Na današnji dan, 20. svibnja 1922. godine, u Fužinama je rođen Krešo Golik, hrvatski filmski i televizijski redatelj te scenarist. Golik je jedan od poznatih i priznatih velikana rođenih u Gorskom kotaru. Školovao se u Fužinama, gimnaziji u Senju i Grafičkoj školi u Zagrebu. Iz Općine Fužine javljaju da će se ovogodišnjim 18. Danima Kreše Golika, rođenog Fužinarca i ikone hrvatske kinematografije, proslaviti 100 godina od njegova rođenja. Posjetitelje tako danas i sutra očekuje bogat program posvećen jednom od najvažnijih redateljskih imena hrvatske kinematografije.

Krešo Golik maturirao je 1939. u stručnoj Grafičkoj školi u Zagrebu. Pred Drugi svjetski rat pridružio se amaterskom filmskom društvu »Romanija«, a 1945. zaposlio se na Radio Zagrebu kao sportski reporter, urednik i spiker. Debitirao je realističkim dokumentarnim filmom »Još jedan brod je zaplovio« (1948.), te igranim filmom iz sportskog života »Plavi 9« (1950.). Slijedi drama, s elementima vizualne stilizacije, iz seoskoga života »Djevojka i hrast« (1955.), a tada je, politički nepoćudan, kao samostalni redatelj apstinirao deset godina. Pozornost je ponovo skrenuo jednim od najistaknutijih hrvatskih dokumentarnih filmova »Od 3 do 22« (1966.), koji je nagrađen u Oberhausenu, Locarnu i Beogradu, s temom teškog položaja žene i realiziranog metodama suvremene dokumentaristike.
Uspjehe je postizao i igranim filmovima, osobito humornim psihološkim obiteljskim filmom »Imam dvije mame i dva tate« (1968.), te satiričnom glazbenom komedijom s radnjom u Zagrebu pred Drugi svjetski rat »Tko pjeva zlo ne misli« (1970.), koja je u mnogim anketama proglašavana najuspjelijim hrvatskim igranim filmom. Film »Tko pjeva zlo ne misli« postigao je golem uspjeh kod publike, a 1990. proglašen je od filmskih kritičara najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Kako navodi natuknica u Hrvatskoj enciklopediji, sposobnost razigravanja glumaca, precizne socijalnopsihološke analize i stvaranja odgovarajućeg tempa radnje pokazuje i u daljnjim igranim filmovima: »Živjeti od ljubavi« (1972.), »Razmeđa« (1973.), »Pucanj« (1977.), »Ljubica« (1978.) i »Vila Orhideja« (1988). Djelovao je i na televiziji; režirao je, među ostalim, jednu od najpopularnijih i najuspjelijih televizijskih serija »Gruntovčani« (1975.), a 1991. režirao je i televizijsku seriju »Dirigenti i mužikaši«. Od 1979. predavao je režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Doajen hrvatskog filma i televizije, Golik je autor raznovrsna opusa, žanrovski populističkih komedija i TV-serija, angažiranih drama te artističkih igranih i dokumentarnih filmova kojima je zajedničko vjerno ocrtavanje individualne psihe i društvenih prilika, stalna crta egzistencijalne tjeskobe te osobito nagnuće prema profiliranju ženskih likova. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1983.), Počasne Zlatne arene Pulskog festivala (1992.) te Vjesnikove nagrade Jelen na Danima hrvatskog filma (1995.). Godine 1997. utemeljena je filmska nagrada »Krešo Golik«. Bavio se i kazališnom režijom (»Licem u lice« s B. Bauerom, 1965., HNK Osijek; »Weekend v Gruntovcu«, 1978., Zagrebačko gradsko kazalište Komedija).

Kako je za Vijenac o Goliku pisao Dario Marković, danas je sve manje redatelja koji uspijevaju pomiriti dva oprečna kriterija po kojima se vrlo često vrednuju filmovi: komercijalnost i umjetničku vrijednost. »Krešo Golik jedan je od takvih i čini mi se, bez ikakva pretjerivanja, da je to autor koji bi bio čuveni europski redatelj da je bio državljaninom Češke, Poljske, Italije ili Francuske. No, nije bio. Unatoč toj činjenici, Golik je uspio stvoriti jedan od najzanimljivijih i najkvalitetnijih filmskih opusa i u granicama bivše zemlje, ali i u granicama kinematografije staroga kontinenta.

Jer, ako poneki film i nije uspio u tolikoj mjeri kao neki drugi, i on donosi građu o kojoj je vrijedno pisati i, što je najvažnije, posjeduje greške koje čak mogu motivirati. No, bilo da je riječ o uspjesima ili neuspjesima, u filmovima Kreše Golika postoji neko jedinstvo, neka zajednička crta koja ih povezuje poput unaprijed dobro smišljena koncepta…«, napisao je Marković.