Za ime riječke glumice i redateljice Sanje Milardović već se čulo nakon odigranih uloga u filmovima uspješnicama »Dopunska nastava«, »Nun of Your Business«, »Takva su pravila« i drugima, a uz glumačke uloge, Milardović potpisuje i dva kratkometražna filmska uratka – »Tek tako« (2014.) i »Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem« (2020.).

Potonji je prikazan na više domaćih i stranih festivala – na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Palm Springsu ShortFest u SAD-u, na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma Flickerfest u Australiji, Festivalu kratkometražnog filma u Bruxellesu, Međunarodnom festivalu mediteranskog filma u Montpellieru – CINÉMED, a nagrađen je na Zagreb Film Festivalu Posebnim priznanjem u programu Kockice, na Danima hrvatskog filma dobio je nagrade za najbolji igrani film, najbolju žensku ulogu i za najbolji scenarij, zatim je na francuskom Festival du film court francophone nagrađen Grand Prix nagradom, nagradom Posebno priznanje na Međunarodnom filmskom festivalu Signes de Nuit, a posljednju je nagradu, Posebno priznanje za Oliveru Baljak i Ivu Šimić Šakoronju, dobio nedavno na grčkom Međunarodnom filmskom festivalu u Larisi.

Isječak života

Uloge u filmu imaju nacionalna dramska prvakinja Olivera Baljak, Iva Šimić Šakoronja i Dean Krivačić, redateljica je Sanja Milardović, a produkciju potpisuje Matej Merlić iz produkcijske kuće Castor Multimedija koja je nedavno producirala uspješnu dokumentarnu TV-seriju za HRT »Jedna jedina«.

Film »Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem« drugo je kratkometražno igrano ostvarenje glumice i redateljice Sanje Milardović, a u osamnaest minuta donosi slojevitu priču o odnosu majke i kćeri. S obzirom na duljinu filma i tematiku obiteljskoga odnosa, jasno je da film daje svojevrstan životni presjek, odnosno prikazuje isječak života s tendencijom neizrečenog povlačenja prošlosti koja je, jasno je, utjecala na sadašnjost i život majke i kćeri, posebice majke. Već na početku ove drame koja tendenciozno, promišljeno i vješto »skida« slojeve glavnoga lika, majke, da bi gledatelju otkrila pravu priču i vrlo aktualnu problematiku, vidimo kći koja zvoni majci na vrata, a zbog filmskih lokacija koje mora usnimiti za film na kojem surađuje u svojem domu zadržat će se nekoliko dana.

S obzirom na to da nakon dugo vremena kći dolazi doma, jasno je kako je neodređeni vremenski period izbivala, no njezin je život, možemo zaključiti, u drugome gradu. Dakle, kći je posve samostalna, odrasla osoba koja je razvila vlastite životne navike bez majke, a dolaskom u svoj dom susreće se s majkom u mirovini koja zbog viška vremena ne uspijeva dane kratiti na promišljen način, već se provlači iz dana u dan, u samoći, a tako, vidimo, gubi životne konce.

Minuciozne uloge

U odnosu majke i kćeri jasno je kako je kći koja ne živi s majkom aktualan primjerak mlade osobe koja se u današnjem kapitalističkom i postmodernističkom društvu bori sa zaposlenjem/poslom, a način života je oblikuje kao prilično nervoznu osobu koja nema strpljenja za svoju majku. Njezina majka pak ostaje ista onakva kakva je bila, mari za svoju kćer, a svoju zabrinutost izražava ustaljenim, svima nam poznatim, tipično roditeljskim izjavama kao »blijeda si, sutra posjeti doktora« i slično tome. Obje glumice, Olivera Baljak i Iva Šimić Šakoronja, svoje su uloge iznijele minuciozno, izvrsno portretirajući promjenu raspoloženja i unutrašnjeg stanja likova koje tumače.

Iako se radi o kratkometražnoj drami linearne naracije, gledatelj uspijeva doznati sve i onoliko koliko treba, stoga je priča jasna i zaokružena, a dijalozi su skladni, protočni i čine zanimljivu, dograđujuću i slojevitu konverzaciju oplemenjenu pokojom doskočicom, vulgarizmima, ekološkom i globalizacijskom implikacijom, što površinski gledano djeluje kao istaknuti jezično-kulturološki kôd svojstven današnjem vremenu i svojstven geografskoj lokaciji/podneblju u kojem se radnja zbiva – Rijeci.

Rijeka kao filmična lokacija

Spomenuvši Rijeku kao mjesto radnje, treba istaknuti kako je upravo ovim filmom pokazano kako i koliko je Rijeka filmična lokacija. Brojne su, Riječanima ponekad i nezanimljive, lokacije koje uključuju Ružićevu ulicu, napuštene hale stare Tvornice papira, kontejnerski terminal, dio oko Rječine i ponad (moguće Grohova), u ovome filmskom kontekstu (za)dobile posve novo značenje – u potpunosti su dogradila psihičko stanje likova, posebice glavnoga lika, majke koju izvrsno tumači Baljak. Taj lik vidljivo gubi životnu nit, stoga možemo govoriti o rasapu ličnosti koja polako popušta pod težinom (samačkoga) života, a jednako tako i spomenute lokacije ne kojima je film sniman označuju opalesciranu propalu industriju te prošlo i nepovratno izgubljeno vrijeme, što je intencionalno i izvrsno iskorišteno.

S obzirom na psihičko stanje glavnoga lika i oba ženska lika te lokacije koje to dograđuju ili zaokružuju, treba napomenuti i kako je redateljica pametno baratala planovima i kutovima snimanja, pa se tako od kutova posebno ističu dva iz žablje perspektive, jedan na stijenama, jedan ispod ograde kod Hartere, koji također zaokružuju tematsko i simboličko značenje trenutka i scene. Od planova kamere korišteni su planovi blizu, primjerice u sceni večere, detalj plan u sceni fotografiranja na rubu litice/kamenjara koji je autorov izbor i sugerira produljeno značenje onoga što prikazuje, a posebno su istaknuti i više puta korišteni planovi u polutotalu koji prikazuju centrirani lik udaljeno, ne bi li se još jednom naglasilo prožimanje okoline/okoliša i života lika, odnosno njihovo podudaranje.

Dakle, kratkometražni film »Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem« drama je koja u nešto manje od osamnaest minuta uspijeva dati složenu skicu psihičkoga stanja glavnoga lika, njezina odnosa s kćeri i problematiku socijalne isključenosti samaca. Uz izvrsne glumačke kreacije kojima simbolički upravlja nevidljivi fatum i koje pritišće težina života te filmske lokacije koje u potpunosti dograđuju simbolično značenje, film »Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem« Sanje Milardović je nedvojbeno izvrsno kratkometražno ostvarenje.