Dogurali smo i do svečane premijacije.

Na Mostri koju ćemo pamtiti po rigoroznim zaštitnim mjerama. Kontrolnim punktovima za »termometriranje« na prilazima blindiranoj festivalskoj zoni. Trljanju ruku sapunom i dezinficijensom. Otkazivanju promotivnih partyja i sličnih »šušura«, bez kojih neki festivali poput našeg Motovuna očito ne mogu egzistirati, kao da su im važniji od filmova. Zidu koji nam je zaklanjao pogled na crveni tepih Passerelle, transformirane u nekakav izolirani aseptični prostor kojem su pristup imali isključivo službeni fotografi i filmske ekipe. Nošenju maski od jutra do sutra, u dvoranama i izvan njih.

Ali pamtit ćemo Mostru i po iznenađujuće solidnoj selekciji. Solidnoj s obzirom na vapaje brojnih festivalskih kuratora koji su lančano otkazivali svoja ovogodišnja izdanja. Zato ni sami nismo mogli vjerovati kako je Mostra u takvim specifičnim uvjetima uspjela posložiti selekciju koje se nije morala sramiti. Čak je u nekim segmentima i nadmašila svoja prethodna izdanja, bez obzira na poneki kiks, poput najnovijeg Michela Franca, čiji je brutalni komad »Nuevo Orden« osvojio prevažnu, ali posve nezasluženu Veliku nagradu žirija (Srebrni lav).

Rat je out

I dok je »Quo vadis, Aida?« Jasmile Žbanić nepravedno ostao bez glavnih nagrada, jer je ratna Bosna očito postala »out«, koliko god autoričina tema bila bezvremenska i univerzalna, žiri pod predsjedavanjem Cate Blanchett dao je prednost još jednoj fresci o Trumpovoj Americi danas, dodijelivši Zlatnog lava etabliranoj Chloe Zhao i njenom impresivnom komadu »Nomadland«. Film je prikazan u samoj završnici festivala kad su mnogi akreditirani novinari već napustili Lido, pomalno umorni od svih tih silnih rigoroznih mjera. Bez obzira što je festivalska organizacija bila besprijekorna, pa smo se na Lidu osjećali nekako sigurnije nego na bilo kojoj drugoj lokaciji. Jer dok su u Rimu i Zagrebu paralelno bujali prosvjedi protiv državnih mjera uvedenih zbog korone, gosti venecijanske Mostre strogo su ih se pridžavali. To im nije umanjilo užitak gledanja filmova, koji i dalje nije izgubio osjećaj »kolektivnog iskustva«, iako je svako drugo sjedalo u festivalskim dvoranama bilo zapečaćeno, da bi se poštivala propisana distanca.

Mostrin laureat »Nomadland« samo nastavlja tradiciju favoriziranja američkih aktivističkih tema i društvenog angažmana, bez obzira je li riječ o skupljim produkcijama poput njena lanjskog Zlatnog lava (šifra: »Joker«) ili tipičnih izdanaka amerindie estetike, poput najnovije Zhao, koja se kultnim komadom »The Rider«, o mladom šaptaču konjima, prikazanim 2017. u sklopu kanskog Quinzainea, prometnula u jednu od ključnih figura američkog niskobudžetnog filma. U fokusu »Nomadlanda« su štovatelji takozvane VanLife filozofije koju je promovirao Bob Wells, guru američkog nomadskog pokreta na četiri kotača, čiji se pripadnici sele od parkinga do parkinga, od grada do grada, od jednog sitnog prekarnog posla do drugog, eda bi pronašli nekakvu oazu u bijegu od diktata kapitalizma. Među njima je i fiktivni lik Fern (Frances McDormand), ali i dvije stvarne naborane nomadske sljedbenice, Linda May i Swankie, koje »glume« same sebe.

No puno više od retorike klasičnog filma ceste, Zhao otkriva potentnije motive u postindustrijskoj panorami Nevade, njenim napuštenim tvornicama, čije vizure prizivaju simboliku kostiju dinosaura u crvenilu obližnjih kanjona. U prirodi koju je više nemoguće dekontaminirati. Na ruševinama jednog Imperija, svedenog na čelične gradove duhova, improvizirane tržnice ispred kamp-kućica i labirint Amazonovih skladišta. Iako smo dobili još jednu retoričku priču o fordovskoj granici, s nomadima kao novim pionirima. I autoricom koja se u društvu McDormand obratila publici putem videolinka iz simboličnog nomadskog kombija, jer nisu mogle biti nazočne na premijaciji.

Dovoljno hrabrosti

Nagradu za scenarij osvojio je jedan od boljih komada iz konkurencije, »The Disciple« Indijca Chaytanye Tamhanea, iako je trebao osvojiti barem Posebnu nagradu žirija koja je pripala Rusu Andreju Končalovskom (šifra: »Dragi drugovi«). A umjesto začudne Jasne Đuričić (šifra: »Quo vadis, Aida?«), Coppa Volpi za najbolju žensku ulogu pripala je dozlaboga iritantnoj Vanessi Kirby iz Mundruczova nepodnošljivog komada »Pieces of a Woman«. Da bi se barem donekle namirili Talijani, Coppa Volpi u kategoriji muške uloge pripala je Pierfrancescu Favinu za ulogu rimskog suca u Noceovu komadu »Padrenostro«, čiji lik biva ranjen u atentatu koji je počino pripadnik Jezgre naoružanih proletera, nakon čega će jedna izgubljena nogometna lopta kumovati bizarnom zbližavanju njihovih sinova.

Dobra je vijest da je Nagradu za režiju osvojio fini Kiyoshi Kurosawa, iako »Špijunova žena« nije vrhunac autorova iznimnog opusa. A najboljim komadom iz paralelne selekcije »Orizzonti« čijim je žirijem predsjedavala Claire Denis, proglašena je »Pusta zemlja« Iranca Ahmada Bahramija, koja priziva vizure Zhaoina »Nomadlanda«, samo što je u fokusu tvornica cigli pred zatvaranjem. Jer ovogodišnja Mostra je bez obzira na izostanak holivudskih zvijezda na crvenom tepihu, skupila dovoljno hrabrosti da kao prvi veliki post-lockdown festival A-lige odradi posao do kraja, pokazavši da se uz malo dobre volje i puno para može organizirati festival na zavidnom epidemiološkom nivou. Za razliku od parelalnog Toronta koji odabire nekakav hibrid fizičkog i online festivala. Hoće li filmsko »vjenčanje« na Mostri, čiji su organizatori itekako bili svjesni vlastite odgovornosti, na kraju ipak okončati bilansu s ponekim »pozitivcem«? Nadamo se da ćemo samo brojati Mostrine filmove koji će se uhvatiti u vlakić naših nezavisnih kina.