Foto: Urška Savič
Naš je film priča o ženama koje ne percipiraju svoju unutarnju snagu i ljepotu, koje su zanemarile svoju instinktivnu mudrost te pale u zamku romantike, u iluziju o ljubavi. Majda, glavni lik, je žena koja je čitav svoj život podredila tijelu, do te mjere da i zarađuje za život samoobjektificirajući se
RIJEKA Mlada Riječanka Dora Šustić već četiri godine radi i studira dramaturgiju na magisteriju na Filmskoj i televizijskoj školi Akademije izvedbenih umjetnosti u Pragu, jedne je od najstarijih filmskih škola u Europi. U vlastitoj režiji i prema vlastitom scenariju trenutno u suradnji s kolegom s faksa, indijskim snimateljem Abrahamom Josephom, razvija kratkometražni igrani film »Majdine poze«, priču o taštini, nemogućnosti žene da se suoči s neizbježnim, ispričanu na stilizirani, poetski način.
Scenarij za »Majdine poze« pobijedio je na festivalu hrvatskog kratkog filma Kratki na brzinu u svibnju 2016. te će u sklopu nagrade film otvoriti ovogodišnji festival. Što vam je donijela nagrada?
– Radi se o nagradi Najbolji pitch, što znači najbolji zagovor ideje i priče, ne toliko scenarija kao gotovog predloška. Festival Kratki na brzinu je mladi festival koji je u potpunosti predan razvoju hrvatskog kratkog filma i promociji njegove umjetničke težine, što je za mene, osobu koja ne živi i ne stvara u Hrvatskoj, bilo vrlo edukativno iskustvo.
Osim upoznavanja divnih ljudi posjet festivalu je dakako bio ključan za razvoj filma »Majdine poze«, odnosno predstavlja njegovo predprodukcijsko začeće. Nagrada mi je donijela koprodukcijsko sudjelovanje sa zagrebačkom produkcijskom kućom Sekvenca, financijski poticaj i premijeru filma u Hrvatskoj ako ga dovršimo film do početka festivala. No najbitnije od svega, probudila je u meni snažnu želju da se vratim svojem jeziku i bliže upoznam filmsku zajednicu svoje zemlje.
Film je češko-hrvatska koprodukcija, suradnja između FAMU i zagrebačkog nagrađivanog produkcijskog studija Sekvenca. Tko čini međunarodnu ekipu koja radi na filmu?
Multikulturalna »gulaš« ekipa
– Ekipa je vrlo mješovita, multikulturalni gulaš. Menadžerica produkcije Lidia Teleki je mlada producentica iz Novog Sada, direktor fotografije je Abraham Joseph, snimatelj iz Indije s praškom adresom, asistent režije je kazališni i filmski redatelj iz Skoplja Jane Spasik. Za kostimografiju je zadužena Ivana Žunić, stilistica iz Beograda s ljubljanskom adresom, a za scenografiju Pražanka Lenka Hotmarová. U montaži sudjelujemo s Lukom Đikanovićem (Crna Gora) i Dimitrisem Polyzosom (Grčka).
Kako ste se svi vi povezali?
– S Abrahamom sam započela suradnju vrlo brzo nakon festivala, kad sam počela razmišljati o vizualnom identitetu filma. Lidiju sam upoznala preko kolegice i naše je profesionalno partnerstvo preraslo u veliko prijateljstvo zbog kojeg i dalje vjerujem da je ovaj projekt više od filma, da je bitna životna pustolovina i lekcija. Svi smo trenutno na studiju na FAMU, osim Janeta koji je diplomirao režiju prošle godine, i Ivane, koja je moja prijateljica iz Ljubljane.
Ima li još nekog iz Rijeke, ili Hrvatske, u ekipi?
– Ima, grafički dizajn filma rade moje bliske prijateljice Rina Barbarić i Dorotea Škrabo, grafičke dizajnerice i vizualne umjetnice iz Rijeke, sa zagrebačkom i ljubljanskom adresom. Zbog rada s prijateljicama film poprima puno intimnije i toplije značenje i postaje još nešto što zajedno dijelimo. Rina je uz to doprinijela filmu slikajući originalne aktove koji se pojavljuju u scenama kada student slika Majdu u ateljeu.
U kojoj je fazi film trenutno? Kad bi trebao biti dovršen?
– Film je trenutno u fazi predprodukcije drugog snimanja. U studenom 2016. snimili smo scene eksterijera za koje je bilo potrebno »uhvatiti« prelijepe boje jeseni i ključne scene u ateljeu, što znači da imamo polovicu filma; sljedeće je snimanje, ovisno naravno o ishodu naše Indiegogo kampanje i uspjehu u prikupljanju donacija, predviđeno za sredinu ožujka.
Kako vam je u Pragu? Jeste li zadovoljni odabirom studija?
– U Prag sam zaljubljena od prvog posjeta tom gradu. Ovdje sam kao doma, znam i jezik, tako da se više ne osjećam kao da sam samo u prolazu. Uz to, radim kao turistički vodič pa mogu reći da sam stvarno upoznala Prag i da znam neke njegove tajne i skrivene ljepote. Studijem sam zadovoljna, još je jako puno toga što moram naučiti i otkriti.
Gdje se vidite nakon završetka magisterija? Hoćete li ostati u Pragu ili ćete se vratiti u Hrvatsku?
– Voljela bih nakon Praga živjeti negdje južnije, uz more. Što više vremena prolazi, to mi sve više nedostaje, no u Hrvatsku se ne bih voljela vratiti ako ne moram.
Donacije od prijatelja
Film bi trebao biti dovršen u lipnju ove godine. Kako biste uspjeli dovršiti film, pokrenuli ste Indiegogo kampanju. Pokušavate prikupiti 6.000 dolara. Kako ide, dobivate li donacije željenom brzinom?
– Budući da budžet od škole i festivala nije bio dovoljan za organizaciju snimanja svih scena odjednom, morali smo raspodijeliti snimanje u dva rasporeda i osloniti se na vlastiti trud i sposobnost pronalaženja sponzora, koproducenata i donatora.
Crowdfunding kampanja činila se kao logičan i efikasan izbor, pogotovo zato što smo svjedočili prijašnjim uspjesima naših kolega i kolegica s takvim kampanjama. Iako u javnosti još uvijek postoji skepsa i nepovjerenje prema takvim sharing economy mehanizamima financiranja, mislim da je crowdfunding odlična prednost našeg doba i virtualnog filmskog kolektiva zbog koje se filmski projekti inače osuđeni na niski budžet ili gerila produkciju mogu ostvariti uz više produkcijskih prilika i u profesionalnijim uvjetima.
Naš ciljni iznos je minimalni budžet potreban i za dovršetak snimanja i za postprodukciju, grafičku obradu, snimanje glazbe i sound mix te troškove distribucije i budućih festivalskih naknada. U prvih tjedan dana kampanje prikupili smo oko 1800 dolara, zbog čega nas je sama platforma Indiegogo percipirala kao uspješnu kampanju te nas uključila u svoju kategoriju zanimljivih »Arts and Films« projekata. Donacije dolaze najviše od prijatelja i prijateljica, obitelji i njihovih prijatelja te kolega i kolegica s faksa. Posebno nas razvesele donacije starih prijatelja iz srednje škole, a mene je osobno najviše raznježila donacija mojeg mlađeg brata.
Koliko općenito košta snimanje ovakvog filma?
– To zaista ovisi o mnogočemu, teško mi je reći određeni iznos budući da smo jako puno toga uspjeli dobiti besplatno, sniziti cijenu tijekom pregovora u predprodukciji i osloniti se na dobrotu ljudi koji su se odrekli honorara.
Ženska snaga
Za sada smo potrošili oko 5000 dolara, a treba nam otprilike još toliko, odnosno 6000. Predviđeno trajanje filma je 20 minuta, no kako je ovo ujedno i diplomski projekt direktora fotografije Abrahama, kojim završava magisterij kamere na FAMU, u film ulažemo puno više nego da se radi o običnom školskom projektu.
Vratimo se malo filmu. O čemu govori film »Majdine poze«?
– Naš je film priča o ugroženim članovima društva, o ženama koje ne percipiraju svoju unutarnju snagu i ljepotu, koje su zanemarile svoju instinktivnu mudrost te pale u zamku romantike, u iluziju o ljubavi, nešto sa čime smo se svi susreli na neki način u životu. Majdina je ludost aspekt ženstvenosti odguran do krajnjih granica. Film govori o taštini, nemogućnosti da se prihvati sadašnjost i otpuste uspomene na neko ljepše ili mlađe »ja«, o nepredvidljivosti ljudskog srca i o vječnoj borbi između racionalnosti i emotivnosti.
Tko je Majda? Mogu li se u njoj prepoznati i sve druge žene?
– Majda je neurotična žena, romantična, senzitivna i usamljena. Iako se ne radi o tipičnoj feminističkoj junakinji, film upozorava na opasnosti ideologije i sistema u kojem se kod djevojaka i žena njeguje taština, romantičnost i ovisnost o vezi ili braku. Majda je produkt ideologije romanse. Ona je žena koja je čitav svoj život podredila svojemu tijelu, do te mjere da i zarađuje za život samoobjektificirajući se, pozirajući naga na satovima slikarstva.
Pokušavajući pobijediti vrijeme, nezadovoljna svojom suštinom, ona prolazi kroz niz neugodnih poniženja. No njezina je tragedija zapravo početak buđenja njezine ženske snage koja ne proizlazi iz navezanosti na muškarca, već iz prihvaćanja same sebe.
Poznata češka glumica
Scenarij za film inspiriran je stvarnom osobom, Beograđankom Vericom, poziračicom na akademiji s kojom ste se i osobno upoznali. Zašto vas je toliko fascinirala njezina priča?
– Zaista ne znam zašto sam se osjećala toliko povezanom s tom pričom, s fotografijama Verice u žućkastom ateljeu, i zašto me njezina karizmatičnost povela na putovanje, doslovno i metaforičko, putovanje u Beograd i na putovanje samo-otkrića. No kad su nam prilikom zajedničke posjete beogradskoj akademiji, gdje Verica već dvadesetak godina radi, svi zaprepašteno govorili da nevjerojatno fizički sličimo, shvatila sam da to mora biti nešto iz prošlih života.
U glavnoj je ulozi u filmu češka glumica Monika Kobrová. Kako je došlo do suradnje s njom? Zašto je baš ona bila idealan odabir?
– Monika je nevjerojatna žena, kazališna glumica koja posljednjih godina predaje glumu na praškom glumačkom konzervatoriju. Nakon dugotrajnog kastinga, preispitivanja mnogo varijanti i pokušaja traženja poziračica za aktove ili hrvatskih glumica u Pragu, pregovaranja s određenim hrvatskim glumicama i kopanja po ansamblima praških kazališta, Monika se ukazala kao idealna glumica zbog svoje senzualnosti, osjećajnosti i djevojačkog duha.
Mislim da se to uvijek tako desi… Ako čovjek vjeruje u proces i ne sumnja u tijek vlastitog projekta, pravi se ljudi nekom magnetnom silom privuku k onom što ih treba.
Vi ste diplomirali političke znanosti u Ljubljani i scenaristiku na jednogodišnjem studiju u Pragu, a već četiri godine radite i studirate dramaturgiju na magisteriju na FAMU u Pragu. Kako je započeo i tekao vaš put u svijet filma?
– Moj put u svijet filma započeo je gledanjem filmova s mojom pokojnom nonom koja je znala napamet npr. cijeli Fellinijev »Amarcord« i koja je svojim divljim i živim pričama razbudila moju maštu, a kasnije i hrabrost da vjerujem svojem instinktu. Tako sam nakon diplome u Ljubljani odlučila napraviti rez, fokusirati se na ono što želim raditi, a ne to samo zamišljati. Uz bezuvjetnu podršku roditelja to sam i mogla učiniti, i tako sam dospjela na FAMU, prvo na jednogodišnji akademski program scenaristike, a prošle godine na magisterij. Režija je posve nova sfera za mene, no pisanjem se bavim otkad znam za sebe.
Opsesija susretima
Sprijateljile smo se i gospođa Vašičkova je pristala glumiti samu sebe u filmu. Radi se o dvije žene iz dva svijeta, dvije generacije i klase, o čistačici i mladoj zaljubljenoj djevojci koje se susreću u wc-u i nakon razrješavanja određenog problema zajedničkim naporima provode vrijeme uz razgovor i šljivovicu. To je valjda početak moje opsesije slučajnim susretima i pričama o njihovoj toplini.
Pročitala sam da ste zajedno s Kryštofom Kalinom koproducentica dokumentarnoga filma o razvoju izbjegličke krize u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Možete li nam otkriti nešto više o tom filmu?
– To je dugotrajan, bolan i kompleksan projekt koji uskoro privodimo kraju. Naziva »Fragmenti krize«, radi se o seriji kratkih dokumentarnih videa, naših svjedočanstava dok smo putovali uzduž europskih granica za vrijeme vrhunca krize.
Pišete i poeziju, filmske recenzije i kratke priče. Na čemu trenutno radite?
– Trenutno pišem scenarije za kolege redatelje s faksa i razvijam scenarij za svoj dugometražni film »Božica«, priču o još jednoj nevjerojatnoj ženi, »čarobnici« iz mojeg života.
