Ima neke proklete simbolike u tome da je samo par dana uoči ovogodišnje »distancirane« ceremonije dodjele Oscara, koja se dogodila u specifičnim uvjetima i na atipičnim lokacijama, preminuo Monte Hellman, taj začudni reakcionar koji je obitavao na rubnim zonama Hollywooda. Hellmanov veličanstveni, ali krajnje podcijenjeni opus nije osvojio nijednog Oscara. Iako je utro stazu svim onim amerindie sineastima stasalim na padinama Park Cityja s pečatom Sundancea. I ove godine Oscar je bio amerindie-friendly. Kao što se predviđalo, sve vodeće Oscare osvojila je Chloe Zhao. Iako recentna takozvana američka nezavisna produkcija (koja to nije, već počiva na različitim stupnjevima ovisnosti o Hollywoodu) pamti i puno intrigantnije autorice koje nisu bile nominirane, poput Elize Hittman (»Never Rarely Sometimes Always«) i Kelly Reichardt (»First Cow«). Kao što su i oskarovske nominacije u kategoriji dugometražnog doksa posve ignorirale velikog Fredericka Wisemana (»City Hall«), iako je već odavno zaslužio Oscara za životno djelo.

Kratkih rukava

Još je problematičniji Oscar koji je Zhao osvojila za režiju, budući da »Nomadland« igra na tipične wendersovske devijacije, koje prizivaju autorovu nepodnošljivu kasniju fazu (šifra: »Land of Plenty«), kao što smo to već naglasili u osvrtu na autoričin komad nakon njegove lanjske premijere na venecijanskoj Mostri, gdje je osvojila Zlatnog lava. Iako se tu puno spominjao i Malick kao njen evidentni guru i inspiracija, koliko god on više prizivao njene ranije radove. Jer Akademiju je očito fascinirao autoričin aktivistički angažaman. Ono što su u Forda i Steinbecka bili kamioneti s beračima voća na kalifornijskim plantažama, to su u Zhao kamperi s usamljenim nomadima kao krajnji antipod onih hipsterskih digitalnih, putujući američkim Zapadom u potrazi za prekarnim i potplaćenim poslovima u Amazonovim skladištima. U ruševima koje prizivaju neku zaboravljenu civilizaciju američkog Imperija, svedenu na čelične gradove duhova, nalik svim našim obrovcima. Okupane tipičnim sentimentalnim klavirskim partiturama koje transfiguriraju ambijent (krajolik) i ambijentalno (glazba). Iako film krade standardno izvrsna Frances McDormand u »definitivnoj« ulozi njene karijere, što je naprosto moralo biti ovjenčano još jednim Oscarom.

Ali zato su kratkih rukava ostali neki drugi autori, poput Finchera (»Mank«), za koje smo navijali. I Oscar za glavnu mušku ulogu produkt je tipičnog Akademijina ziheraštva. Jer ta kategorija bila je snažno polarizirana na oskarovske veterane, poput provjerernog Anthonyja Hopkinsa i nove glumačke wunderkinde poput Riza Ahmeda (»Sound of Metal«), kojem je jedan od recentnih brojeva respektabilnog britanskog filmskog časopisa Sight & Sound posvetio naslovnicu, ali i Stevena Yeuna (»Minari«), kojeg smo već upoznali u ulozi novog bogataša u »Izgaranju« Leeja Chang-donga. Zato je Akademija uručila Oscara jednom veteranu, iako Hopkinsov lik muškarca oboljelog od Alzheimera igra na tipične oskarovske narative.

Mads Mikkelsen u »Posljednjoj rundi«

Iskupljenje

No zato su fanovi tih novih glumačkih nada došli na svoje s finim Danielom Kaluuyom, koji je osvojio Oscara za sporednu ulogu u filmu »Judas and the Black Messiah«. Iako će većina kritičara, vjerujemo, promatrati taj Oscar tek kao Akademijino svojevrsno iskupljenje za totalno ignoriranje Black Lives Matter narativa, koji su itekako formirali ovogodišnje oskarovske nominacije u valu sveprisutne političke korektnosti. Zato bi bilo nepravedno stavljati Kaluuyin sjajni portret vođe čikaškog ogranka Crnih pantera u dajmo-im-barem-nešto-da-ih-ne-zaboravimo diskurs. A i Oscar za sporednu žensku ulogu koji je osvojila još jedna glumačka veteranka, Korejka Yuh-Jung Youn (»Minari«), čija je karijera započela u najranijim sedamdesetima s psihoseksualnim komadima i melodramama Kim Ki-younga (»Žena insekt«, »Žena u plamenu«), tek je još jedna suptilna Akademijina poruka da lanjski trijumf »Parazita« nije bio tek prolazni korejski trend. Kad su njeni članovi već ignorirali »Minari« u kategoriji najboljeg filma. Iako u ešalonu korejskih glumačkih veteranki, ipak više preferiramo veliku Yun Jeong-hie (»Poezija«) i Kim Hye-jaa (»Majka«).

Daniel Kaluuya, dobitnik Oscara za najboljeg sporednog glumca, u filmu »Judas and the Black Messiah« / Reuters

U kategoriji doksa pomalo neočekivano trijumfirao je bliski »erotski« susret jednog »strejt« ronioca i njegove voljene hobotnice u južnoafričkim vodama (»My Octopus Teacher«), iako je naš favorit bio iznimni »Kolektiv« Alexandera Nanaua, koji uranja u sedmi krug rumunjskog korumpiranog pakla, nominiran i u međunarodnoj kategoriji, u kojoj je Oscara osvojila »Još jedna runda« Thomasa Vinterberga. Premda je Akademija drsko ignorirala dirljivu i krajnje potresnu Jasmilu Žbanić (»Quo vadis, Aida?«). Možda i zato što je točno prije dvadeset godina u toj istoj kategoriji Oscara osvojio Danis Tanović s »Ničijom zemljom«, pa su njeni članovi procijenili da BiH kinematografiji ne treba još jedna pozlaćena statueta. Iako autoru ovog teksta ne bi bilo dovoljno ni još deset rundi grappe za opuštanje, nakon što je kao jedini akreditirani novinar s »ovih prostora« na Mostri, ne računajući na njegovu slovensku škvadru, među prvima pogledao autoričin prevažni komad. Da bi umjesto grappe nakon novinarske projekcije tek popio prvu jutarnju »kaficu« u društvu autorice »Aide« na terasi bara »Leoni«.

Yuh-Jung Youn, dobitnica Oscara za najbolju sporednu ulogu, u filmu »Minari« / Reuters

Karta više

Jer iako se dodjela Oscara u medijima prečesto promatrala u diskursu »jako teške« godine u kojoj je suvreno dominirao streaming, to ne znači da su kinodvorane bile osuđene na non-stop lockdown. Uostalom veći dio oskarovskih nominacija vidjeli smo tijekom proteklih mjeseci u mreži naših nezavisnih kina, pa tako i »Zemlju nomada«, čiju je riječku distribuciju planiranu za travanj doduše prekinula ishitrena odluka stožera o privremenom zatvaranju Art-kina zbog specifične pandemijske situacije u PGŽ-u. No zato je riječko Art-kino bilo jedino na ovim prostorima u kojem je publika mogla vidjeti »Quo vadis, Aida?« na velikom platnu, kad se tražila karta više i kad se zbog velikog interesa publike morao modificirati njegov program, dok je ostatak Hrvatske bio osuđen na njenu distribuciju putem on-demand platforme Kino Meeting Point. Ali zato je »Mank« imao premijeru na »Netflixu«, kao i jedna od ranijih oskarovskih nominacija, Cuaronova »Roma«. Iako oba filma ne samo da glorificiraju eru starih kinodvorana, već su im one i prirodni habitat.

Emerald Fennell, osvajačica Oscara za najbolji originalni scenarij, za film »Djevojka koja obećava« / Reuters