Nagrađivani glumac Bogdan Diklić, koji je u proteklih pola stoljeća ostvario više od dvije stotine uloga u filmovima, predstavama i serijama, ovogodišnji je laureat nagrade 50 godina Motovun Film Festivala – Cinehilla.

Priznanje koje se dodjeljuje onima koji su se uspješnom karijerom upisali u povijest filmske umjetnosti, bit će mu dodijeljeno na 26. izdanju festivala koji će se kao Cinehill prvi put u cijelosti održati na novoj lokaciji u Gorskom kotaru, od 24. do 28. srpnja, najavljeno je.

Taj svestrani kazališni, filmski i TV glumac ostvario je dosad više od 200 uloga u nekima od najpopularnijih regionalnih filmova, serija i predstava, a s MFF-om je vezan od samih početaka – bio je prvi gost koji je stigao na festival, povodom projekcije komedije “Bure baruta”.

Diklić je rođen 1953. u Bjelovaru, gdje je proveo djetinjstvo sve do odlaska na studij u Beograd, no često ističe svoju vezu s rodnim gradom. “Prvo kino u kojem sam bio je bivše kino Partizan, prvo kazalište u kojem sam bio kao gledatelj je današnji Dom kulture”, rekao je.

Svijet kazališta otkrila mu je mlada frizerka kada ga je odvela na predstavu kako mu ne bi bilo dosadno dok je mama na frizuri, a taj prvi susret pamti po anegdoti kada je, preplašen da će glumac na pozornici udariti glumicu, zaplakao pa su ga morali izvesti iz kazališta.

S Festivala kažu kako je još u osnovnoj školi izbačen je iz dramske grupe s objašnjenjem da je “nedarovit”, a zapravo nije poštovao uputstvo voditeljice da ne okreće leđa publici. Uz glumu je i vrsni bubnjar.

“U svojoj naravi renesansni čovjek, Diklić je svoju dječačku želju da nauči svirati bubnjeve napokon utažio u 44. godini. Odluka se pokazala pravim hitom i dovela je do sudjelovanja u čak dva benda te nastanka jednog albuma i niza spotova, na svekoliko zadovoljstvo široke publike”, ističu.

Autor je i knjige “O glumi bez glume” (2010.) u kojoj je sabrao duhovita i poučna promišljanja o kazalištu i filmu.

“Iako ubrzani ritam snimanja i rada koji karakterizira današnje setove nije osobito mio jer ne ostavlja dovoljno vremena za pravu posvećenost ulozi, Bogdan Diklić ne pokazuje namjeru stati. Gluma i umjetnost u srži su njegova pogleda na život”, napominje se u obrazloženju.

Kako je i sam rekao, gluma je osvrt na proteklo vrijeme koje je, naizgled, mrtvo, a upravo gluma i filmovi pokazuju da vrijeme koje je prošlo nije mrtvo i da se kroz umjetnost mogu prepoznati.

Njegova filmografija bogata je klasicima i i popularnim naslovima, počevši od serije “Grlom u jagode” (1976.) i komedije “Nacionalna klasa” (1978.).

Dug je niz filmova u kojima je glumio – “Maratonci trče počasni krug” (1982.) Slobodana Šijana, “Variola vera” (1982.) i “Sabirni centar” (1989.) Gorana Markovića, “U raljama života” (1984.) i “Za sreću je potrebno troje” (1985.) Rajka Grlića, “Balkanski špijun” (1984.) Dušana Kovačevića, “Mi nismo anđeli” (1992.) Srđana Dragojevića, “Ničija zemlja” Danisa Tanovića (2001.), “Gori vatra” (2003.) Pjera Žalice, “Sivi kamion crvene boje” (2004.) “Srđana Koljevića”, “Grbavica” (2006.) Jasmile Žbanić, serija “Južni vetar” (2018.).

Za ulogu Slavka u “Obrani i zaštiti” (2013.) Boba Jelčića, koji je prikazan i na Berlinalu,  ovjenčan je Zlatnom arenom i Srcem Sarajeva, a Zlatnu arenu dobio je i za sporednu ulogu u komediji “Sedamdeset i dva dana” (2010.) Danila Šerbedžije. Dobitnik je i Nagrade Pavle Vuisić  Udruženja filmskih glumaca Srbije.

Nagrada 50 godina dodijelit će se u suradnji s Društvom hrvatskih filmskih redatelja.