Zadnji dan listopada u riječkom Art-kinu prigodno je rezerviran za kultni američki horor film »Egzorcist« (1973.) Williama Friedkina koji ove godine slavi pedesetu godišnjicu. Snimljen prema istoimenom romanu Williama Petera Blattyja, koji je potpisao i scenarij filma, ovaj filmski naslov ispisao je modernu povijest horor kinematografije, postavši prvim blockbusterom žanra koji je podjednako sablaznio i osvojio tadašnju publiku i kritiku, a njegov efekt i snaga ne jenjavaju ni punih pola stoljeća nakon izlaska filma.

Nakon uspjeha filma »Francuska veza«, redatelj William Friedkin odlučio se za novi žanrovski iskorak koji je nemalo iznenadio ljude u studiju Warner Bros jer, unatoč uspjehu »Rosemaryne bebe«, horor filmovi teško su se probijali do šireg kruga publike i nisu dobivali veću medijsku pažnju. Da stvar bude gora, Friedkin se unatoč pritisku producenata odlučio angažirati manje poznata glumačka imena, uz iznimku Maxa von Sydowa. Pa ipak, rezultat je bio dotad nezabilježen komercijalni uspjeh nekog filma strave.

U »Egzorcistu«, poznatom i kao »Istjerivač đavola«, riječ je o demonskoj opsjednutosti mlade djevojke i očajničkim pokušajima njezine majke da je vrati u normalno stanje egzorcizmom koji, žrtvujući vlastite živote, provedu dvojica katoličkih svećenika. Podsjetimo ukratko na radnju: film počinje na arheološkom nalazištu u okolici Ninive u Iraku, gdje se arheolog i svećenik Lankester Merrin susreće sa statuom fiktivnog demonskog stvorenja po imenu Pazuzu. Prema asirskoj mitologiji smatran je »kraljem demona vjetra«, a prikazan je kao čovjekoliko biće s iskešenom psećom glavom, orlovskim kandžama umjesto stopala, parom krila na leđima i repom škorpiona.

U međuvremenu, mladi američki svećenik grčkog podrijetla Damien Karras (Jason Miller) počinje sumnjati u svoju vjeru suočen s neizlječivom bolesti njegove majke. Nedugo nakon što se poslom doseli u Washington, glumica Chris MacNeil (Ellen Burstyn) počne primjećivati kako se nešto čudno događa s njezinom 12-godišnjom kćerkom Regan (Linda Blair) te je vodi u bolnicu na detaljan pregled. Iako je isprva uvjerena da je sve to povezano s pubertetom, Regan ima napadaje slične epileptičnima, a u komunikaciji s okolinom počinje psovanje i bogohuljenje neprirodno izmijenjenim muškim glasom. No liječnici sumnjaju na oštećenje mozga i podvrgavaju je seriji neugodnih medicinskih pretraga i ispitivanja od kojih nijedno ne pronalazi ništa neobično kod djevojčice. Upućena je kod psihijatra kojeg tijekom razgovora izvrijeđa i napadne. Po povratku iz bolnice paranormalne aktivnosti u njihovoj kući se nastavljaju uključujući neobične zvukove, neobjašnjivu hladnoću njezine sobe, kretanje predmeta i silovito podrhtavanje kreveta.

Kad su iscrpljena sva do tada poznata medicinska objašnjenja tog slučaja, liječnici sugeriraju da ako su njezini simptomi psihosomatski rezultat vjerovanja u demonsku opsjednutost, možda bi egzorcizam imao reverzibilni psihosomatski efekt koji bi je toga oslobodio. Uvjerena u to kako je Regan opsjednuta demonom, majka u očaju moli svećenika Damiena Karrasa, koji je ujedno i psihijatar, da pokuša istjerati demona iz njezine kćerke. Usprkos vlastitim sumnjama i dvojbama nakon što se suočio s neprepoznatljivom Regan, vezanom za krevet, Karras odlučuje zatražiti službeno odobrenje Crkve za istjerivanje đavola, i dobiva ga, uz uvjet da mu pomogne iskusni egzorcist, stariji svećenik Lankester Merrin (Max von Sydow).

Tijekom samog procesa demon iskazuje svoju snagu maltretirajući Reganino tijelo do krajnjih granica, od levitacije do odvratnih bljuvotina po svećenicima. Naizmjence im prijeti i ulaguje se te ih iscrpljuje mentalno, fizički i verbalno, neprestano tražeći slabu točku njihove psihe, koristeći čak i glas pokojne Karrasove majke. Merrinovo otprije slabo srce na kraju otkazuje i dok ga Karras pokušava oživjeti, Regan se zlobno hihoće. U nemoći i bijesu Karras napada Regan i počinje je daviti istodobno izazivajući demona da je napusti i uđe u njega. Demon pristane na izazov, a svećenik se tada baca kroz prozor i umire. Regan se oporavlja i vraća u svakodnevni život…

Rezultat je bio dotad nezabilježen komercijalni uspjeh nekog filma strave, a sam »Egzorcist« ubrzo je postao i kulturni fenomen, čemu je nemalo pridonijelo autorovo umješno korištenje specijalnih efekata uparenih s toposima klasičnog filma strave koji su pak prikazani pseudodokumentarističkim redateljskim postupkom što je priči o opsjednutoj djevojčici dalo potrebnu, jezovitu uvjerljivost. Kako u knjizi »Filmovi sedamdesetih« navodi Robert Bookbinder, Friedkinov »Egzorcist« je jedan od najmoćnijih horor filmova ikad napravljen. U vrijeme prvih prikazivanja toliko je šokirao publiku da su neki gledatelji napuštali kinodvoranu prije kraja filma. Na pitanje zašto »Egzorcist« toliko utječe na gledatelje, William Peter Blatty odgovorio je da bi se to moglo objasniti time da se publika gledajući ovaj film podsvjesno suočava s vlastitim »demonima«. Max von Sydow razlog je vidio u tome što je gledateljima teško prihvatiti da se djevojčica postupno transformira u psihotično čudovište.

Kontroverzan pak sam po sebi bio je i dotad neviđeni odnos prema pubertetskoj seksualnosti koja gledatelja i danas suočava s njihovom vlastitom seksualnošću. Sve to nije spriječilo »Istjerivača đavla« da postane prvi horor naslov koji je bio nominiran u kategoriji Best Picture (najbolji film). Od ukupno njih deset potvrđene su dvije nominacije: ona za zvuk te adaptirani scenarij koji je potpisao autor istoimenog romana William Peter Blatty.

»Egzorcist« je kao jedan od ključnih i prijelomnih naslova u okvirima žanra horora često osporavan, ali je i iznimno provokativno i istinski zastrašujuće ostvarenje koje se može interpretirati u ključu buđenja seksualnosti kod djevojčice na početku puberteta te istjerivanja »zla« seksualnosti iz nje. Feministička kritika film je dočekala kao manifest nepristajanja patrijarhalnog društvenog uređenja predvođenog Katoličkom crkvom na žensku seksualnost, buđenje koje je prikazano na iznimno intenzivan, provokativan i dotad neviđen način. Friedkinov redateljski prosede kreiranje suptilnog ugođaja i gradiranje tjeskobe kombinira sa strategijom šoka, stvarajući u svim segmentima dojmljivo djelo.

Brojni su zanimljivi detalji vezani uz nastanak jednog od najznačajnijih filmova svih vremena, poput toga da je pisca Williama Petera Blattyja, inače autora uspjelih komedija, novčana oskudica prisilila da se okuša u žanru horora i zaplet djela kreira prema istinitoj priči o navodno opsjednutom dječaku, do toga da je u radu na filmu sudjelovao i pravi egzorcist, svećenik Thomas Bermingham, potom detalja o problematičnom izboru glumaca, prilikom čega su producenti priželjkivali angažmane tada velikih zvijezda Jane Fonda, Audrey Hepburn, Paula Newmana ili Jacka Nicholsona, do toga da je tijekom produkcije filma i nedugo nakon završetka snimanja poginulo nekoliko članova filmske ekipe. Distribuciju filma pokušala je omesti i Crkva.

U natuknici Filmskog leksikona Damir Radić navodi sljedeće: »Nastavljajući se na ‘Rosemarynu bebu’ Romana Polanskog, ‘Egzorcist’ vampira klasičnog horora, odnosno psihopata modernoga, pretvara u samog đavla, a radnju smješta u suvremenu urbanu svakodnevicu. Dok je u ‘Rosemarynoj bebi’ mlada žena rodila đavla, ovdje, podjednako provokativno, on opsjeda djevojčicu na početku puberteta i zapravo je seksualno inicira. Iz takve perspektive čin egzorcizma zapravo je istjerivanje ‘seksualnog zla’ pa je feministička kritika u njemu vidjela ‘kastriranje’, odnosno nepristajanje patrijarhalnog poretka, koji reprezentira Katolička crkva, na ženski seksualni užitak. Istodobno, film suočava gledatelja s intenzivnošću pubertetske seksualnosti na dotad, a i poslije, neviđen način, podrivajući vladajuće seksualne stereotipe. Režiran kombinacijom suptilne ugođajnosti i strategije šoka’, »Egzorcist« je dojmljivo ostvarenje različitih interpretacijskih mogućnosti kojima premašuje žanrovske granice.«

Nakon uspjeha »Egzorcista« uslijedili su nastavci: »Egzorcist 2: Heretik« iz 1977. godine, »Egzorcist 3« iz 1990., »Egzorcist: Početak« iz 2004. i »Dominion: Prethodnik Egzorcista« iz 2005. godine, no niti jedan od njih nije došao blizu uspjeha koji je imao originalni »Egzorcist«. Redateljska verzija (2000.) se od izvorne razlikuje nekim pridodanim prizorima te prerađenim zvučnim zapisom.