RIJEKA – Maggie Gyllenhaal možda je manje razvikano ime od njezinoga brata, no po svojem dosadašnjem glumačkom radu zasigurno ne zaostaje, a potvrda je svakako i nominacija u 2009. godini za najbolju sporednu glumicu. Uz svoje glumačko iskustvo, Gyllenhaal se odlučila okušati i u redateljskim vodama, i to ni više ni manje, nego prekrojivši poznati roman Elene Ferrante »Mračna kći«. Uz režiju, Gyllenhaal potpisuje i scenarij za ovaj film u kojem glavnu ulogu tumači Olivia Colman, dok je prate i ostala zvučna glumačka imena – Ed Harris, Jessie Buckley, Dakota Johnson, Peter Sarsgaard.

Radnja filma započinje scenom teturanja ženske osobe po plaži, sve dok ne padne u plićak, nakon čega se radnja vraća na početak te pratimo njezin odlazak, odnosno dolazak na ljetni odmor na grčki otok. Već u samome uvodnom dijelu filma saznajemo kako je ženska osoba britanska profesorica komparativne književnosti koja je ujedno i stručnjakinja za talijansku književnost. S obzirom na njezino zanimanje, jasno je kako je na taj ne previše naseljen otok došla ne bi li se maknula od britanske užurbanosti i vreve grada, pa joj priroda otoka i željeni mir gode, sve dok u više navrata taj mir ne biva narušen.

Lik Lede

Upravo u trenucima narušavanja mira, u Ledinom se karakteru i načinu komunikacije prepoznaje samodopadan i izražajan britanski stil i pogled na život u kojem se jasno, bez ustručavanja, daje komentar, kritika i vlastito mišljenje koje i nije uvijek ugodno. Svojim nastupom i načinom komunikacije Leda jasno daje do znanja svoju poziciju na društvenoj ljestvici, odnosno poziciju moći i steknutoga ugleda. Njezin pristup narušavanju plaćenog mira, kao i njezin pristup odnosima s mještanima otoka i/ili čestim gostima poprima gotovo začudan oblik koji uz popratnu glazbenu podlogu ostavlja moguće zle slutnje i/ili zlu kob.

Ledino je ponašanje tako gotovo uvijek u nekoj vrsti suprotnosti s ostatkom otočana ili posjetitelja, a nerijetko poprima i izazivački karakter koji se prepoznaje u njezinom izražavaju mišljenja, želja, stavova, zahtjeva, s obzirom na mentalitet, no i s obzirom na njezinu društvenu poziciju. Ono što je bitno istaknuti, njezino začudno ponašanje dvostruko je verbalizirano, mogli bismo reći, njezinim ciničnim i izravnim replikama (koje su zaokružene) te istaknutom, gotovo minucioznom facijalnošću i ekspresivnošću. Colman tako uspijeva izvrsno dočarati svako negodovanje protagonistice, sve ono što je u suprotnosti s njezinim stavom, a posebice uspijeva dočarati ono što dira neke neznatne, skrivene strune njezine duše.

Tome, naravno, pridonosi kamera koja vjerno, često vrlo naglašeno i vrlo blizu, ponekad u krupnim planovima, secira stanja protagonistice, kao i njezine kretnje. Također, u smislu pokreta kamera se često trese, što posebno ocrtava složeno psihičko stanje protagonistice i doima se poput introspektivnog reza, s obzirom na općenite opozicijske strane etičnosti, morala, odgoja, pa čak i patrijarhalnog pogleda na ulogu i zadaću žene. S druge strane, montaža nije posebno naglašena, vrlo je jednostavna, a u ovome je slučaju dopustila drugim aspektima filma da ostanu istaknuti.

Motiv lutke

Treba spomenuti i kako je prošlost i odnos s kćerima jasan pokazatelj utega života i okolinskih faktora koji razapinju mladu Ledu između braka, majčinstva, akademske/profesionalne karijere, vlastite seksualnosti te sustežućih društvenih okova kojima se opire. U toj opoziciji Lede i okoline posebice se ističe mlada majka Nina te njezina šira obitelj, koje Leda sasvim slučajno upoznaje. S vremenom vidimo i kako Leda s Ninom u više navrata na neki način razvija odnos koji počiva na prepoznavanju nekih njezinih vlastitih slabosti i/ili grešaka iz prošlosti, no i na prepoznavanju mukotrpna majčinskoga posla koji je ponekad zaista iscrpljujući i testira granice izdržljivosti/zrelosti te mentalne sprege.

Osim Nine i ostatka posjetitelja/otočana, i drugi, vanjski faktori, poput zvuka i svjetla svjetionika te insekta, također su prijetnja Ledinom miru. U ocrtavanju likova, Leda je potpuno, jasno i dostatno ocrtan lik, dok svi ostali likovi nisu dovoljno ocrtani, gotovo su plošni, no moguće je kako je to i bila redateljska intencija, jer Colman je lik Lede donijela besprijekorno, minuciozno, složeno, reflektirajući one potrebne (i dubinske) znakove.
Nestanak male Ninine kćeri, kao i nestanak njezine lutke, središnji je događaj oko kojeg se kasnije sve vrti, a potraga za lutkom te sama lutka motiv je i uzročnik složenog »psihičkog hoda« protagonistice koja evidentno u lutki, Nini, majčinstvu i vlastitim postupcima (raz)otkriva neke bolne točke iz prošlosti i nerazriješene trenutke koji su očigledno ostavili posljedice na njezinu psihu. Lutka je signal, simbol prošlih vremena, krivih poteza i krivih odluka, a (p)ostaje introspektivno-kažnjavački objekt i/ili objekt suočavanja s prošlošću.

Kad govorimo o simbolima i signalima, zanimljiv je i motiv češera/ozljede kao simbola zlokobnosti prirode i otoka, kao i onih koji borave na njemu. Takve su zlokobne otočne slutnje podcrtane i na samome kraju u još jednoj, opominjućoj rani koja je znak i potvrda hamartijske sudbine – njezinih grešaka koje su (opet) uzrokovale (još jednu) ranu.
Što se naracije tiče, mogli bismo reći kako je priča uokvirena, jer su početak i kraj isti, odnosno početak priče je zapravo kraj. Nakon uvodnog dijela, radnja se jednim kraćim dijelom vraća u sadašnjost, nakon čega se, putem asocijativnih veza, odnosno psiholoških okidača, vraća u narativnu prošlost. Analepse tako služe za dodatno pojašnjavanje i (d)ocrtavanje kompleksnoga sadašnjega stanja protagonistice, te u tom smislu služe i kao jasan pokazatelj koliko su greške ili krivi potezi u prošlosti utjecali na nju i koliki su trag ostavili. Ti su odnosi prošlosti i sadašnjosti, odnosno trag prošlosti u sadašnjosti, izvedeni vrlo dobro i jasno te u potpunosti imaju za cilj (d)ocrtati složenu dinamičnu sliku psihičkoga stanja protagonistice koja stalno leluja između potpunog shvaćanja svojeg (pogrešnog) odabira i društveno nametnutih očekivanja.

Naracija i fotografija

Također, kad govorimo o narativnim linijama, može se primijetiti razlika u fotografiji, odnosno razlika između kolorita s obzirom na sadašnjost i prošlost, pa tako u sadašnjosti prevladavaju vedre, naturalne boje grčkoga otoka, dok u prošlosti u dijelovima primjećujemo fotografiju nalik sepiji, uz fotografiju koja svojim bojama sugerira neka prošla vremena.

Sam kraj gotovo je fantastičan, svakako je neobičan, simboličan i upućivački, ostavlja prostora za razmišljanje i promišljanje te tako zaokružuje cjelinu, jedinstvo i vrijednost ovoga filma koji nedvojbeno pokazuje velik redateljsko-početnički potencijal koji će, za očekivati je, dobiti puni zamah u nekoj sljedećoj ili kasnijoj fazi, dok u ovoj fazi, nedvojbeno, možemo reći kako se radi o smjeloj režiserskoj egzekuciji i ostvarenom cilju.

S obzirom na radnju, ritam, glazbenu notu, možemo reći kako je »Mračna kći« vrlo dobra mračna i pomalo neobična psihološka drama s nagibom prema trileru, koja propituje zadaću i ulogu majčinstva u kontekstu suvremenosti, pokazujući kako pogrešne odluke mogu utjecati na individuu koja je u stalnom tjesnacu zahtjeva okoline te vlastitih želja i slobode napregnuta pod težinom života i životno nametnutih nam uloga i očekivanja koja one nose sa sobom.