PULA – Promišljati o filmu – možda je najbolja uputnica za izložbu »Cinemaniac 2024. – Misliti film«, »Stéphan Crasneanscki: Ono što ostavljamo za sobom ‒ Iz arhiva Jean-Luca Godarda«, koja je u sklopu popratnog programa ovogodišnjeg 71. Pulskog filmskog festivala, u suradnji riječkoga MMSU-a i filmskog festivala Filmske mutacije, otvorena u galeriji Novo.

Nova, proširena izložba, koja je uslijedila nakon otkrivanja Godardovih kutija, od višemedijskog umjetnika Stéphana Crasneansckog, nastavak je one izložbe koja je započela još u riječkome MMSU-u, a okuplja seriju fotografija koje uokviruju knjige, kolaže, filmske i različite arhivske videozapise iz Godardova osobnoga arhiva.

Začuđujući arhiv

Zahvalivši Branki Benčić na organizaciji izložbe u sklopu Festivala, ravnateljica Pulskog filmskog festivala Tanja Miličić uvodno je kazala kako izložba »promatra film iz neke druge perspektive, te omogućuje gledatelju da i promišlja o filmu na jedan drugi način«. To je potvrdila i kustosica Branka Benčić, istaknuvši kako ju je inspirirao citat Waltera Benjamina »Unpacking My Library«, koji je povezala s raspakiravanjem kutija Godardova arhiva.

Pula Film Festival

– Različitim procesima prijenosa ili remedijacije kao oblicima kulturne aproprijacije i prelaženja iz jednoga medija u drugi, uz nizove fragmenata transparencija i slojeva, i povijesti umjetnosti, i povijesti filma, ovaj začuđujući Godarov arhiv zapakiran u kutijama u garaži postaje mjesto koje nam pokazuje i istraživačke procese, i literaturu, i rad i mišljenje ovoga velikog redatelja. Danas kroz brojne slojeve kolaža i kutije, možemo doprijeti do neizmjerne riznice bogatstva Godardova nasljeđa, govori Benčić te dodaje da izložba »Cinemaniac 2024. – Misliti film« predstavlja prostor interakcije i integracije društvenog, kulturnog i estetskog.

Obogaćena izložba

Izložba je, govori Tanja Vrvilo, »nastavak dvogodišnje suradnje i onoga što se zvalo Godardove kutije, koje je gotovo slučajno, tragajući za zvukom, otkrio Crasneanscki«. A radi se o, pojasnila je, »nepreglednom moru kutija i različitom odbačenom materijalu, od montažnog stola, odbačenih montažnih aparata za montiranje zvuka, vrpcama, svemu onome što je nazivao mrtvim prirodama«, iz čega je inicijalno nastala izložba od 164 fotografije 2016. godine u Francuskoj.

Novootvorena je izložba, ističe, obogaćena, pa proširenja »slijede zvučno-vizualne radove stvarane u suradnji Stéphana Crasneansckog, Soundwalk Collective i Patti Smith, a nadahnute tragičkim pjesništvom Nico, Antonina Artauda, Arthura Rimbauda, Renéa Daumala, tragove izložbe ‘Evidencije’«.

– Svaka slika predstavlja neku vrstu portreta, oličenja slike korjenito, ne zato što dokumentira crte određene osobe, nego zato što iznosi na površinu duboko skriveno obilježje osobnog, njegov intenzitet. Slika je vizualna, glazbena, taktilna, olfaktivna, gustativna, kinetička. Na slici je bezdan razaznatljiv time što se udvaja. Kao jasno prepoznatljiva, slika postaje očiglednost, evidencija. Ona je afirmacija distinktivnog obilježja, prepoznatljvost njegova prisustva, tumači Vrvilo.