Prošlogodišnja službena selekcija festivala u Cannesu bila je sastavljena mahom od radova vrhunskih autorskih imena (op.a. Francis Ford Coppola, David Cronenberg, Yorgos Lanthimos, Paul Schrader, Jacques Audiard, Sean Baker, Coralie Fargeat…) i zvučala je poput kakve sportske all star reprezentacije, no nekako ispod radara, bez velike pompe, a na kraju i samih nagrada, predstavljen je i »Parthenope«, najnoviji film ponajboljeg talijanskog redatelja današnjice, Paola Sorrentina.

Zar je ovaj, po mnogima, legitimni nasljednik velikog Federica Fellinija doista toliko gadno kreativno posrnuo kad se o njegovom najnovijem radu tako »škrto« priča? Ostanite bezbrižni svi vi štovatelji lika i djela voljenog Talijana. Ima u njegovoj glavi i srcu još hrpa fantastičnih ideja i kinematografske ljepote, a »Parthenope« je živi dokaz. Stariji, ali i ostali čistokrvni filmofili znat će koliko je spomenuti Fellini volio Rim. Sorrentino? Njegova vječna ljubav i inspiracija, bol i čežnja je bez ikakve dileme – Napulj.

Ili je to barem slučaj posljednjih godina.

Kakve sad veze Napulj ima s naslovnom Parthenope, mitološkom morskom sirenom koja je okončala vlastiti život u morskim dubinama nakon što je neslavno pokušala zavesti Odiseja? Ima, itekako. No do toga ćemo doći nakon nekoliko rečenica o samoj radnji filma.

Ljubavna čestitka Napulju

U vječnim suncem obasjanom Napulju živi i Parthenope (Celeste Dalla Porta), neodoljiva, zanosna, božanska djevojka koja podjednako privlači poglede i muškaraca i žena, lomi srca i mami uzdahe, uključujući i ono vlastita brata Raimonda (Daniele Rienzo). Ona na sve ljubavne ponude uzvraća osmijehom, ali ostaje nedodirljiva, šarmantna, slobodna.

Tražeći vlastiti životni put, Parthenope se zainteresira za studij antropologije i rad strogog, ali mudrog profesora Marotte (Silvio Orlando), biva zaintrigirana poetikom nesretnog engleskog pisca Johna Cheevera (Gary Oldman), zavedena idejom bavljenja glumom, ali i degutantnim, a istovremeno neodoljivim biskupom (Peppe Lanzetta) koji ima poseban status među vjernicima jer provodi obred kojim na čudesan način osušenu krv sveca učini tekućom. Godine prolaze, ljudi odlaze, Parthenope ostaje jednako lijepa, nedostižna, svoja…

Prije četiri godine Paolo Sorrentino je rodnom Napulju uputio svoju prvu ljubavnu čestitku filmom »Božja ruka«. Bila je to jedna čistokrvna nostalgična, poluautobiografska divota od filma koja nas je vratila u šarene 80-e gdje je pratila odrastanje mladog Fabietta (čitaj, Paola).

Film je to koji je uspio na najtopliji način prikazati sve čari, male i velike mudrosti Napulja – grada koji je tih godina živio u ekstazi jer je novim članom njihova istoimenog voljenog nogometnog kluba postao legendarni Diego Maradona. Sorrentino dakako nije tu mogao stati s ispisivanjem najsvečanije kartoline svojem rodnom mjestu, već se bacio na stvaranje »Parthenope«.

Za razliku od glasnog svijeta karakteristično temperamentnih Talijana koji redaju »beštime« sve u šesnaest, strastveno se vole, ali i mrze, Napulj u novom Sorrentinovom filmu dobiva »pokrov« zavidne poetike i mističnosti.

Na specifičan način, grad utjelovljuje ili bolje rečeno, simbolizira, djevojka imena Parthenope (za one koje ne znaju, ime Parthenope potječe iz grčke mitologije u kojoj je ona bila morska sirena koja je svojim pjevanjem zaluđivala mornare i odvodila ih nasukavanjem brodica u smrt. Tako je bilo sve dok joj se mudrošću nije suprotstavio hrabri Odisej nakon čega se ona u očaju bacila u dubine. Očarani njezinom ljepotom, nekoliko ribara joj je iz samilosti iznijelo tijelo na obalu i tamo ga pokopalo. Na istom mjestu je kasnije niknuo grad Napulj).

Podijeljeni osjećaji

Ona je rođena u moru, predivna, zavodljiva, a istovremeno i suzdržana, zatvorena i mistična. Čovjek se lako »utopi« u njezinoj ljepoti i pojavnosti, idolizira je, koketira s njom, pokušava je svojatati i imati. Ona ne posustaje, gradi svoj put, traži znanje i smisao. Ona je djevojka, ali i grad. U nju/njega se lako zaljubi dok te istovremeno izluđuje. Sorrentino se u njihovim usporedbama doduše nije zadržao isključivo uz tako očite poveznice. Poput svih nas ostalih smrtnika koji smo cijele živote vezani uz rodne gradove (paradoksalno, sam autor već duže godina živi u Rimu, a ne u Napulju), i u Sorrentinu se komešaju podijeljeni osjećaji. On ga istovremeno i obožava i mrzi, hvali i kritizira.

Posljednje navedeno se najbolje iščitava kroz prizor u kojem se legendarna glumica Greta Cool (lik evidentno zasnovan na Sophiji Loren) na vrhuncu slave odazove pozivu (naravno, uz debelu novčanu naknadu) rodna grada koji joj je u čast dao izgraditi spomenik. Umjesto zahvalnosti, ona im svima redom javno očita bukvicu bolno opisujući kakvi su Napolitanci karakterom, pogotovo oni iz viših staleža.

Likom Parthenope (jako dobra izvedba mlade Dalla Porte), Sorrentino se na pomalo provokativan način obračunava i s crkvom koja je ovdje prikazana likom dijaboličnog biskupa (duhovita i istovremeno degutantna interpretacija Peppea Lanzetta). Unatoč čvrstom karakteru, Parthenope biva zavedena njegovim riječima, koliko god on oku bio neugodan. U prijevodu, grad Napulj je zaveden toksičnošću crkvenog klera.

Veo melankolije

Sve navedene, ali i brojne druge alegorije, autor nam je raspršio ekranom tijekom dva i kusur sata i kao gledatelji lako bivamo opčinjeni, snoliko uljuljkani, rekao bih čak i hipnotizirani ljepotom, poetikom, pa čak i pokojim nadrealnim trenutkom (još jedna od mnogobrojnih paralela s velikim Fellinijem) u kojem prednjače uvodni prizor dopremanja kičaste kočije/ležaja drito iz Versaillesa u zdanje Parthenopinih roditelja ili njezin susret s Marottinim (briljantni Silvio Orlando) sinom. Protežu se ovom neobičnom filmskom kartolinom i neke druge, kontroverznije teme poput incesta i suicida, dok sveprisutnu ljepotu prekriva blagi veo melankolije.

Da, »nabacao« je Sorrentino u svojem posljednjem filmu štošta i nespremni gledatelji ostat će pomalo i zbunjeni, no nikako i ravnodušni. Dok sam raširenih očiju zadivljeno promatrao film, uživao sam u atmosferi ostatka gledališta.

Prolamao se dvoranom učestalo glasan smijeh, cerek je na licima pojedinaca doslovno isijavao u tami, a mnogi su ga zadržali i prilikom izlaska iz iste. Prepoznala je naša publika Sorrentinovu veličinu na isti način kako ga je prepoznala i ona, često nemilosrdna i izuzetno zahtjevna publika na festivalu u Cannesu gdje ga je u konačnici ispratila uz višeminutne ovacije. Ako se nađete u prilici, pogledajte ga, otvorena srca i uma. Prepustite se Sorrentinovoj čaroliji. Ovo mu zasigurno nije najbolji film u bogatoj karijeri, ali isto tako i nije za zaborav, dapače, u njemu se uživa.