Za 2012. iz Kinoteke su tražili 7.352.000 kuna i to za zamjenske zapise fotokemijskom obradom, što barem zapis čuva od propasti, dok sama digitalizacija onda može pričekati nekog sponzora. Dobili su 100.000 kuna manje nego 2011., odnosno 2.400.000 kuna.
Ne prolazi ni minuta od očajno preduge uvodne špice, podvučene nekom infantilnom muzičkom podlogom, a kadrom defiliraju gole ženske grudi. Ničim izazvane traju u kadru, najavljujući osnovni ton filma, čemu se pridružuje kaotična naracija bez nekog fokusa, u kojoj će kao i sise defilirati lažne policijske uniforme, novci, razgovor o heroinu i maturalnim haljinama i seks, puno seksa.
I nije to neki opskurni američki film B-produkcije, dapače, to je naše gore list: »Medeni mjesec« Nikole Babića iz 1983. godine, koji bi, ne učini li se nešto pod hitno, uskoro mogao propasti.
Ne kod kritičara, naravno, kod njih se odavno udomaćio kao jedan od rodonačelnika trasha u Hrvatskoj, pomalo i kultnog statusa, budući da je na momente režiran bolje od mnogih »ozbiljnijih« filmova, no nikad i ni za što pretenciozan. Ne, njegova propast je puno prozaičnija, ona je fizička.
»Prah si, u prah ćeš se i vratiti«, kaže stara biblijska, koja je puno manje metaforična u ovom slučaju no kad se odnosi na čovjeka. Filmska vrpca ovog filma iz daleke ’83., ne napravi li se njena restauracija, mogla bi se doslovno pretvoriti u prah.
A onda zbogom filmskim poslasticama na Trećem programu HRT-a i pozdrav lošim snimkama na YouTubeu. Jest, ima ih, ali su u klasičnoj jubito rezoluciji, u kojoj se video može gledati samo informativno, a nikako filmofilski.
Nije samo Babićev klasik ugrožen, jednako su, a neki i više, ugroženi svi nedigitalizirani stari filmovi u depoima Hrvatskog filmskog arhiva, odnosno Hrvatske kinoteke kako ju se kolokvijalno zove, a koja djeluje pri Hrvatskom državnom arhivu. Na zagrebačkoj adresi u Savskoj ulici 131 još deseci filmova iščekuju svoju sudbinu, bila ona biblijska ili reinkarnirana. Problem je samo što reinkarnacija u ovom slučaju košta, i to poprilično.
Restauracija se naime svodi na dva, podjednako skupa procesa. Ugrubo, kako nam to pojašnjava pročelnica Kinoteke Carmen Lhotka, prva faza restauracije može koštati od 250 do 300.000 kuna, dok druga faza košta oko 350.000 kuna. U nekim slučajevima potpuna restauracija s digitalizacijom samo jednog filma može se popeti i do milijun kuna. A novaca baš i nema, to je bar svima jasno.
»Balkan’s Memory«
A baš je to, kako sa sve manje novaca učiniti što više, bila jedna od tema konferencije »Balkan’s Memory«, održane 1. lipnja ove godine u Zagrebu. No konferencija nije stala na tom jednom sijelu, zamišljenom kao susretištu politike i struke na području zaštite audiovizualne baštine. Onaj stručniji njen dio, okupljen oko voditelja i zaposlenika raznih arhiva na zapadnom Balkanu, odlazi na seminar u Tirani od 6. do 8. studenoga ove godine.
U suradnji je spas
– Prije svega treba jačati suradnju među arhivima na Balkanu. Radi se o tome da su filmovi prije često nastajali u našim, lokalnim koprodukcijama, pa smo i mi tako odradili nekoliko uspješnih suradnji. Ove godine je Kinoteka tako pokrenula zajedničku suradnju s Makedonskom kinotekom na filmovima »Tri Ane« Branka Brezovca iz 1959. i »Makedonski dio pakla« Vatroslava Mimice iz 1971. godine. Radi se naime o filmovima koje su napravili hrvatski autori, a producirala makedonska kuća Vardar film – pojašnjava Lhotka okolnosti suradnje.
Slično je učinjeno i sa Slovenskim filmskim arhivom, s kojim je suradnja ostvarena na filmu »Crne ptice« Eduarda Galića iz 1971. u koprodukciji ljubljanskog Viba filma. Digitalizacija tog filma bit će gotova do kraja ove godine, a njegovo prikazivanje očekuje se početkom 2013. Jedno od rješenja zaštita filmova nastalih u lokalnim koprodukcijama je svakako u suradnji lokalnih arhiva, ali to ni izbliza nije dovoljno za sve što bi prema arhivarima trebalo zaštititi.
Problem u Hrvatskoj, a nije drugačije ni drugdje, čini nekoliko stvari. Jedan od njih, na žalost nerješiv, jest uopće nestajanje filmskih zapisa. Prvo je nakon pojave zvučnog filma uslijedilo sustavno uništavanje velikih količina nijemog filma, a zatim je pojavom acetatne filmske vrpce 1951. godine značajan postotak filmova zabilježenih na nitratnoj, vrlo zapaljivoj vrpci, također masovno uništavan bez prethodnog prebacivanja na acetatnu vrpcu.
I opet – u suradnji je spas
Problem je i u tome što mnogi producenti nisu na pravilan način skladištili i čuvali kopije, što je i dalje slučaj. Stoga je dio hrvatske filmske produkcije nepovratno uništen. I uz sva sredstva koja se dobivaju od države za restauraciju, nemoguće je slijediti brzinu propadanja filmskog gradiva. No ako je dio problema u lakozapaljivim nitratnim vrpcama, jednako su tako u problemima i VHS, pa čak i DVD zapisi. Prvi naime traju od 15 do 20 godina, dok CD i DVD formati imaju vijek trajanja od pet do 10 godina.
No i unatoč tome, od 1995. godine do danas Hrvatska kinoteka uspjela je fotokemijskom metodom restaurirati stotinjak dugometražnih, 450 kratkometražnih i dokumentarnih te oko 250 animiranih filmova. Na žalost, većina tog materijala i dalje nije dospjela do idućeg koraka – digitalizacije.
Jedan od putokaza u tom smislu je suradnja s privatnim partnerima zainteresiranim za daljnju eksploataciju filmova. Tako je Kinoteka prije nekoliko godina ostvarila uspješnu suradnju s HT-om, koji je izdvojio 700.000 kuna za digitalizaciju »Vuka samotnjaka« Obrada Gluščevića iz 1972. te »Breze« Ante Babaje iz 1967. godine, za čiju je digitalnu restauraciju HT izdvojio 700.000 kuna, pretpostavivši da za klasik »Vuk samotnjak« i »Brezu« po poznatoj Kolarovoj pripovijesti ima zainteresiranih na njihovu MAX TV-u.
I, navodno, nisu se prevarili, jer prema Lhotki »Vuk samotnjak« je od dana pojavljivanja 10. prosinca 2009. do kraja godine imao veću gledanost od bilo kojeg drugog filma na MAX tv-u. No problem sa sponzorstvima je što Kinoteka onda nema daljnje ingerencije na pojavljivanje tog filma u formatu DVD-a ili nekom sličnom, dok se, primjerice, »Lisinski«, njihov samostalan proizvod a inače prvi u cijelosti sačuvan hrvatski zvučni film redatelja Oktavijana Miletića iz daleke 1944. godine, može nabaviti i na adresi Kinoteke.
Na žalost, suradnja HT-a i Kinoteke pala je na pregovorima HT-a i producenata, a nitko drugi nakon toga nije pokazao interes za nešto slično. Zato se Hrvatska kinoteka i dalje bori barem za očuvanje starih zapisa kojima vrlo skoro prijeti neumitna propast, dok će digitalizacija, a s njome i distribucija, morati čekati neka nova, bolja vremena, ili neke nove, bolje sponzore.
Nakon fotokemijske obrade, ako je potrebna, materijal se priprema za digitalnu restauraciju prvo skeniranjem, a onda prilagodbom skeniranog materijala – prebacivanjem u zadanu rezoluciju, rezanjem viškova i osnovno, korekcijom boja. Zatim slijedi digitalna restauracija po koracima: podjela filma na kadrove, analiza pokreta u slici i spremanje tih podataka na disk za kasnije korištenje, određivanje karakteristika filmskog zrna, automatsko čišćenje nečistoća i oštećenja, ručno čišćenje oštećenja koja su promakla automatici, automatsko uklanjanje vertikalnih ogrebotina, ručno uklanjanje zaostalih vertikalnih ogrebotina, stabilizacija nestabilnosti slike (nastale oštećenom perforacijom), uklanjanje titranja slike (»deFlicker«), uklanjanje zrna i korekcija oštrine slike filterima, izjednačavanje boja (odnos crno-bijelo, tj. približavanje boja originalu kod filma u boji) te konačno popravljanje zatamnjenja/otamnjenja i pretapanja. Završna faza uključuje finalizaciju i korekciju boja te, konačno, izradu mastera.
