RIJEKA – Nakon Matanićeva »Ćaće«, mediteranskim narativima hrvatskog filma koji sondiraju odnose umirućih roditelja i njihove djece, dogodila se i »Mater« Jure Pavlovića. U »Ćaći« imamo bolesnog Ivu Gregurevića. U »Materi« imamo bolesnu Nevu Rošić.

Matanićevu ličku zabit Pavlović zamjenjuje dolinom Neretve. Iako se Pavlović već bavio odnosima očeva i djece u impresivnom kratkišu »Piknik« prikazanom u jednom od recentnijih izdanja Berlinalea u programu Generation 14plus. Premda njegov dugometražni igranofilmski debi više priziva intimistički prosede genijalne Ane Opalić (šifra: »Lijek«).

Interakcija kćeri i majke

Nanovo je u fokusu interakcija kćeri i njene (terminalno) bolesne majke. U uvodnim kadrovima Pavlovićeva komada ugledat ćemo Jasnu (izvrsna Daria Lorenci-Flatz) kako usred noći korača cestom uz zvuke cvrčaka i ulazi u tunel. Ali na kraju njena tunela ne nazire se jutarnja svjetlost. Tunel zamjenjuju stube kojima se Jasna penje prema sobi u kojoj leži njena majka (Neva Rošić, ekstraordinarna). Majka ima rak i ne želi ni skrb u formi smještaja u privatnom staračkom domu, ni dodatne pretrage, ni »nikud iz svoje kuće«, jer je sve te godine proživjela sama (»Pustite me!«).

Jasna živi u Njemačkoj i vraća se u rodni kraj da bi se pobrinula za mater, komunicirajući s obitelji putem skypea. No majčino sve teže stanje odgađa njen povratak u Berlin, na što aludiraju i naslovi filmskih poglavlja. Dan se pretvara u tjedan. Tjedan ulazi u mjesec. A mjesec u jedan rođendan. Jer, mandarine, plač i šaputanja Darije Lorenci-Flatz i Neve Rošić impregnirani su onom istom razornom snagom koju emaniraju Liv Ullmann i Ingrid Bergman u »Jesenjoj sonati«.

Ponovo je u igri atmosfera smrti i bolesti, ali i rutinske opsesije i histerije u seriji mikroskopski preciznih kadrova (promatrati Jasnu kako nervozno jede mandarinu, dok izvan kadra dopiru instrukcije majčina fizioterapeuta). Iako Bergmanove heroine pripadaju hladnom skandinavskom korpusu, miljama udaljenom od bukolične okoline Metkovića, njegovih fratara, zlih susjeda s kojima se Anka spori oko »bašte«, iščupanih raštika i kćeri koja se vrti oko majke poput »muhe zunzare«. Nordijski bluz zamjenjuje onaj neretvanski. No, Jasnino prisjećanje na ruže i jednu šibu iz djetinjstva čije je udarce osjetio njen brat, nije ništa drugo nego nekakva neretvanska verzija Bergmana.

Redatelj Jure Pavlović i glumica Neva Rošić na riječkoj premijeri / Foto: S. DRECHSLER

Majčin pogled

Iako pored iznimne Rošić kojoj se dogodio još jedan maestralni portret, nakon što se iz teatra na trenutak preselila na film (prisjetimo se njene Mafalde u starosti u »Vježbanju života – drugi put«, u kojem je ona bila ta koja ostaje bez majke u epidemiji kolere), nipošto ne smijemo igonirirati emotivni cameo još jedne dame hrvatskog glumišta – velike Vere Zime.

Premda ni Pavlović ne bježi od osjećaja zagušljivosti kadra u kojem se bolest može rezati nožem, on ne ponavlja iste greške koje je učinio mračni Haneke u »Ljubavi«, još jednom razornom filmu o umiranju. Uvijek je tu fratar čija će logoreja ublažiti bolne faze majčine agonije.

Doduše, za mater je uvijek rezervirana sfumatura drugog plana, dok su mikroskopski oštri krupni planovi mahom rezervirani za Jasnino lice. Iako je majčin pogled taj koji Pavlovićevu filmu pridodaje dostatnu dozu hanekeovskog horora. No, njen finalni osmijeh na umornom licu proganjat će nas vječno.