Jedan od onih filmova koji će zasigurno ugodno iznenaditi, a još uvijek se čini da je prošao i da prolazi ispod radara je svakako marokanski kandidat za nagradu Oscar, »Plavi kaftan«/»La bleu du caftan«, prvi dugometražni film Maryam Touzani, redateljice poznate po kratkometražnim uratcima »Razzia« (2017.) ili pak »Adam« (2019.). Potonji je filmski naslov također bio marokanski kandidat za Oscara te godine i ušao je u uži krug, svoju svjetsku premijeru film je imao na filmskom festivalu u Cannesu na kojem je osvojio FIPRESCI nagradu, Izvjestan pogled te Queer palmu, a dobio je i stajaće ovacije. Uz to, festival je bio prikazan na brojnim drugim festivalima, od Chicago Festivala, Haifa festivala, Palm Spring festivala, našeg Motovuna, do onih u Ateni, Vancouveru i drugdje, te je osvojio i tridesetak raznih nagrada.

Simbolika kaftana

Radnja filma donosi priču o Mini (Lubna Azabal) i Halimu (Saleh Bakri), sredovječnom paru koji vodi trgovinu kaftana ili krojački obrt u srcu Maroka. S obzirom na to da takva tradicionalna izrada kaftana koja zahtijeva zanatlijsku vještinu i posvećenost, a zahtjevnih klijenata uvijek ima, par odlučuje uposliti mladića Youssefa (Ayoub Missioui). Iako tek šegrt Halima, koji je po svemu sudeći izvrstan zanatlija preciznoga vezenja, Youssef se već u početku, čak i Halimu, čini kao obećavajuća zanatlijska ruka, no osim takve predispozicije, krase ga predanost poslu i želja za učenjem. Međutim vrlo skučen prostor trgovine, pa u sklopu toga i prostora radionice, to jest mjesta iza pulta gdje nastaju sve tekstilne rukotvorine koje marokanske žene rado na sebe odijevaju, podrazumijeva i zbližavanje majstora i šegrta, no u ovome slučaju uz postojanje kakvih drugih iskri.

S obzirom na radnju filma, jasno je kako se radi o žanrovskim obrascima drame, i to one sporijeg no uvijek ujednačenog ritma koji uz režijske postupke, scenarističku podlogu te kutove i planove kamere tvori zaokruženu i intencijski jasnu cjelinu komornoga raspoloženja. Već na samome početku uvodne intro scene nastavljaju simboliku kaftana plave boje koju sugerira i naziv filma, a kasnije se ona pronosi kroz cijeli film, da bi na kraju objasnidbeno u potpunosti zasjala. Nakon spomenutih scena slijede one uvodne koje prikazuju šegrta s plavom tkaninom i zlatnim koncem, to jest s plavim kaftanom u nastajanju, a te su scene jasan nagovještaj i svih kasnijih koje će generirati planove vrlo blizu, one krupne, uvijek usmjerene na dijelove tijela, glavu, ruke, prste, gdjekad i one detalj-planove. U ovome slučaju krupni su planovi korišteni kao narativno i stilizacijsko sredstvo, a s obzirom na to da je u fokusu protagonist Halim te njegova životna priča, krupni su planovi također način približavanja njemu, odnosno svojstvo dodatne intimizacije i psihologizacije. Sukladno tome, kombinacijom krupnih i detalj planova, uz česta izoštravanja, gledatelj biva dodatno udubljen u svijet protagonista kojem je posao i život – tkanina.

Homoerotska žudnja

Već sam početak i uvodne kadrove koji prikazuju krojačkog majstora prekinut će zazivanje njegove supruge da provjeri manualne vještine mladog šegrta – može li napraviti primjerice pojas ili pletenicu – a njezino zazivanje, gdjekad i prekidanje, nastavit će se tijekom cijeloga filma, sve do određenih simboličnih trenutaka koji znače životni zaokret.

Mali prostor krojačke radionice, slabo osvjetljenje te krupni planovi i planovi blizu ukazuju na pozicije likova dok rade, uz fokus koji je na njihovim pogledima i reakcijama zbog prisutnosti (i blizine) ovoga drugog. Takvi pogledi, dizanje i spuštanje, izbjegavanje i piljenje, jasan su znak kakve iskre – homoerotske žudnje – koju već u startu prepoznaje i Mina. Zanimljiva je, uzgred rečeno, njezina linija kojom ističe kako su mnogi šegrti vrlo brzo otišli, a pravo je pitanje zašto. Uzmemo li u obzir njezino ponašanje koje definitivno u početku nije blagonaklono spram Youseffa, moguće je da odlazak mnogih šegrta ipak nije puka slučajnost. Naime, što se tiče njezina odnosa prema njemu, jasno je kako već prvi znak iskre, prvi mužev zamijećeni pogled u leđa njegova mladog šegrta dok se presvlači, implicira i neku dublju pozadinu odnosa marokanskog bračnog para.

U nastavku, Mina, vrlo odrješita, izravna, često oštra, koju vrlo izražajno tumači Azabal, svoje će dane provoditi dijelom u trgovini uz nadmudrivanje/nadmetanje s kupcima/klijentima, da bi potom otišla doma, dok će Halim pak većinu dana provesti u radionici, postupno otpuštajući (i ranije prisutnu i onu novu) suzdržanu homoerotsku žudnju ili tenziju. Mina ne samo da nije blagonaklona prema mladome šegrtu, već ga nerijetko kori, čak i proziva za nestanak/krađu tkanine.

Crne prognoze

S druge strane, njezin suprug vješti je zanatlija blage naravi i biseksualnih sklonosti, od kojih oba pola seksualnosti očigledno moraju biti u ravnoteži, pa je razapet između tradicije i svoje prikrivene seksualne orijentacije koja je još uvijek tabu tema. Ipak, kroz život, uz njegovu seksualnu dualnost/sklonost koja poprima oblik slabosti, žena je njegova stijena, oslonac i njegova vodilja.

Vrlo postupno uz blage naznake o njezinome zdravlju koje je konotirano kakvim umorom, razotkrivaju se pak negativne projekcije, odnosno crne prognoze. Svijest o bolesti koja napreduje i koja uzima danak priuštit će bračnome paru dodatno ili opetovano zbližavanje, Mini odlazak u kavanu u kojoj nikad nije bila, dim cigarete, veselje zbog gola u utakmici na TV-u, ples na prozoru (u troje), prvo pranje kose od muža, oživljavanje uspomena, a usporedno s time i oživljavanje možda već uspavane, ali evidentno i dalje prisutne ljubavi koja svoj finalni tonus dobiva kako se film primiče kraju, jednako kao što će sve izražajnija biti i Minina želja za životom.

Što se tiče odnosa Mine i Halima, Halima i Youseffa te Mine i Youseffa, ljubavnog trokuta u kojem se odnosi razvijaju postupno, možemo reći da mijenjaju svoj pozitivan/negativan predznak, od slabijeg prema jačem ili u kojem slučaju od negativnog konotiranog prema onom pozitivno konotiranom. Također, i uvid u Minino zdravstveno stanje dan je modusom postupnog razlaganja. A kad njezino stanje biva takvo da je fizički sve slabija, sve manje se diže iz kreveta i trpi jake bolove, u vrlo ispovjednom tonu događa se i Halimovo priznanje o dvostrukosti njegove seksualne prirode, onoj za koju je zasigurno ako ne znala, barem posumnjala, ponajviše zbog muževih čestih odlazaka u hamam u kojem se zatvara u izdvojeni dio s nepoznatim muškarcima. Ipak, osim Halimova priznanja/otkrivenja, šokantnija je reakcija njegove supruge koja svoju finalnu ekfrazu u očima gledatelja zadobiva kako se kraj sve više primiče. Analogno s Mininim stanjem koje postaje očigledno sve gore, čak i onda kad još ne znamo o čemu se točno radi, i film zadobiva sve emocionalniji naboj, onaj koji se razmotava kao kakvo klupko do svoje jezgre, srži, gole emocije koju će intenzivirati sama Mina koja gotovo pa opominje muža govoreći – ne boj se ljubavi! A njezin muž kojeg izvrsno tumači Bakri, pokazat će emocije u onim bitnim trenucima, dok će se unutarnja napetost nerijetko iščitavati iz onih kadrova igle, konca i – tkanine.

Trajni pečat ljubavi

A plavi kaftan kao najljepša odora, oprava, najljepša rukotvorina koju je strpljivo i s ljubavlju »mallam« izrađivao, ne sumnjajući na fatumske smjernice, postaje simbolika (kraja ili nastavka) života, trajni pečat jedne ljubavi i način njezina iskazivanja, kao i način odavanja poštovanja jednome životnom zajedništvu, onome koje živi u skladu čak i kad je predodređen kakav nesklad ili zastranjenje. No način je to i iskazivanja počasti tradicionalnim zanatima koji su u izumiranju ili su posve iščezli.

»Plavi kaftan« je, dakle, film o jednoj (ili dvije) (trajnoj) ljubavi, poštovanju, hrabrosti, slobodi, shvaćanju onoga drugog, a u konačnici i snazi jednoga bića da (možda i na svoju žalost) dopusti onome drugom da bude sretno, ili sretnije. Uz vrlo skladne i nepretenciozne dijaloške linije, kombinacijom slabog osvjetljenja i sjene, sugestivnih planova kamere koji pojačavaju doživljaj kojeg lika i njegova unutrašnjeg stanja, pa u tom smislu i jakih glumačkih uloga koje bivaju najjače u pogledima, gestama i tišini, uzimajući u obzir topografske i kulturološke odrednice, »Plavi kaftan« izvrsna je drama, psihoseksualna klackalica ili kulturološka studija seksualnosti te marokanska tematska aktualizacija. Vrlo poetičan, skladan, sugestivan/simboličan, odmjeren, jake lokucijske snage i finalnog pečata, marokanska (simbolična) priča o plavoj tkanini svakako je film koji vrijedi pogledati i koji će vam ostati u sjećanju.