LOCARNO – Litavski redatelj Laurynas Bareiša je nagrađen Pardom za najbolju režiju na netom završenom 77. Locarno Film Festivalu. Njegov film »Seses«, s engleskim nazivom »Drowning Dry« (»Utapljanje na suhom«), je priča o dvjema sestrama koje zajedno sa svojim obiteljima provode ljetne praznike u roditeljskoj kući na jezeru. Bezbrižne ljetne praznike naprasno je prekinuo jedan neugodan i zamalo tragičan događaj. Utapljanje na suhom je termin koji nije medicinski dokazan, ali kruži kao mit da nakon preživljenog utapljanja voda ostaje u plućima pa osoba nakon toga može umrijeti u snu. Iako je to medicinski nemoguće, to je izvrsna metafora za sve što se događa u filmu nakon što se kćerka jedne od sestara zamalo utopila.

Proživljavanje traume

Razgovor s redateljem Laurynasom Bareišom započeli smo pitanjem o samoj strukturi filma koja obuhvaća vrlo zanimljive i originalne vremenske skokove i ne uvijek identična ponavljanja istih događaja.

– Početna ideja filma razvila se od jednog osobnog zamalo tragičnog iskustva, a zatim sam istraživao o tome na koji se način prisjećamo događaja iz prošlosti, na koji način radi naša memorija i je li naše pamćenje nekog događaja doista identično onome što se dogodilo. Stoga je za mene bilo vrlo važno da vraćam film unazad i ponavljam iste događaje, koji možda, u našem sjećanju, i nisu isti kada nanovo o njima razmišljamo, govorimo ili ih analiziramo. Ja sam upotrebljavao ponavljanje, ne uvijek doslovno kao strukturalni element priče, kako bih prikazao različite načine na koje ljudi proživljavaju traumu.

Ti skokovi isprva zbunjuju i šokiraju, no također svakim tim skokom u vremenu film postaje napetiji.

– Želio sam ispričati priču u kojoj je način pripovijedanja zanimljiviji od onoga o čemu se priča. Želio sam kod gledatelja izazvati emocionalnu reakciju ili istaknuti detalj koji će mu ostati u sjećanju i potaknuti ga na razmišljanje. To je neki oblik kontrole koju imam nad gledateljem, jer u tim trenucima se događa nešto što ima važnost. Naravno da gledatelj treba biti nesvjestan onoga što će se dogoditi, ali gledajući film on je uključen u priču pa stoga ono što se događa u filmu mora kod njega izazvati emocionalnu reakciju. Cijela struktura filmske priče je tako zamišljena da je nešto skriveno u naraciji, ali također nešto je skriveno u likovima i kompoziciji filma. Osnovna ideja nije uvijek unutar kadra već je negdje izvan njega. Stoga je uvijek važno naći pravo rješenje za svaki kadar i naći najbolji način kako prenijeti informaciju. Ja volim kada informacija utječe na emocije, jer informacija sama po sebi je objašnjenje nečega čega je gledatelj svjestan. Svi smo mi navikli gledati mnogo filmova pa, na neki način, mislim da su gledatelji zainteresirani za iste stvari kao i ja, više za sliku nego mnogo riječi. Više me zanima da priča u meni budi osjećaje nego da slušam suhoparne činjenice, a ako moram nešto objasniti pokušavam to učiniti na malo čudan i neočekivan način. Činjenica tada može zvučati smiješno, nezgrapno, neočekivano ili glupo, ali mislim da se time postiže veći efekt i scena postaje jača, dvosmislena ili apsurdna.

Osobno iskustvo

Film je također pun detalja i naznaka da će se nešto loše dogoditi, no njih postajemo svijesni tek kada si na kraju odvrtimo film u glavi.

Prizor iz filma

– U životu uvijek postoje naznake kojih se kasnije prisjetimo. To su predosjećaji, jer mi smo na neki način programirani našim prijašnjim iskustvima. Drago mi je da gledatelj primijeti neke detalje jer to znači da se jače povezao s pričom ili likovima. Svatko gleda film iz vlastite perspektive, doživljava ga na svoj način i izlazi iz kina s vlastitim doživljajem. Iako je to moj film, s mojim idejama ja nemam kontrolu nad doživljajem gledatelja. Poruka koju ja šaljem svojim filmom je da svaki gledatelj, gledajući moj, može u glavi stvoriti vlastiti film. Film je osobni i nesputani doživljaj koji može biti vrlo dubok i dati vam nešto o čemu redatelj nije ni razmišljao. Zahvalan sam za sve one filmove koji su me poticali na razmišljanje i izvukli iz mene neke drukčije osjećaje, pa stoga i ja pokušavam praviti takve filmove.

Gdje ste pronašli inspiraciju za ovaj film?

– Radi se, ustvari, o mom osobnom iskustvu. Doručkovao sam sa sinom koji je tada imao dvije godine i on se počeo gušiti. Isprva sam mislio da se samo šali, ali tijelo mu se počelo grčiti i sav je poplavio. Što god sam pokušao učiniti nije pomoglo. Jedan dio moga mozga bio je u panici razmišljajući o tome što će se dogoditi kada mi moje dijete umre na rukama. Onda sam mu nekako otvorio usta i on je počeo opet disati. Ustvari, ništa mu nije zastalo u grlu, nego je, budući da je imao temperaturu, dehidrirao, nisam imao pojma da djeca mogu tako lako dehidrirati. Tih pedesetak sekundi koje su mogle završiti tragično ostale su trajno u mom sjećanju i na kraju sam počeo pisati scenarij za ovaj film. Četiri glavna lika su različiti aspekti toga kako netko reagira pri tragičnom događaju. Netko odmah reagira, dok netko samo pasivno stoji i promatra, a to izaziva i emotivnu reakciju kod gledatelja. Ja sam još uvijek ljut na sebe na način na koji sam ja reagirao u mojem primjeru. Jedan dio mene je nešto učinio, no jedan dio mene je bio potpuno paraliziran. Sjećam se i razgovora koji sam vodio u sebi u tom trenutku kako ću reći supruzi što se dogodilo.

Filmska obitelj

Kako ste stvorili takav nevjerojatno prirodan odnos u vašoj filmskoj obitelji?

– Tu obitelj smo polako gradili. Osnovno je bilo da to bude mala, zatvorena i vrlo bliska grupa ljudi s jakom međusobnom »kemijom«, da imaju iskustva s djecom i da se djeca uz njih osjećaju lagodno i na setu i kad se nije snimalo. Mi smo se nekoliko mjeseci prije početka snimanja počeli družiti u kući u kojoj smo snimali film. Potrefilo se da svi glumici rade u istom kazalištu, da se poznaju, da su prijatelji, da imaju zajednička profesionalna iskustva, da se dobro razumiju i vrlo su brzo stvorili bliski odnos s djecom glumcima. Kada smo započeli snimanje pokušavao sam upotrebljavati što manje filmske opreme, nisam ih prekidao dajući im stalne redateljske upute, dopustivši im da gotovo i zaborave što ja tamo radim. Oni su bili opušteniji, a ja sam bio zadovoljan jer sam od njih dobivao ono što sam želio.    Snimali smo i napisane i improvizirane scene. Imali smo doista mnogo vremena da sve dobro pripremimo provevši zajedno cijelo ljeto.

Jeste li snimali film u toj kući ili ste gradili set?

– Snimali smo u kući. Naći kuću bio je jedan od većih izazova. To je trebala biti modernija kuća za odmor pored jezera. Ova kuća koju smo napokon našli vizualno je izgledala onako kako smo je zamislili, ali smrad u njoj je bio nepodnošljiv, a to se srećom nije moglo osjetiti gledajući film. Vlasnik kuće ima šest mačaka i oni svi zajedno žive u kući. Mi smo čistili i provjetravali, no nismo se nikako mogli riješiti smrada.

Posao snimatelja

Vi ste scenarist i redatelj filma, no ovoga puta ste radili i kao snimatelj.

– Ja sam vrlo svjesno odlučio da sam obavim posao snimatelja. Kada sam radio na svom prvom filmu imao sam kamermana s kojim sam diskutirao i verbalizirao svaku svoju ideju, a zatim se odvijao filmski proces, ali u ovom filmu želio sam da sve bude intuitivnije, samo glumci i ja iza kamere bez previše analiziranja kakva će biti kompozicija kadra ili pozicija kamere. Želio sam samo kontrolirati samoga sebe da dopustim da se sve odvija što je moguće prirodnije, bez previše mozganja i napraviti nešto što će izgledati drukčije i dopustiti da se stvari odvijaju same od sebe, prihvaćajući poneki kadar ili neku mizanscenu koja bi se pojavila neočekivano. U mom prvom filmu ja sam se mogao mnogo više posvetiti radu s glumcima, ali u ovom filmu, posebno zbog djece koja su glumila, sve je bilo opuštenije kao da i nismo zaista snimali film.

Originalan naslov filma je »Seses«. Ne zvuči baš kao da odgovara nazivu filma u engleskom prijevodu?

– Za internacionalno prikazivanje smo morali naći odgovarajući naslov kako ništa ne bi bilo izgubljeno u prijevodu, no na litavskom naslov filma je »Sestre«. Želio sam da naslov filma bude jednostavan, prvo, jer Litavci razumiju nijanse svog jezika i drugo, želio sam da se priča filma otkrivao postupno. Internacionalna i posebno festivalska publika je pripravna na, nazovimo ga zahtjevniji film, ali Litva je mala zemlja i dio filmske publike se boji otići pogledati film »preumnog« naslova, misleći da će takav film biti težak za gledanje. Stoga smo željeli da naslov bude jednostavan i pristupačan što široj publici i da izgubi stigmu festivalskog filma. Ja zaista vjerujem da domaća publika mora željeti gledati domaći film, što je ponekad teško s filmovima koji počinju s festivalskim premijerama. Domaća publika misli da taj film nije za nju, ali, ustvari, on je doslovno za nju. Taj film je napravljen s njihovim novcima, jer film je financiran od državnog fonda i zato je domaća publika vrlo važna kao i pravljenje što manjih razlika između komercijalnog i festivalskog filma.

Kako je kod domaće publike prošao vaš prvi film »Pilgrims« koji je 2021. u programu Horizonti venecijske Mostre nagrađen kao najbolji film?

– Sve oko mog prvog filma je bila totalna zbrka. Premijera u Litvi je bila otprilike u vrijeme kada je započeo rat u Ukrajini i mi sami smo se vrlo dvoumili ima li uopće smisla to učiniti jer su se ljudi tada zanimali za sasvim druge stvari. Mislim da su zahvaljujući nagradi svi u Litvi čuli za moj film, ali da ga nitko nije vidio.