RIJEKA – »Što je mladost? San. Što je ljubav? Sadržaj sna.«

Ta mantra danskog filozofa Sorena Kierkegaarda možda najbolje korespondira s najnovijim komadom Thomasa Vinterberga. Iako je autor pronašao inspiraciju u teoriji Norvežanina Finna Skarderuda, prema kojoj neznatna količina alkohola i blago pijanstvo mogu poboljšati naše živote. Nakon Vinterbergove konceptualne faze (šifra: »Festen«) i intimnih drama (šifra: »Submarino«), autor je napokon natjerao svoje protagoniste da »plešu«, preokrenuvši naglavce njihove živote, ali i sam film. U njihovim provizornim euforijama i ranjivostima. Improviziraju ih alfa mužjački Mads Mikkelsen te njegovi kolege Thomas Bo Larsen, Magnus Millang i Lars Ranthe. U njihovoj neodoljivoj lakoći ne-glume, koja priziva pionirske dane davno ugaslih manirizama s pečatom Dogme 95. Iako je taj isti Vinterberg kasnije priznao da se tijekom snimanja »Festena« baš i nije strogo držao njenih zavjeta čistoće.

Priča o otkupnini

Mads & Co. profesori su danske srednje škole, koji odluče sudjelovati u pseudoznanstvenom (pedagoškom) eksperimentu – zadržati konstantni nivo alkohola u krvi tijekom čitavog dana, pa i u učionici. Kako to obično biva, eksperiment će u početku uspjeti, ali se ubrzo otima kontroli. Zato Vinterbergov komad i nije drugo nego priča o otkupnini, koja vapi za holivudskim remakeom i svim njegovim tajlandskim, lasvegaškim i inim mamurlucima. Samo da prođe ta vražja pandemija. Film koji je najuspješniji kad uranja u danske teritorije, naročito u odnosu Martina i Anike. Martin se budi, dokazujući učenicima na satu povijesti da je Churchill spasio svijet od fašizma u fazi totalnog pijanstva, kao antipod »trezvenom« Hitleru.

Ako ta teorija doista drži vodu, barem je pijanstvo u povijesti imalo nekakvog smisla. Iako će se Vinterberg kasnije pomalo forsirano referirati na neke druge povijesne pijance, od Jeljcina i pijane novogodišnje poruke Brežnjeva, pa sve do Sarkozyja i Clintona. No najhumanija scena autorova filma ostaje ona u kojoj profesor pomaže studentu da prebrodi krizu uoči ispita o Schopenhaueru, savjetujući ga da popije čašicu alkohola.

Oskarovski alkotest

Svaki novi dijalog Vinterbergovih ne-glumaca ima snagu koja nadmašuje ono o čemu oni pričaju. U razornom finalu koji postaje dionizijska himna radosti. Prije tog finala, nastavnik fizičkog će tijekom nogometne utakmice pokazati kako je u djetinjstvu bio izoliran od drugih. Iako u Vinterberga drama i komedija nikad ne egzistiraju u savršenom skladu, što je autor već dokazao u ranijim radovima. Na sreću, upravo taj nedostatak kontinuiteta sada se pokazuje kao njegova autentična prednost, gotovo na nivou zarazne samilosti, koja će natjerati autora da ne odgura junake u provaliju iz koje je izlaz nemoguć.

Iako je Vinterberg priskrbio oskarovsku nominaciju za režiju, on je još uvijek miljama udaljen od klasika u genezi oskarovskog alkotesta, poput »Izgubljenog vikenda« Billyja Wildera iz davne 1946., koji je uz kategoriju najboljeg redatelja osvojio i Oscar za najbolji film, najboljega glumca (Ray Milland) i najbolji adaptirani scenarij. Jer, dok Vinterberg pleše u eksploziji boja, Wilder igra na sivilo njujorških veduta, posve ogoljelih od glamura (promatrati scenu u kojoj Milland panično tumara Trećom Avenijom na Yom Kippur, ne bi li pronašao barem jednu otvorenu zalagaonicu). Uz onaj razorni »Netko mi je ukrao novčanik!«, koji se ne može mjeriti s Mikkelsenovim orgijama i njihovim banalnim ekscesima.

Iako Vinterberg fino koristi Mikkelsenovu plesnu prošlost u njegovu fluidnom govoru tijela, koji će kulminirati jazz dance numerom (tijekom svoje ranije plesačke karijere upoznao je i suprugu koreografkinju Hanne Jacobsen). Koliko god se njegove potrošene bromanse u diskursu moralnog poretka ne mogu mjeriti s radikalnim zahvatima Marca Ferrerija, njegovim velikim žderanjima i opijanjima, svedene na fašnički nihilizam. Živjeli!