Sjećate li se ovoga: »Vežite se, polećemo«, kaže lik s filmskog platna, a ispod piše: »Vežite se, polijećemo.« Onda se na platnu pojavi latinični natpis »Beograd, jesen 1991.«, a ispod njega nam latinični titl objašnjava: »Beograd, jesen 1991.« Bilo je to kad se netko dosjetio da bi u Hrvatskoj trebalo prevoditi srpske filmove. Spomenuti citat vezan je za film »Rane« Srđana Dragojevića iz 1998. godine. U travnju 1999. godine film je započeo s kinoprikazivanjem u Hrvatskoj i tako postao prvi srpski film nakon rata koji je distribuiran u hrvatskim kinima. Jedna od najpoznatijih zanimljivosti vezanih za prikazivanje toga filma u Hrvatskoj je činjenica da su »Rane« imale hrvatske titlove. Čak je i sam naslov filma preveden u – »Ozljede«.

Nedavno se opet pojavila slična ideja. Gostujući u emisiji Press klub Tihomira Dujmovića na Z1 televiziji, jezikoslovka Sanda Ham – profesorica na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku i glavna urednica znanstvenog časopisa Jezik, predložila je da se televizijske serije nastale na zapadno-južnoslavenskim jezicima (koje Hrvati razumiju), poput srpskog i bosanskog, trebaju titlovati. Između ostalog, Ham predlaže i prijevod popularne televizijske serije »Lud, zbunjen, normalan« uz sljedeći argument: »Mi svi čujemo da to nije na hrvatskom jeziku. I moramo se odrediti prema tome, hoće li to imati ili to neće imati prijevod.«

Sanda Ham je u emisiji govorila i o Zakonu o jeziku, koji trenutačno izrađuje radna skupina Matice hrvatske. O tome je kazala:
»Zakon jasno kaže: hrvatski jezik je poseban jezik i nije kao nijedan drugi. Dakle, svi oni bosanski, crnogorski, srpski tu otpadaju. Zakon vam kaže da kazališne predstave, televizije i sve moraju biti na hrvatskom jeziku, ako nisu, mora se osigurati prijevod«, smatra Ham, istaknuvši kao argumenat da ona, primjerice, razumije engleski i ruski jer ih je godinama učila, ali da to nije razlog da se programi na tim jezicima emitiraju bez titlova.

Među hrvatskim jezikoslovcima već su dugo prisutna razilaženja oko toga pitanja. Kad je riječ o hrvatskom i srpskom jeziku, odnosno njihovim razlikama, navodi se kriterij razumljivosti i sličnosti. »Dok jedni smatraju da je taj kriterij relevantno mjerilo za razgraničavanje jezika, drugi tako ne misle. Jezikoslovci koji naglašavaju da je on relevantno mjerilo polaze od osnovne definicije jezika prema kojoj je jezik sredstvo za sporazumijevanje, a sporazumijevanje se temelji na razumljivosti. Tom je analogijom razumijevanje kriterij jezičnoga razgraničavanja. U određivanju o kolikom je stupnju razumijevanja riječ da bi se moglo govoriti o podudaranju dvaju varijeteta, jezikoslovci su izgradili čitavu metodologiju. Da kriterij razumljivosti nije najbolji kriterij pri utvrđivanju onoga što jezik jest i onoga što jezik nije, tvrdi druga strana lingvista«, navodi Branka Barić u svojem radu. Na ovome mjestu nemamo dovoljno prostora za detaljnije elaboriranje tih dvaju stavova, a ideja Sande Ham o prevođenju serije »Lud, zbunjen, normalan« već je naišla na kritike dijela stručne javnosti te na podsmijeh kod svih onih s hrvatskog govornog područja koji nemaju problema s razumijevanjem srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika.
Ovo nas je podsjetilo na predstavu »Gospođa ministarka« srpskog komediografa Branislava Nušića, koju je 2012. godine u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu režirao Oliver Frljić. Nušićevo djelo, poznato po prikazu licemjerja, pohlepe i bolesne ambicije, nije aktualizirano, već je prikazano u izvornom obliku i na srpskom jeziku, kao što je i napisano. Izvedbu su tako pratili titlovi na hrvatskom jeziku, koje je Frljić prethodno obrazložio reakcijom na rasprave o razlikama hrvatskog i srpskog jezika. Prikazivanjem titlova željelo se »zorno predočiti besmislenost pogleda na jezik kakav imaju neki kulturni pregatelji u hrvatskom društvu, kojima je kultura postala platforma za sirovi nacionalizam«, istaknula je u programskoj knjižici predstave autorica adaptacije hrvatskoj varijanti, jezikoslovka Snježana Kordić.