Olivera Baljak povodom nagrada za film "Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem": 'Uloga Tanje je prirodno izašla iz mene'

Iva Šimić Šakoronja, Sanja Milardović i Olivera Baljak

Lik Tanje mi se već pri prvome čitanju dopao i osjetila sam ga vrlo bliskim. Tim više što sam i ja žena u sličnim godinama, a i ja sam 2020. otišla u mirovinu. Riječke lokacije, pomalo u raspadu, zapravo su metafora raspada lika

povezane vijesti

Pogledajte trailer igranog filma o Putinu. Zastrašujuća sličnost glavnog glumca nije posljedica prirode
Knjiga “Modernizam na filmu” Andrása Bálinta Kovácsa: Važan doprinos definiranju filmskog modernizma
Dodjelom nagrada završio PSSST! Festival nijemog filma

Olivera Baljak sinonim je za profesionalnost, kvalitetu, talent i glumačko umijeće, što je i potvrđeno njezinin statusom nacionalne dramske prvakinje. Djelujući više od četrdeset godina i igrajući uloge u mnogim kazališnim predstavama, u filmovima i TV-serijama za koje je i nagrađena s više nagrada, Baljak je nedvojbeno jedno od najistaknutijih imena riječkog i hrvatskog glumišta uopće. Riječki je HNK obilježila igrajući uloge u mnogim kazališnim predstavama – »Gospođa ministarka«, »Mizantrop«, »Vuci«, »Život je san«, »Kurva« i drugima, a nedavno je zaigrala u kratkometražnome filmu »Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem« Sanje Milardović koji je prikazan na raznim domaćim i stranim filmskim festivalima; između ostalog na Zagreb Film Festivalu na kojem je osvojio posebno priznanje u programu »Kockice«, Danima hrvatskog filma na kojem je dobio nagrade za najbolji film, a Baljak nagradu za najbolju žensku ulogu, Festival du film court francophone na kojem je osvojio Grand Prix, na Međunarodnom filmskom festivalu Signes de Nuit na kojem je osvojio posebno priznanje, a na posljednjem, Međunarodnom filmskom festivalu u Larisi, film je također dobio posebno priznanje, za ulogu Olivere Baljak i Ive Šimić Šakoronje koje tumače glavne likove u filmu. U povodu nagrada koje je film dobio razgovarali smo s Oliverom Baljak o samome filmu, kao i o njezinoj ulozi u tome filmu.

Dirljiva obiteljska priča

Prije svega, što vam znače nedavno osvojene nagrade za glavnu ulogu u kratkometražnome filmu »Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem« Sanje Milardović?

– Svaka nagrada je svojevrsno priznanje. U našoj profesiji to znači da je netko prepoznao kvalitetu našeg rada, posebice kad ta nagrada dođe od struke. Zanimljivo je u cijeloj priči da nagrade uopće nisam očekivala. Navikneš se u životu da te ponekad i mimoilaze, posebice ako djeluješ izvan nekih centara kao što je Zagreb. U svakom slučaju, lijepo je primiti nagradu koja je uvijek i poticaj više za daljnji rad.

O čemu progovora film »Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem« te kako bismo ga žanrovski mogli odrediti?

– Rekla bih da je riječ o dirljivoj obiteljskoj priči, o majci i kćeri. Ukratko, kći koja živi u Zagrebu dolazi u Rijeku obaviti »location scouting« za film nekog mladog redatelja, no vrlo brzo primjećuje da s njezinom majkom nešto nije u redu; osim što je zapuštena, počinje se i »gubiti«. Majka Tanja, uloga koju ja igram, žena je koja je otišla u mirovinu, živi sama i vjerojatno u toj samoći gubi konce svoga života. Kad njezina kći to prepozna, nastoji je izvući iz njezina crnila… Evo, to je ukratko sadržaj toga kratkometražnog igranog filma. Riječ je, rekla bih, o drami.

O kritikama na račun repertoara i intendanta

Na kojem projektu, kazališnom, filmskom ili kojem drugom, trenutačno radite; u tom smislu, što je sljedeće što hrvatska publika može očekivati od vas?
– Iako sam u mirovini, već sam drugu sezonu u HNK-u Ivana pl. Zajca zaposlena na pola radnog vremena te sam uključena u većinu projekata Hrvatske drame. Uz reprizne predstave, među kojima »Kurva« traje već od 2014. godine, najesen počinjem raditi novi komad »Amarcord« u režiji Luciana Delprata. Osim toga, ovog ću ljeta u nezavisnoj produkciji igrati predstavu »Tri palme na otoku agava« u režiji Ivana Alača te se veselim projektu u kojem ću igrati uz sjajne glumice, legendarnu Branku Petrić i Riječanku Anu Vilenicu. Uz to, snimit ću još i kratkometražni igrani film riječke redateljice Kristine Barišić »Daj da nam ljubav kaže sve o nama«.
Kad smo već kod kazališta, koje osjećam i doživljavam kao svoj drugi dom, ne mogu se ne osvrnuti na, sad već stvarno prekomjerne kritike na račun i našeg repertoara i našeg intendanta. Neću ulaziti ni u kadrovska ni u financijska pitanja, za koje nisam kompetentna, ali iz svoje dugogodišnje prakse mislim da meritorno mogu razlučiti što je, a što nije dobro, odnosno tko zna znanje, a tko ne. Osvrnem li se samo na posljednje dvije sezone moram reći da smo napravili više sjajnih, ali zaista sjajnih predstava, koje je dobro primila i kritika i publika, koje su također nagrađene kao predstave u cjelini i glumački. Da ne oduzimam prostor, ovdje ih neću nabrajati jer je dovoljno kliknuti na web stranice Hrvatske drame gdje je sve transparentno. I na koncu, pohvalni komentari publike valjda isto nešto govore. Ne želim biti uskogrudna i spominjati samo Hrvatsku dramu, jer sam jedna od onih koja prati sva zbivanja u kazalištu, pa moram reći da smo imali toliko sjajnih baletnih i opernih predstava i prekrasnih koncerata kojima se ne bismo postidjeli ni na većim svjetskim scenama. Nemalu ulogu u tako uspješnome repertoaru ima, dakako, intendant Marin Blažević. Istina je da smo nekada imali za trećinu više članova Hrvatske drame, međutim, moram reći – što se možda i ne zna – da je to bilo brojčano stanje, ali od toga je nekoliko njih godinama bilo na bolovanju, a neke kolege godinama nisu stali na scenu, ali se uredno dobivala plaća. I tada smo se svi pitali (kuloarske priče) zašto nitko nema petlje presjeći taj naš Gordijski čvor. Sada kada se to događa, opet nam ne valja. Još se nije rodio čovjek, pa stoga ni intendant, koji bi svima ugodio. Sigurno da se neki ljudi osjećaju povrijeđeno, što moramo poštovati. Na koncu, iz dugogodišnjeg rada u kazalištu i sama bih o tome mogla napisati podeblju knjigu! No, kakogod bilo, kvalitetu moramo priznati i ne smiju se brkati lončići. Naime, o stručnosti i kompetenciji gospodina Blaževića, kao i o njegovim sjajnim opernim režijama, ne bi trebala postojati sumnja. Štoviše, i ovim putem pozivam publiku da se i sama dođe uvjeriti u kvalitetu naših predstava.

Filmičnost Rijeke

Iako se filmom provlači stanovit osjećaj težine koji je vezan za obiteljske odnose i životnu situaciju glavnog lika, film ipak uspijeva nasmijati; zašto?

– Dakle, žanrovski, film spada pod dramu, ali kao što ste i sami primijetili, uspijeva i nasmijati, a to i jest odlika svih kvalitetnih filmova, jer nikada nije sve posve crno… Doza humora olakšava težinu tematike.

Kako se vaš lik razvija u filmu; radi li se o sekvenci života, određenom razdoblju u životu likova ili kakvom odnosu prošlosti i sadašnjosti?

– Lik Tanje mi se već pri prvome čitanju dopao i osjetila sam ga vrlo bliskim. Tim više što sam i ja žena u sličnim godinama, a i ja sam 2020. otišla u mirovinu… S obzirom na to da se radi o kratkome filmu, u dvadeset minuta mora se prikazati široki raspon ljudskih emocija, u ovom slučaju pomalo rastrojene žene, a ipak brižne majke. Ma kolikogod to zvučalo kompleksno, nije mi bilo zamorno graditi ulogu koja je vrlo prirodno izišla iz mene, što je naravno uključilo sve faze unutarnje gradbe lika do njezina raspada.

Kako su se različiti dijelovi Rijeke kao filmske lokacije uklopili u cijelu priču o obiteljskim odnosima?

– Rekla bih sjajno. Možda ni sami ne znamo koliko je Rijeka filmična i koliko prekrasnih lokacija ima. A lokacije koje je izabrala Sanja, napuštene, pomalo u raspadu, zapravo su metafora raspada lika. Zapuštajući prostore na neki način zapuštamo sve ono što je generacijama bilo humanizirano pa Tanja zapravo simbolizira opći društveni rasap.

Scena iz filma »Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem«

U čemu zapravo, po vama, leži posebnost ili složenost filma te koliko je aktualan?

– Te teme su vrlo aktualne, štoviše sve su aktualnije… Koliko ima napuštenih i zapuštenih, usamljenih i ostavljenih starijih osoba?! To je to pitanje i velika tema naše šire društvene zajednice. A da uopće ne dodirujemo brojne beskućnike i ubožnice… U ovome filmu ne radi se o toj vrsti napuštenosti, već je riječ o unutarnjem procesu dezintegracije osobe koja se, i bez obzira na to što ima kći koja je voli, ne može nositi s vlastitom usamljenošću. Neki se ljudi naprosto teško nose sa samoćom. Ona ih proždire i sve više razdire. O tome je riječ u filmu, a zapravo je o tome riječ i u našem društvu koje svakim danom ima sve više isključenih, onih koji su »potrošeni«, koji više nemaju važnost. Ljudi trče za karijerama, uspjesima, novcem, zabavama i koječim drugim, zaboravljajući pritom i svoje roditelje i tolike koji su se našli s onu stranu društvene korisnosti.

Suradnja sa Sanjom Milardović

Kako se dogodila suradnja s redateljicom Sanjom Milardović te kojim režiserskim pothvatima Milardović postiže uspjelo kratkometražno ostvarenje?

– Ja Sanju poznajem godinama. Neskromno mogu reći da sam je spremala za upis na Akademiju dramskih umjetnosti gdje je završila glumu i lutkarstvo. Nezaboravan mi je naš prvi susret u mom stanu gdje se ona već pojavila s rekvizitom i kostimom, s cilindrom na glavi ne bi li mi izvela ono što je pripremila za prijemni. To doista mogu samo vrlo angažirani, ambiciozni i talentirani ljudi. Ambicioznost, naravno, u najpozitivnijem kontekstu. Između Sanje i mene postoji uzajamno poštovanje i povjerenje tako da je to sasvim sigurno bio i razlog da je mene izabrala za ulogu spomenute majke u svome filmu. Već sam prije spominjala odlike kvalitetnog filma, a ovdje ću samo dodati da je ona, već pišući scenarij za film iz iskustva glumice, znala kako ispisati vrlo životne rečenice koje imaju i težinu i dozu humora u isto vrijeme. Sanja redateljskom umješnošću postiže jedinstvo ili suglasje likova i prostora u kojima se oni nalaze tako da sve izgleda i logično i simbolično u isto vrijeme.