od njih na vrlo zavidnoj razini i mogli bi stajati uz bok i onim nestudentskim. No posebno veseli, valja istaknuti, kada jedan festival u svoju selekciju uvrsti one filmove dalekih nam ili manje znanih kinematografija, onih koje imaju i kulturološki nazivnik, pa onda i publici pruža jedno novo filmsko iskustvo. I zadnje je festivalsko izdanje STIFF-a ponudilo zanimljive filmske uratke, a filmovi »Naš sin«, »Dani bez nje«, »Joža«, »Drugi dan«, »Nije zima za komarce«, »Bjegunac«, »Prekrasna livada divljeg cvijeća« i »Niska trava«, na koje u nastavku donosimo (kratak) osvrt, samo neki od devetnaest igranih koji su prikazani na 10. izdanju festivala.

Neuklapanje pojedinca

Izraelski film »Naš sin«/»Our Son« redateljice Henye Brodbeker sedmominutna je snažna drama koja jednim mjesto radnje, školom, i suženim brojem likova daje uvid u obiteljske odnose u društvenome okviru, secirajući vrlo aktualnu problematiku neuklapanja djeteta, pojedinca u samu zajednicu, a time i sam sustav. Nestabilna kamera intencionalno je, s ciljem ostavljanja dojma zasljepljujuće svjetlosti, postavljena nasuprot ulazu u školu, te zahvaća različite dijelove tijela protagonista, majke i sina, a njihova izvrsna emocionalna izvedba govori tisuću riječi, kao i hladan stav onoga koji prvi treba pokazivati razumijevanje za dijete koje se čime ističe. Uz izvrsno tumačene uloge, prvenstveno dječaka i majke, film je solidna tematska smjernica.

Estonski film »Dani Bez nje«/»Days Without Her« estonskog redatelja Ivara Erika Yeomana u petnaest je minuta dao prikaz obiteljske drame u kojoj muškarac u jednome periodu postaje i samohrani otac.

Radnja smještena u neodređeni estonski grad, većinom zamračeni stan stambenoga (proleterskog) kompleksa projicira vrlo aktualne tematske okosnice na ono isto zvjezdano nebo ponad snijegom prekrivenog krajolika na kojemu vidimo oca koji na gradacijskoj ljestvici emocionalne oštrine doživljava onaj finalni rasplet u kojemu pod naletom svih događaja koji su ga snašli, pod njihovom težinom, jednostavno popušta ili im se prepušta, što potvrđuje i sam kraj.

Film jednostavnom režijom, no promišljenim planovima i kutovima kamere te izvrsnom fotografijom koji zaokružuju idejnu cjelinu uspijeva zahvatiti teme o kojima se prečesto govori, no premalo se razumije njihova složenost.

U prvom redu, to su postporođajna i/ili ženska depresija, općenito dakle mentalno zdravlje, razumijevanje za onoga drugog, partnera/partnericu, kao i pitanje kompleksnosti društvene uloge žene – majka, kućanica, radnica.

Kamera koja se trese, planovi blizu koji nerijetko zahvaćaju samo dio glave/gornjeg dijela tijela, fotografija estonskog eksterijera koji izgledom bjeline i sumornosti nosi predznak težine, kao i fotografija stana ili drugih prostora poput bolnice i auta (svjetlost – sjena), uz dakako dijalog logičnog slijeda, dao je izvrsnu sliku današnjice jedne tročlane estonske obitelji, odnosno obitelji općenito danas, kao i onih posve neočekivanih problema koji ih mogu u svakome trenutku zahvatiti.

Sudbonosna boca piva

Drama u drami ili glumci o glumcima možda je najbolji doslovan opisa filma »Joža« hrvatskog redatelja Jana Krevatina, a radi se o petnaestominutnoj drami koja započinje jednim slučajnim susretom u jednom trgovačkom lancu i razbijenom sudbonosnom bocom piva – Jože.

Joža

Pivo je to koje će označiti trenutak susreta dvoje glumaca, studentice glume prve godine, dakle buduće glumice, te jednog ostvarenog glumca, člana HNK-a, no i ključan trenutak uvježbavanja jedne scene u stanu protagonistice koji slijedi. Pivo koje je fatumski označilo susret, isto je tako (d)označilo i kasnije uvježbavanje scene, koje pak rezultira neželjenim ishodom. Nemirna kamera kojom gledatelj dobiva pogled kroz prozorsko staklo i/ili okvir prodavaonice upućuje tako na gledateljsku znatiželju, to jest gledateljsku perspektivu pogleda na dvoje stranaca i rasplet njihova susreta koji se ogleda u razgovoru.

Takav pogled kroz staklo, okvir trgovine, na glumce čije izvedbe djeluju samo unekoliko određene, jer upućuju i na improvizacijski trenutak, djeluju prirodno i spontano, čime doprinosi dakako dinamika same prodavaonice (primjerice ostali kupci te generičan glas blagajne za samoposluživanje koji traži odobrenje). Nakon takvoga promišljenog pogleda na početan trenutak susreta, kamera se premješta u stan protagonistice i daje bočni pogled na studenticu i kolegu glumca.

Razgovor koji se odvija izvedbeno se čini tendencijski prenapregnut, i to intencionalno s ciljem ostavljanja dojma postojane neugode u likova, one koja nešto kasnije, u trenutku tišine, ipak izbija na površinu. Izvedbene varijacije vidljive su u uvježbavanju protagonističine uloge, i to zbog savjeta koji dobiva od iskusnijeg glumca, kao i zbog neželjenog događaja koji nastupa.

Ovaj plodan metakoncept ovakvom je jednostavnom, no dobrom obradom izvrsno poslužio za podcrtavanje nekih gorućih problema – seksualno nasilje, #MeToo pokret – s kojima se (filmska industrija) suočava(mo).

Crno-bijela estetika

Poljski film »Drugi dan«/»After Sunday« redatelja Sebastiana Drozaka iako crno-bijel, vrlo je živopisan i upečatljiv prikaz odnosa između nekadašnjeg ljubavnog para, prekinutog uslijed tragičnoga događaja koji na oboma ostavlja trag, i psihički i fizički.

Drugi dan

Vrlo promišljeno, jedan događaj pokreće cijelu radnju te postupno razotkriva pozadinu priče, odnosno pozadinu još uvijek nerazriješenog odnosa između muškarca i žene. Ustupak crno-bijeloj estetici u ovome je konkretnom primjeru označio usmjeravanje na samu priču na kojoj i jest naglasak, jer radi se o kratkome dvadesetominutnome uratku kojim je maksimalno postignut željeni rezultat.

A rezultat jesu dobre dijaloške linije u ponekim trenucima toliko traumatsko-memorijski usmjerene i oštre da svojim zarezom djeluju poput istog onog žileta koji dodiruje kožu protagonistice na samome kraju filma, kraju koji svakako nije doslovan, već ostavlja prostora za promišljanje. Intimna drama protagonistice Milene događa se uslijed umiruće životinje koja zatvara oči na veterinarskom stolu, a njezin je jedini suputnik i podsjetnik na stari život.

Zaokruženosti filma svakako doprinosi crno-bijela fotografija, izvrsne glumačke kreacije koje suptilno signaliziraju kakva unutarnja stanja, ubačeni prikazi krajolika (nebo/vrhovi drveća i nebo/stambene zgrade), kao i sama vrlo sugestivna glazba koja se motivski jednako provlači tijekom cijeloga filma.

Utjecaj pandemije

Domaći film režiserskog dvojca Josipa Lukića i Klare Šovagović, »Nije zima za komarce«/»It’s No Cold For Mosquitos«, upečatljiva je drama simboličnoga naziva o životu pojedinca i njegovu zdravlju; o njegovim vlastitim uvjerenjima, stavovima, nemaru i nebrizi, time i neznanju, kao i smjeru u kojem ga takvo postupanje odvodi.

Nije zima za komarce

Radnja filma smještena je u našemu glavnom gradu, pri kraju još uvijek pandemijske 2021. godine, a cjelokupna radnja odvija se u stanu Karla, to jest njegove majke, u kojemu živi sam i povremeno radi.

Kraj i početak filma obilježava tako situacijski kontekst dvorišta zgrade u kojoj protagonist živi, a radnja između raspoređena je po prostorijama stana koji je u vremenu COVID potvrda u pravom smislu te riječi habitus protagonista, kao što su i jedine osobe s kojima on ima fizički kontakt, onaj u četiri oka, sve one koje ga posjećuju, uz one s kojima telefonira. Film je tako obilježen serijom radnji protagonista, bilo da se radi o razgovorima, ili pak trenucima u kojima ga promatramo sama u stanu.

Ipak koliko je društveno označena Karlova psiha pokazuju trenuci poput onoga kad gleda vijesti ili pak kad gleda porno film, dok istovremeno kamera zahvaća i TV na kojemu se prikazuje RTL-ova »Večera za 5«. Režijski minimalizam u ovom je slučaju dopustio scenarističkoj podlozi da dođe do izražaja, kao i samim glumačkim izvedbama koje djeluju gotovo dokumentaristički prirodno.

Kutevi mirne kamere koja je postavljena tako da zahvaća i veći ili manji dio interijera dodatno podcrtavaju protagonistov stalan boravak u istome prostoru, a dijalozi među likovima također djeluju gotovo razgovorno prirodno, tako da su bogati različitim referencama (na različite teme i/ili probleme, društvene silose) – Tinder, gejmanje, branitelji, pandemija, otvorena veza.

Također, možda najočitiji signal koji upućuje na pravu suštinu problematike jest dio koji se tiče razgovora o liječnicima, pa možemo reći da priča, s obzirom na pandemijsko vrijeme, izvrsno secira tadašnju društveno-političku situaciju te način na koji takva cjelokupna situacija utječe na pojedinca – uz pitanje što se dogodi kad osoba izgubi povjerenje u stručnost ili znanost, medicinu.

Dualnost perspektive

»Bjegunac«/»Runaway« gruzijske redateljice Salome Kintsurashvili drama je s autobiografskom notom o životu jedne obitelji koja vodi gruzijski restoran/kafić u ruskome predgrađu, a njihov dotad miran život, mahom patrijarhalne naravi, prekida dolazak stranca kojem pružaju utočište. Iako se prvotno ne razotkriva pozadina toga stranca, postupno postaje jasno kako se zapravo radi o bjeguncu. Rutinu skromne četveročlane obitelji u kojoj cijela obitelj, pa i djeca, sudjeluju u obiteljskom ugostiteljskom biznisu, ponešto će izmijeniti dolazak misterioznog stranca.

Bjegunac

Već na samome početku desetogodišnji dječak Gigi koji postavlja pitanja pridošlici jasno ukazuje na to da će film u velikoj mjeri biti prikazan kroz njegovu vizuru, što će kasnije biti naglašeno u dijelovima u kojima se ističe njegova dob, odnosno propituje njegova zrelost. Za razliku od ostalih članova obitelji, njegovo ponašanje ukazuje na introspektivnost ili pak sklonost kakvim detaljima, pa se tijekom cijeloga filma čini kako za njega pojedine situacije, primjerice sam dolazak stranca i druženje njegove sestre s njime, imaju konkretnije ili »dublje« značenje.

U ovome je slučaju očeva odluka izmijenila obiteljski život, pa se posljedično tome razlaže i obiteljska situacija, no i njegova se pozicija ili odnos spram te odluke jasno razaznaje u pojedinim dijelovima. Vrlo jednostavna režija tako uspijeva dočarati obiteljsko naličje, od njihovih odnosa, patrijarhalnosti i pozicije žene, do odnosa prema djeci, kao i pogled na situaciju iz dječje perspektive.

U tome, naravno, pomaže i gdjekad statična kamera koja nerijetko zahvaća određen dio prostorije s vratima, tako da upravo ta otvorena vrata pospješuju dojam dubine, recimo u restoranu. No, takav je i pogled kroz automobil na početku ili pak kroz rublje koje se suši.

Ipak, valja kazati i to da kamera nije posve i cijelo vrijeme statična; u dijelovima koji prikazuju dječju perspektivu (u to se ubraja i sestra protagonista koja je tinejdžerica) vidljivo je snimano »iz ruke«, dok su dijelovi koji otpadaju na razgovore roditelja, oca s ostalima, posve statični i nepomični, što pokazuju najbolje prve scene – u smislu statičnosti kamere početne dvije scene tako razbija scena brata i sestre na krevetu, a kasnije i one nastavljajuće scene razgovora dječaka i stranca, u kojima kamera nije statična.

Film »Bjegunac« promišljeno je i zrelo ostvarenje koje izvrsnom kamerom/fotografijom, režijom, glumačkim izvedbama, kao i samim scenarijem pokazuje režiserski potencijal u budućem ostvarivanju i gradbi metrom mnogo dužih filmova koji bi mogli rezonirati s publikom, jer i ovaj 25-minutni jest.

»Rage road« utrka s vremenom

Cvijeće i/ili priroda posebna su motivska provodna nit u poljskom filmu »Prekrasna livada divljeg cvijeća«/»A Beautiful Wildflower Meadow« redateljice Emi Buchwald u kojem protagonisti priče, otac i njegova kći, kreću u svojevrsnu utrku s vremenom, ne bi li došli do cilja – kćerina avionskog leta kojim se vraća kući, majci, iz čega proizlazi činjenica da su roditelji očigledno razvedeni.

Prekrasna livada divljeg cvijeća

Otac, Emil, građevinar ili samo prodavač nekretnina (nije jasno izrečeno), kreće prema aerodromu, no njegova ga užurbana svakodnevica ne napušta niti u ključnim trenucima, kada je vrijeme ipak ograničeno. Početna tri sata sužavaju se na jedan sat, a u tome vremenskom okviru, koliko mu treba do aerodroma, zbiva se niz nepredvidivih situacija, no onih za koje je u nekoj mjeri i sam on kriv.

Film tako u nekoj mjeri postaje »rage road« akcija, a glavni (anti)junak postaje tempirana bomba za koju je pitanje kad će eksplodirati. Od mobitela koji tako stalno zvoni, radnika koje prevozi, klijenta kojem, uz svoju viziju okućnice, pokušava prodati prizemnicu, do puknuća cijevi, kvara na autu, popravka auta te presvlačenja majice, neurotičan protagonist uspijeva sve to manevrirati u mnogim trenucima koji se čini kao da je na korak do potpunog psihičkog sloma. A do psihičkog sloma ipak dođe.

U svemu tome čini se da je kćerina posjeta Emilu samo usputna, ona kojoj ne pridaje dovoljno pažnje, jer on i dalje funkcionira rutinski, prema svojim navikama. Upravo takva navika da sve obavlja usput, u isto vrijeme, što zahtijeva neviđeni multitasking, očigledno su plodno tlo za psihičko izgaranje ili kakva teža stanja, jednako plodno tlo kao ono oko prizemnice oko koje želi malu livadu s različitim šarenim cvijećem. Upravo to šareno cvijeće, priroda koju u svom životnom odsječku punom tenzičnosti protagonist uočava ključan je element, simbol mira i spokoja u užurbanosti današnjeg svijeta.

Zaokruženosti i kvaliteti filma doprinosi kamera koja je okretna te se u trenucima postupno približava i udaljava, zatim brza montaža, izvrsno portretiranja glavnog junaka, kao i zvukovna kulisa koja dirigira ozračje posvemašnje napetosti i dinamike, one napetosti koja je gotovo istovjetna šumaherovskoj, u filmu »Falling Down«.

Apsurd našega susjedstva

Različita dvorišta i susjedstva u jednome gotovo netipičnome hrvatskom kvartu, koji unekoliko podsjeća na kakav filmski geografski anglofoni (zbog kuća boje opeke u nizu), poprište je nesvakidašnjih i vremenski (nekad) (ne)izmještenih zbivanja u filmu »Niska trava« Davida Gaše, dobitniku više priznanja.

Možda od sviju, njegov se film na ovogodišnjem izdanju riječkoga festivala ipak najviše izdvajao jedinstvenim i dobro promišljenim konceptom koji odiše jednom posvemašnjom svježinom. Dakako, autor je to koji je potencijal pokazao već i 2022. godine na Pulskom filmskom festivalu, u studentskoj konkurenciji, s filmom »Palikuća«, jer bio je to, osim filmova koji su dobili nagradu i priznanje, zasigurno onaj treći film koji bi simbolično činio pobjednički trolist.

Niska trava

Ipak, ovim je uratkom autor otišao i korak dalje. Radnja tako započinje igrom popularnog skrivača zbog koje se dječaci raspršuju po cijelome susjedstvu te iniciraju u nekoj mjeri i kauzalnost i koincidentnost apsurda koji izaziva čuđenje i smijeh. Djeca koja se igraju skrivača tako se nalaze u blizini odraslih i njihovoga svijeta te svjedoče različitim radnjama i događajima, od nesretnog događaja žene kojoj zapne hrana, pomalo začudnog razgovora dvoje odraslih mladića o tome što bi mogli raditi, a da nisu za to premali, zatim dvaju susjeda koji na maloj površini kose travu, do trenutka zajedničkog obiteljskog pakiranja za put, kad se u auto neopaženo skriva dječak.

Apsurdizam koincidentosti i/ili kauzalnosti ogleda se u prostačenju naglas dok časne sakupljaju lišće, dječaku koji se skriva u kući dok žena doslovno hvata zrak, dječaku koji trči susjedstvom uz vrisku dok druga djeca posve mirno odmaraju na ležaljkama u vrtu ili pak dječaka koji se penju preko živice dok dvojica mladića pričaju o brijanju dolje i veličini koja drugoga krasi.

Ispod onog površinskog značenjskog sloja krije se suštinsko posljedično razlaganje, pa zbog nesretnog događaja starac čeka sudbonosni poziv, upitne su posljedice razgovora homoerotske prirode dvaju mladića, a otac čiji je sin na samome početku izletio iz dvorišta pak popodne provodi s drugim dječakom koji se ondje (samo) skriva. Sve to odvija se istovremeno, dok onaj prvi od njih broji do 3000, a kad izbroji, već se i susjed koji je na početku izlazio iz garaže vratio kući i kreće zaprašivanje, što je označilo kraj dana, pa se tako nižu sekvence praznih dvorišta.

Izvrsnim scenarijem, time i samom idejom, vrlo sugestivnom zvukovnom podlogom te ponajviše planovima totala kojima daje jedan širi detaljistički zahvat redatelj je stvorio ozračje apsurda, začudnoga koja stanuje u našem susjedstvu, onome punom detalja. Još jedan redateljev izvrstan uradak kratkog metra, kao i još jedna dobra selekcijska STIFF-ova godina, ona koja bi se najbolje mogla opisati nazivom sintagmom uzetom iz naziva prethodnog filma – prekrasna livada divljeg cvijeća.

A već smo u novom STIFF-ovom desetljeću koje tko zna što nam (do)nosi!