Još jedno očekivano pokroviteljstvo državnih vlasti Republike Hrvatske vezano za dobro znanu komemoraciju iza koje stoji notorni Počasni bleiburški vod koji, kao i obično, sustavno prikriva zločine NDH, nanovo je ocrtalo njihov suštinski nesporazum s ostatkom (normalnog) svijeta. Iako lucidni Slavko Goldstein često ponavlja kako se »bleiburška tragedija« mistificira i falsificira, koliko god je »tu bilo dosta ljudi koji vjerojatno nisu zaslužili smrt«.

Možda bi te iste vlasti, kad su se već zatekle na austrijskom terenu, trebalo natjerati da pogledaju sugestivni doks Thomasa Heisea »Domovina je prostor u vremenu« u kojem autor koristi dugi popis odvedenih bečkih Židova tijekom Drugog svjetskog rata, među kojima su bili i članovi autorove obitelji. Sličnu strategiju rabi i velika Daša Drndić u »Sonnenscheinu«, ali i Dana Budisavljević u »Dnevniku Diane Budisavljević«, referirajući se na popis otete srpske djece i ispovijesti preživjelih da bi u nama izazvala emotivni potres.

​Vlakovi smrti

Svi ti autori tretiraju ratni footage kao vizualne registre užasa. Iako pokušavaju učiniti sve da ih sav taj materijal ne kontrolira i proguta. To se odnosi i na rumunjskog sineasta Radua Judea čiji se recentni opus svodi na opsesivnu potragu za izgubljenim vremenima rumunjske povijesti. Nakon monumentalnog konceptualnog doksa »Nacija mrtvih« koji denuncira rumunjski fašizam, i filma »Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari« iza čijeg se naziva krije citat Iona Antunescua, rumunjske varijante Ante Pavelića, Judeovo pedantno historiografsko prekopavanje po bespućima rumunjske povijesne (neo)zbiljnosti, njenim revizionizmima i mitomanijama, nastavlja se i u doksu »Izlazak vlakova« snimljenim u tandemu s povjesničarem Adrianom Cioflancom.

U istoj selekciji ovogodišnjeg Berlinalea u kojoj je prikazan taj doks, dogodila se i premijera Judeove dokudrame »Tipografic majuscul« u kojoj se teatar izmjenjuje s kulinarskim showovima, ispitivanjima i transkriptima notornog »Sacuritatea« u kojima Kafka susreće Brechta s dodirom Pop Arta. Zato se »Izlazak vlakova« može promatrati kao produžena ruka »Mrtvog naroda« (»Tara moarta«). Iako je riječ o komadu kojem je povijesni muzej jedini relevantni prirodni habitat. Zato nas ne bi iznenadilo da nakon njegove premijere u sklopu berlinskog »Foruma« ne završi u stalnoj postavi nekog muzeja Holokausta u formi videoinstalacije, kao minimalistički kontrast vojnom muzeju iz »Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari«, transformiranim u teatralnu i ideološku konstrukciju, čija zbirka krije uniforme i oružja iz različitih povijesnih epoha.

Jer, Judeov »Izlazak vlakova« potentna je i razorna trosatna kronika o pogromu u Iasiju, središtu rumunjskog dijela Moldavije, u kojem je u periodu između 26. i 29. lipnja 1941. život izgubilo više od 13.000 Židova. U pogromu su sudjelovali pripadnici rumunjske vojske, žandari i lokalna rulja, koja je žrtve mučila, ispitivala i likvidirala pod budnim okom nacističkih trupa. Oni koji nisu bili likvidirani na licu mjesta, deportirani su vlakovima smrti u radne logore poput Calarasija. Film je podijeljen u dvije asimetrične cjeline. Ona prva i najduža fokusirana je na bolne storije o umrlima koje se podastiru u formi voice-overa koji izgovaraju Judeovi redoviti suradnici – producentica Ada Salomon, glumac Serban Pavlu i glumica Ioana Iacob. Ona druga pokazuje razmjer horora u kronološki preciznoj montaži jezivih povijesnih fotografija snimljenih tih dana na ulicama i pločnicima Iasija. One trebaju Judeu da bi nam još jednom pokazao kako rumunjsko društvo sustavno negira svoju barbarsku ulogu u holokaustu.

Bolna sjećanja

Jer, ono što su u »Mrtvom narodu« arhivske fotografije provincijskog gradića i isječci iz dnevnika židovskog liječnika Emila Doriana u kojima je on dokumentirao bujanje rumunjskog antisemitizma, to su u »Izlasku vlakova« fotografije žrtava uzete iz njihovih putovnica i drugih dokumenata. One nude tek šture podatke o žrtvi. Njeno ime i prezime i okolnosti njena nestanka.

Iako publici neće biti teško ispuniti praznine koje nedostaju, zamišljajući njihove bogate živote. Svaka fotografija žrtve krije u sebi identične jezive sudbine drugih žrtava čije fotografije nisu nikad bile pronađene. Kao što neke fotografije nisu popraćene naracijama, naprosto zato jer nije bilo preživjelih članova obitelji, susjeda ili prijatelja koji bi svjedočili o njihovoj tragediji. One postaju nijemi svjedoci vremena kojeg sineast Jude i povjesničar Cioflanca promatraju u razornom spoju etike i metodologije.

Slični prosede rabe filmaš i producent Patrick Sobelman i njegov sin Hugo u doksu »Golda Maria«, dok statičnom 8mm kamerom bilježe bolna sjećanja autorove 84-godišnje bake Golde Marie Tondovske, koja je preživjela užase nacističkih konclogora. Samo što vizualne registre ratnih strahota zamjenjuju oni verbalni, koji često znadu biti još potresniji i bolniji od Judeovih fotografija. Rezultat je potresna storija o ponosnoj i krajnje spontanoj ženi koja dobro znade kako utišati svoju najveću tugu, a da je ne skriva od nas. U sjećanjima na komad kruha, more od kišobrana na obali rijeke i riječ koja spašava život. Golda Maria napustila nas je u prosincu 2010. u 102. godini.