Četiri naslova – »La figlia oscura«, »The Lost Daughter«, »Poupée volée« i »Mračna kći« – talijanski, engleski, francuski i hrvatski – određuju djelo Elene Ferrante iz 2006. godine. Naslovu talijanskog originala najbliži je hrvatski prijevod, koji za izdanje Profila knjige potpisuje Ana Badurina, a kao »Mračna kći« preveden je i engleski naslov filma »The Lost Daughter« u režiji Maggie Gyllenhaal. Film igra u hrvatskim kinima, a mi smo ga pogledali u riječkom Art-kinu. Priča je to o 48-godišnjoj rastavljenoj profesorici anglistike Ledi, koja odlazi na odmor na obalu Jonskog mora. Njezine kćeri u dvadesetim godinama otišle su u Kanadu kod oca, tako da Leda ljetne praznike provodi sama. Prilikom svakodnevnih posjeta plaži pažnju joj privlači mlada žena Nina, majka zaokupljena brigom oko svoje male kćeri, vječito praćena svojom glasnom i mnogobrojnom obitelji. U nizu flashbackova Leda se vraća u svoju prošlost, kad je ona bila majka dviju malenih djevojčica. Uloga majke nije joj padala baš najbolje i ona se u jednom trenutku odlučila za bijeg – od bračnog života i od djece. U mladoj Nini, koja također žudi za slobodom, ona sad prepoznaje sebe i počinje preispitivati odluke koje je donijela u prošlosti. U jednom trenutku Ninina kćerkica izgubi se na plaži, svi kreću u potragu za njom, a malenu nalazi upravo Leda. Ni sama ne znajući zašto, lutku djevojčice stavlja u svoju torbu, a motiv lutke javlja se i u jednoj reminiscenciji na prošlost…

I knjiga Elene Ferrante i film nastao prema njoj propituju majčinstvo, tabu temu koja se »ne bi smjela propitivati«. U jednom trenutku Leda, u filmu, kaže Nini da su djeca velika odgovornost, što je na hrvatski prevedeno kao »veliko breme«. »Mračna kći« opisana je kao slojevita meditacija o majčinstvu, snažna priča o podvojenim osjećajima koji se gaje prema svojoj djeci te izniman pokušaj definicije ženskog iskustva, slobode, odgovornosti, žudnje i zadovoljstva. Ime glavne junakinje nije slučajno Leda – podsjeća na grčki mit i lijepu kći etolskoga kralja Testija, ženu spartanskoga kralja Tindareja. Zaljubljeni Zeus prišao joj je u liku labuda, pa je snijela dva jaja. Iz jednoga su izišli blizanci Kastor i Poluks, a iz drugoga Klitemnestra i Helena, zbog koje je došlo do Trojanskoga rata. U nekim verzijama mita Kastor i Klitemnestra su Tindarejeva, a Poluks i Helena Zeusova djeca. Motiv Lede s labudom, čest već u antici, privukao je mnoge umjetnike.

O filmu »Mračna kći« ovih dana piše i francuski filozofski časopis Philosophie magazine, s nadnaslovom »Tabu pitanje« i naslovom »The Lost Daughter«: »Što je ‘loša majka’?«. Kako navodi spomenuti magazin, »u društvu u kojem žene još uvijek opterećuju jakim pritiskom u smislu majčinstva, biti ‘loša majka’ znači kulturološki i psihološki zločin. Međutim, filozofi i psiholozi daju prilično iznijansiranu sliku.« Tako se spominje Nietzsche i njegova rečenica: »Generalno, majka, više nego što voli dijete, voli sebe u djetetu.« Nietzsche smatra da je majčina ljubav prema svom djetetu u osnovi projekcija. Filozof također uvjerava da majke često osjećaju ljubomoru prema prijateljima svoje djece. Prema njegovim riječima, željeli bi se vidjeti isključivo kroz svoje potomstvo. U tom smislu Leda čak postaje ljubomorna na (majčinsku) vezu između djevojčice i njezine lutke.

U 1950-ima britanski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott sudjelovao je u pokretu za desakralizaciju lika »savršene majke«, koja bi u isto vrijeme trebala biti puna ljubavi, puna mašte i apsolutno dostupna. Majka ne može i ne treba biti savršena. Potrebno je, kako kaže Winnicott, da bude »dovoljno dobra majka«. Winnicott je inzistirao na važnosti posvećivanja samo ograničene pažnje djetetu, kako bi se ostavio prostor za njegovu autonomiju. Dijete mora osjećati progresivni nedostatak kako bi otkrilo vlastite želje i potrebe. U filmu saznajemo da junakinja u mladosti nije uspjela pronaći ovu dobru distancu: žonglirajući između roditeljskih i profesionalnih obaveza, na kraju napušta tada petogodišnju i sedmogodišnju kćer. Djeca koju će naći godinama kasnije, u odrasloj dobi, konačno uspijevaju uspostaviti intimni odnos s njom bez fuzije. Leda je postala »dovoljno dobra« majka.