ZAGREB – Članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara dodijelili su nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za 2020. godinu filmskom redatelju Veljku Bulajiću. Kako u obrazloženju navodi Tomislav Šakić, Bulajić – rođen davne 1928. u Vilusima u Crnoj Gori – hrvatski je redatelj crnogorskoga podrijetla i najstariji živi svjedok povijesti hrvatske kinematografije.

– Stariji od vlastite kinematografije skoro dvadeset godina, Bulajić je u kinematografiju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u njezinim pionirskim danima. Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen te s 18 godina, 1946., prispio u Zagreb, gdje je do danas ostao. Taj agilni 93-godišnjak, čiji je posljednji igrani film, »Bijeg do mora«, njegov četrnaesti igrani film, i dalje u postprodukciji, nadživio je gotovo dvostruko jugoslavensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno sudjelovao, a potom, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njezinim vodećim filmskim svjedokom.

Vlak bez voznog reda

U skladu s tadašnjim običajima, punih 13 godina proveo je Bulajić kao naučnik – prošao je filmski tečaj u Jadran filmu, bio stipendist na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu »U oluji«) te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova – da bi 1959. zabljesnuo prvim svojim dugometražnim igranim filmom »Vlak bez voznog reda«. Jedan od najboljih debija u hrvatskoj filmskoj režiji, film je to koji je predstavio cjelokupnu autorsku figuru Veljka Bulajića, koju čine: vjera u mogućnost prikaza stvarnosti na filmu kao temeljno poetičko uvjerenje svoga autora, epski zahvat u tu građu stvarnosti (u prvom filmu i pod dojmom vesterna), aktualno poimanje stvarnosti (prikazani profilmski svijet djela, realističke fakture, korespondentan je izvanfilmskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti revolucionarne, proleterske zemlje, a likovi koji ga nastanjuju u njemu proaktivno djeluju), visoke produkcijske vrijednosti (film kao spektakl); no taj temeljni, klasicistički realizam oplemenjen je, pa i podrovan promodernim elementima, prije svega u neorealističkoj, često kronikalnoj strukturi filmske naracije.

Ratni spektakli

Partizanski spektakli »Kozara« te za Oscara nominirana »Bitka na Neretvi« donijeli su mu svjetski ugled u žanru ratnog spektakla. S druge strane, Bulajićeva trajna poputbina ostaju svojevrsni mediteranski modernizam – ne toliko snažan kao u Mimice ili Zafranovića – te utjecaj talijanske kinematografije: neorealizam je najdjelatniji u njegovu trećem filmu »Uzavreli grad«, kao i u kasnijem filmu »Obećana zemlja«. Snimio je i filmove »Atentat u Sarajevu«, »Donator«, »Libertas«, »Rat«, »Čovjek koga treba ubiti«, »Pogled u zjenicu sunca«, »Skopje 63«, dokumentarnu seriju »Crna Gora« te dokumentarne filmove »Titovi memoari« i »Mjesto sjećanja Vukovar«.

– Premda i doma (i uže i šire shvaćeno) i u svijetu njegov ugled traje zbog njegovih ratnih spektakala, retrospektivno nam je sve zanimljiviji kao jedan od naših »filmskih Talijana« i Mediteranaca, a njegovi autorski uvijek angažirani filmovi i slikom i riječju ostaju ponajbolja, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sad već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše vlastite povijesti, zaključuje Tomislav Šakić.