U današnjemu konzumerističkom svijetu tehnologije, selfija i reklamne industrije ljepota je već duže imperativ – lijepi zubi, simetričan nos, ujednačen ten, sjajna, glatka i podatna kosa i standardi tjelesnih propocija poželjne su karakteristike pojedinca naše iskustvene zbilje. I to pojedinca u dvadesetim godinama, tridesetim, a što starosna lenta ide dalje, pritisak je veći, o čemu se u društvenome kontekstu, iako nedovoljno, sve više lamentira. Također, s obzirom na sve veći zamah farmaceutske i beauty industrije, kao i spomenuti (društveni) pritisak, nerijetko se upravo žene (no i muškarci), ne bi li i dalje bile i ostale (društveno) atraktivne, podvrgavaju različitim estetskim i beauty tretmanima.

Nagrada u Cannesu

Sukus je to društvene situacije, no ujedno i srž problematike na koju upućuje film »Supstanca«/»The Substance« redateljice, scenaristice, koproducentice i komontažerice Coralie Fargeat (»Osveta«, 2017.), o kojem se sve više počelo govoriti nakon što je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu osvojio nagradu za najbolji scenarij, kao i nagradu publike na filmskom festivalu u Torontu. A o filmu se također govorilo i zbog toga što se nakon duže vremena u njemu javlja već zaboravljena zvijezda osamdesetih Demi Moore koja je apsolutno izvrsna u ostvarenoj ulozi Elizabeth Sparkle, televizijske fitness zvijezde, koja polako gubi svoj zvjezdani status.

Foto IMDB

Film koji je (neformalno) podijeljen u tri dijela (o čemu daju tekstualni nazivi – imena onih koji preuzimaju radnju) prati život Sparkle (Moore) (simbolika prezimena – može se referirati na zvjezdani sjaj) pod reflektorima i TV kamerama, njezinu svakodnevicu, snimanja, u manjem dijelu suradnike te na svakom koraku doslovne umjetničkofotografske oznake nje kao zvijezde, od onih postavljenih duž dugog crvenog hodnika (rubešijanski, šifra: »Isijavanje«) na velikome billboard panou koji se vidi kroz veliku staklenu stijenu njezina stana, do raznih TV reklama. A kakva je zvijezda (d)označit će i na samome početku jedan njezin srednjoškolski kolega. No, iluzija o zacementiranome zvjezdanom sjaju, unatoč fizičkoj zvijezdi na stazi slavnih, prestat će kad sasvim slučajno u muškome WC-u od svoga producenta, šefa Harveyja (Dennis Quaid) čuje jedan komentar na drugu zvijezdu, oskarovku te nešto kasnije, nakon razgovora s njime, osvijesti način na koji se tretiraju žene u njihovim pedesetima – s pedeset je sve gotovo, kazat će u jednome trenutku njezin šef.

Foto IMDB

Karta za nesreću

Taj ključan trenutak signal je njezina osvještavanja činjenice o prolaznosti vremena i atraktivnosti i, sukladno tome, toga da i njezina zvijezda blijedi, nakon čega se i dogodi ono što se dalo naslutiti – na televiziji na kojoj je dugo godina radila i kojoj je milijunskim auditorijem priskrbila pozamašne svote novca, odluče je jednostavno zamijeniti nekom mlađom (fitness verzijom). Jedan trenutak nepažnje i nesreća simboličan je trenutak za protagonisticu očigledne karte za drugu nesreću, pa pod pritiskom toga da se osjeća nepoželjno, neatraktivno i potrošeno, na sugestiju mladog medicinskog tehničara odlučuje se za naslovnu supstancu, nekakvu tvar, drogu koja pomaže u vraćanju mladolikog izgleda, no u drugome – tijelu.

Foto IMDB

Baš zbog oznake tijela, diobe na staro i novo, odnosno staro i mlado (na što će, između ostalog, ukazati izvrsna uvodna špica s pečenjem jaja) film je primarno žanrovski označen kao »body« horor, podžanr horora koji je fokusiran na različite tjelesne preinake, transformacije ili mutacije, nerijetko deformacije koje rezultiraju onim ekstremnim ili pak grotesknim oblicima. No to, dakako, nije jedina oznaka, jer radi se o žanrovskom smoothieju trilera, crne komedije, no i »monster« podžanra horora, od kojih niti jedna odrednica nema čvrsti okvir, granice su meke, a žanrovske su silnice disperzirane. Drugim riječima, autorica uspijeva izvrsno balansirati između svih (pod)žanrovskih odrednica, pružajući jedinstveno iskustvo gledanja, pomiješane emocije, no svakako potencirane i ostvarene doživljajnosti koja u nekim trenucima, barem za one slabijeg želuca, dosegne svoj limit (tijekom nekih projekcija, koliko je poznato, pojedinci su izlazili iz kinodvorana, a neki su zatražili i medicinsku pomoć). Pritom se, naravno, mijenja (i) atmosferičnost filma koja ide od one svjetlije, koja korespondira sa svijetom reflektora i TV kamera, prema mračnijoj koja u suštini upućuje na ono negativno naličje (društvenog).

Foto IMDB

Dvostruki život (pod reflektorima)

Misteriozna supstanca kojoj ne znamo podrijetlo, već samo adresu na kojoj se preuzima i broj klijenta, 503, regeneracijska je tekućina koja omogućuje postojanje dvaju tijela, pa nakon njezina apliciranja prema uputama iz protagonističinih leđa izlazi tijelo barem dvadeset-trideset godina mlađe žene koja će se, kratko i simbolično slatko, nazivati Sue, a u narednom će periodu od sedam dana opstati tako što će punktiranjem iz matičnoga tijela sebi produžavati život pod reflektorima. No, ono ključno u procesu održavanje takva dvostrukoga života su upute i pridržavanje naznačenog perioda »življenja« od sedam dana i zamjena – staro za novo i novo za staro – pa dok jedna doslovno uz nužnu tekućinu vegetira, druga je od njih doslovno u životnome naponu, na svome putu prema vrhuncu.

Takvu će priliku iskoristiti mlada i uspjeha gladna Sue koja mijenja Elizabeth na televizijskome tronu te postaje zvijezda, dok usporedno s njezinim probijanjem u trenucima nevegetiranja Elizabeth pak osjeća životnu monotoniju, a kako vrijeme odmiče, i ljutnju spram načina života svojeg diobnog primjerka, kao i njezine gladi za uspjehom i uspinjanjem na zvjezdanoj ljestvici u gradu šoubiznisa na koji u ovome filmu ponajviše upućuju većinom iz žablje perspektive prikazane visoke palme, kao i filmom omeđena (početak-kraj) simbolika materijalnog zvjezdanog traga.

Foto IMDB

Tjelesno i žanrovsko presvlačenje

Usporedno s trajanjem samoga procesa održavanja na životu, Elizabeth-Sue i njihove konstantne zamjene/ustupanja životnoga prostora, odvija se i mijenjanje putanje životne linije, pa na samome kraju ona poprima posve negativan smjer. A baš tako vrludaju i žanrovski obrasci, jer u prvom redu od one atmosfere kakve drame/trilera života slavnih, nakon zamjene tijela i kvazimedicinskog procesa koji biva neregularno obavljan, film tjelesnim »presvlačenjem« biva sve mračniji, šokantniji, zadobiva oporost viseralnog, izaziva gađenje, užas, tjeskobu, da bi potom zadobio čak i crnohumornu notu koja počiva na grotesknosti, bizarnosti, naglašavanju, koja se potvrđuje na samome kraju koji je vrsno izveden u maniri »monster« horora koji sučeljava čudovište i okolinu. A ovo je čudovište i stvorila okolina, publika, ista ona publika koja na kraju simbolično biva oprana mlazovima krvi gotovo visokotlačne snage koji upozoravaju, opominju i bude brojni auditorij iz projekcijskoga sna.

Uz samu priču, nagrađeni scenarij logičnoga slijeda, vizualnu premoć film ostvaruje kamerom koja se ističe od samoga početka, pa je nerijetko nestabilna, pruža pogled iz ptičje, žablje perspektive, zahvaća likove intencionalno krupno, posebice glavu i gornji dio tijela, intencionalno je uperena vrlo blizu, mahnito se prebacuje kad treba, u čemu joj pomaže kirurški precizna montaža raznih prebacivanja, skokova, prijelaza i povezivanja s pokojim upačetljivim »fade in/away« detaljem, kao i postupnim udaljavanjem u hodnicima (na poslu, u stanu i mjestu preuzimanja tekućeg nadomjestka). Posebno se ističu trenuci stanične/tjelesne (raz)diobe matrice u kojima se artistički impliciraju procesi organiz(a)ma – srce, oko/šarenica/zjenica i munjeviti prolazi unutrašnjošću (organizma).

Foto IMDB

Sondiranje dubinskih zvukova

Naravno, sve to ne bi bilo tako da i glazbena podloga nije slične dinamike, a radi se o suvremenoj glazbenoj noti, onoj elektroničke naravi, koja od samog početka sukladno s lokusom suvremenosti dirigira i takvo ozračje – ubrzano, napeto, sugerira nadolazeće negativno, zazorno, šokantno. Osim toga, element zvukovnog zadobiva (i) novu dimenziju u primjerima sondiranja unutrašnjih/osjetilnih, odnosno »dubinskih zvukova«. Tekstilni sloj suvremenosti i(li) kostimografska odrednica također generira one jarke boje, crvenu, žutu, plavu, ružičastu, u Elizabeth one osnovne, čiste, dok su u Sue pak varacijacije onih osnovnih, većinom blješteće, neonske, »baby blue« plave ili pak ružičaste boje, koje upućuju na djetinju, mladenačku, nevinu narav lika.

Ne kaže se bez razloga »nomen est omen«, a u slučaju dviju protagonistica, mlađe i starije, to itekako vrijedi, pa se u imenu prve – Elizabeth Sparkle – krije simbolika zvijezdanog sjaja, zvijezde i svega onog na što značenjski zvijezda upućuje. S jedne zvijezda i sjaj upućuju na dugovječnost protagonistice u svijetu slavnih, time i na trag koji je ostavila i na jedinstvenost njezine osobnosti, no oznaka je (i) nekih uzvišenih težnji za dugotrajnošću, za onim ljepšim, dugotrajnijim (najviši ideali). U konačnici (d)označavanje simbolikom zjezdanoga sjaja (što je višekratno naznačeno u filmu motivom staklene kugle sa zlatnim prahom) može biti i crtica o zvjezdanome ciklusu rođenja, rasta i propadanja (u konteksu dvije verzije protagonistice), jer u suštini pratimo njihov trenutak slave i njihovo postupno propadanje te, s izuzetkom starije protagonistice, u mlađe pratimo i takozvano zvjezdano rođenje.

Foto IMDB

Cikličnost ljudske prirode

Takav ciklus, rođenje-propadanje-kraj/smrt, upućuje na cikličnost ljudske prirode, što je i naznačeno doslovnim, fizičkim zvjezdanim tragom koji ostaje gdje je (i) postavljen, no i taj trag, kao i sve drugo u životu, blijedi. Suštinska filozofija slave, zvjezdanog sjaja, zapravo je podtema ovoga filma subverzivnog zvjezdanog okvira koji je idejno/problemski (i) skovao sami Hollywood. A Hollywood je dodatno notiran prikazom uvijek prisutnih visokih palma iz žablje perspektive, čiji se konotacijski predznak, pozitivno-negativno, mijenja usporedno s ozračjem filma.

Svijet slavnih i šoubiznisa ovdje je predstavljen vrlo naglašenim, beskrupuloznim, u određenoj mjeri i licemjernim likom šefa televizije (izvrsno ga tumači Dennis Quaid) kojemu su najbitnije brojke, gledanost emisije, dok mu je stvarna osoba iza projekcijskoga sjaja reflektora i iza kamere koja snima potpuno nebitna. U njegovim je izjavama, prvo one u WC-u o jednoj ženskoj osobi koja je osvojila Oscar (kada? – u vrijeme dinosaura) ili pak one da u dobi od pedeset godina to prestaje (što? – mlohavi škamp u rukama kao pokazatelj i ruka koja asocira na opuštenu, obješenu zadnjicu) apstrahiran problemski sukus današnjega Hollywooda i tek načeto pitanja ageinga (starenja).

Ironija je, zapravo, da on sam koji je u zrelijoj dobi, trećoj dobi, možda dvadeset godina stariji od iste protagonistice kojoj spočitava izazovnost (izgleda te posljedično fitness vježbi na televizijskome ekranu) i zbog čega je miče iz emisije, i dalje opstaje u poslovnome svijetu moćnika (uz druge dioničare također u poznoj dobi). I opet dolazimo do pitanja moći; muškarac s pozicije moći koji dirigira brojkama i novcem određuje sudbinu jedne žene, stavljajući je doslovno na cestu, uz mali znak pažnje – kuharicu. Na pitanje što bi žena od pedeset godina drugo mogla nego kuhati, možda bi mu odgovorile brojne uspješne žene u toj za njega završnoj dobi ženske potencije koje su upravo tada, u toj životnoj dekadi, na vrhuncu karijere i postižu najbolje rezultate.

Foto IMDB

Izvrsne glumačke uloge

Valja spomenuti to da je njegov lik cijelo vrijeme gestikulativno vrlo naglašen, čak kamerom i glumom toliko (d)označen da je na granici grotesknoga, karikaturalnog, pa se unosi u kameru dok obavlja nuždu, prikazan je iz neposredne blizine dok vrlo neuredno, zamazan od umaka, gotovo naturalistički jede škampe, no ništa manje nisu naglašeni i njegovi drugi nastupi, govor i kretnje. A posebno je značajan onaj istup u trećoj polovini filma, u sceni kad iskače ispred dioničara (koji su čak vrlo pravilno raspoređeni; četiri stoje s njegove lijeve i četiri s desne strane) i govori – lijepe bi djevojke trebale uvijek biti nasmijane.

Koliko je Quaid izvrstan u svojoj ulozi, toliko je Moore još bolja, a njezinom glumačkom kreacijom film zadobiva i autobiografsku notu. Naime, i sama je Moore iskusila što znači biti na vrhu, kao i zaboravljena od svijeta koji ju je učinio slavnom. Naime, i sama se svojedobno podvrgnula raznim estetskim zahvatima ne bi li ostala i dalje aktraktivna. S obzirom na tu autobiografsku razinu, što je glumici također pomoglo u saživljavanju s danom joj ulogom, kao i s obzirom na njezino potretiranje raznih emocionalnih stanja koja se kreću od nezadovoljstva, ljutnje, neshvaćanja, očaja i tuge, pa sve do bijesa i ljutnje zbog zapostavljanja njezinoga vremena/života od njezine »tjelesne partnerice«, unatoč tome što je i sama sve inicirala i na neki je način kreatorica onoga drugoga, mlađeg Ja, možemo reći kako se radi o jednoj od najboljih Mooreinih uloga, ako ne i najboljoj karijernoj ulozi. Naravno, jako je dobra u svojoj ulozi Sue i Margaret Qualley.

Čudovište drugosti

Sam kraj filma veliko je (i simboličko) finale koje prije svega najavljuje glazba koja prelazi iz izvanprizorne »At Last« u distorzivni zvuk, potom u pseudoprizornu »She Got Ooh Yeah« Lincoln Grounda i Anne Sinfield, da bi u konačnici dramatičan/sugestivan zvuk velikih bubnjeva u »Also sprach Zarathustra« to i orkestrirao. Taj veliki finale s produktom industrije, posljednjim oblikom jedne matrice – čudovištem drugosti uz spomenutu simfonijsku poemu kao sredstvo buđenja (gledateljske) svijesti trenutak je dohvaćanja metafizičke potrage za istinom, traženja neke druge, više svrhe i(li) (konačno) prosvjetljenje. Jer u ovome filmu, bodriljarovski, ljepota je (samo) simulacija onih stvarnih vrijednosti.

Foto IMDB

U kapitalističkom društvu, u kojemu je idealna ljepota često prikazana kroz površne estetske standarde, ljudi koji »grubo« odstupaju od nametnutog standarda na neki su način smatrani čudovištima drugosti. Na kraju, fukoovski, nije li ovo (i) replika na jedan od načina kontrole i discipliniranja od kapitalističkog sustava u pogledu toga što je (društveno) prihvatljivije? Kristevski, sam kraj u kojemu se čudovište postavlja pred auditorijum i trenutak u kojem nalijepljena maska (simbolika) pada, trenutak je u kojemu monstruozno abnormalno/prljavo tijelo izaziva strah, pa gledatelji projiciraju svoje nesigurnosti i strahove. Spomenuti trenutak (raz)otkrivanja ujedno je i kritični trenutak društva o kojem govori Agamben, jer monstruoznost je (inverzni) odgovor na društvene zahtjeve, destabilizira mitove o ljepoti i uspjehu, kao i onim istinskim vrijednostima koje zvijezdu čine zvijezdom.

Sjaj (tuge)

Film je apoteoza onoga dobrog, ispravnog i izvedenica životne mantre prema kojoj one istinske vrijednosti koje zagovaramo za života poprimaju iradirajući sjaj, onaj koji opalescira vremenom, kroz dekade, milenije, do sfere iste one beskonačnosti u koju je zašao i zvjezdani sjaj Elizabeth Sparkle koji na kraju sjaji kao i na – početku. Odmaknemo li se od grozomornog i gdjekad visceralnog osjećaja koji izazivaju tjelesne deformacije, film je u suštini tužan, jer na fascinantan i posve autentičan način prikazuje koliko smo danas spremni mijenjati sebe da bismo zadovoljili standarde, druge, i uklopili se u narativ onog očekivanog. A pritom, kao i protagonistica – ne znajući to – gubimo i (dio) sebe.

Svojom tematskom impostacijom film oblikotvorno, stilski i tematsko-problemski zaziva mnoge ranije uratke; žanrovski »body«/»monster« horor ili pak problemsko tematski čudovište/drugost/eksperiment – poput filmova »Muha«, »Čovjek-slon«, »Videodrome«, »Society,« »Carrie«, »Otok dr. Moreaua«, »Nevidljivi čovjek« (koj su i Wellsovi istoimeni romani), zatim romana »Slika Doriana Graya« Oscara Wildea i pripovijetke »Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea«. Posljednja trećina filma također je neodoljiva evokacija niskobudžetnih horora s kraja sedamdesetih, kao i iz osamdesetih godina u kojima crvena tekućina nekontrolirano šiklja.

Smjeli artistički uradak

Film bismo stoga mogla ocijeniti i kao žanrovsku trajektoriju, nedvojbeno smjeli žanrovski artistički uradak, krik (pojedinca) za pomoć, viku na društvo zbog kolektivnog projiciranja strahova od starenja i marginalizacije, zbog nestanka relevantnosti, propitivanja relacije mlado-staro i poželjno-nepoželjno. I sam film svojevrsna supstanca je za preživljavanje u sve težim, bremenitim, beauty vremenima i standardima koji, kao i sam film montažno-glazbeno, divljaju pod neonskim svjetlima groteske, privida, uz glazbeno odzvanjanje sveprisutnih mitova o ljepoti i izgledu, negdje u klubu u gradu palma i centru filmske industrije, možda u susjedstvu neke garaže koja nudi (slična instant) rješenja – za uspjeh. Ovo je film za dugo pamćenje koji će definitivno ući u anale filmske povijesti i definitivno jedan od najboljih ovogodišnjih uradaka. Pump it up!