VENECIJA – Festivalski snobovi, koji vjeruju da Mostra mora ostati nekakav ekskluzivni habitat autorskih vrsta poput Sangsooa, Coste i Diaza, zasigurno su se morali ohladiti sandukom lokalnog prosecca saznavši da je u njenu konkurenciju uvršten »Joker« u režiji Todda Phillipsa, autora popularnog »Mamurluka«, u čijem se naslovu krije legandarni junak iz DC Comics ešalona. No ovaj najnoviji Joker kojeg utjelovljuje rasplesani i dostatno kompleksni Joaquin Phoenix, nije klasični prequel, već je riječ o Phillipsovoj autonomnoj naraciji koja pokazuje kakav je prema njegovoj ideji bio Kaneov stripovski junak prije nego što smo ga upoznali u njegovim kasnijim filmskim inkarnacijama, od Jacka Nicholsona (»Batman«) do Heatha Ledgera (»Vitez tame«), te što ga je natjeralo da postane jedan od naših najomiljenijih zlikovaca.

No Phillips pokušava učiniti sve da izvuče Jokera iz Burtonova ekspresionističkog dekora i Nolanova mraka. Njegovo tijelo i um formiraju se prema stalno upaljenom televizoru. Kao da promatramo reinkarnaciju Ruperta Pupkina iz Scorseseova »Kralja komedije«. Samo što Robert De Niro sada preuzima ulogu voditelja popularnog talk showa. Prema Phillipsu, za sve je očito kriva mamica, koja je bila zaposlena kao čistačica u vili Bruceova oca Thomasa Waynea. Jer, film je to o rađanju ludila i nervoza koji govori o tome kako je ulični i bolnički klaun Arthur postao Joker, opsjednut fiksacijama o uspjehu u svijetu stand-up komedije. »Nadam se da će mi smrt imati više smisla od života«, napisat će Arthur u svojim dnevničkim bilješkama koje prelistava psihijatrica. Jer, autorov komad koji priča o veličanstvenoj iluziji i dvostrukim identetima, prije svega je razorni politički stejtment o tome kako će ubojstvo trojice ljigavih faca s Wall Streeta koji su terorizirali jednu djevojku u metrou, pokrenuti lavinu anarhoidnog neposluha i transformirati ulice Gothama u ulice nasilja.

Didaktični teatar

I junakinja najnovijeg filma Pabla Larraina (»Ema«) poput Jokera obožava ples. Živi s impotentnim plesnim koreografom (Gael Garcia Bernal). No iako ne pripada »comics« naracijama, doima se poput oživjele stripovske heroine, naročito u scenama u kojima rastura praznim ulicama čileanskog Valparaisa naoružana bacačem plamena, pretvarajući semafore, aute i biste političara u buktinje, nalik alienu koji je pao na zemlju. Plamen postaje i generator njenih nervoza jer su joj socijalne službe oduzele usvojenog sina, nakon što je igrajući se šibicama i zamišljajući da je superjunak, zapalio stan u čijem su požaru teško nastradale dječakova teta i baka. Plesne scene recikliraju novog Noea (šifra: »Klimaks«), ali bez sangrije s opijatom. Iako Larrainov fokus nije horor majčinstva, već opijat krivnje koju ono generira. No ovaj film, čije je junake teško zavoljeti jer se svi doimaju kao da su pod hipnozom i u fazi permanentne ovisnosti, pamtit ćemo prije svega po Bernalovu razornom monologu o »reggaetonu« u eri milenijalaca.

Jokerovu politiku slijedi i »American Skin« angažiranog Natea Parkera, snimljen s producentskim pečatom Spikea Leeja, što je evidentno u svakoj pori autorova komada. Priča je to o crnačkom ocu koji će izgubiti sina u bliskom susretu s nasilnim policajcem koji je zaustavio njihov auto. Slučaj privuče mladog dokumentarista koji natjera očajnog oca da sa svijetom podijeli vlastitu tragediju. No, žrtvin otac otima filmsku ekipu, upada u policijsku stanicu i uzima kao taoce policiju i građane koji su se tamo slučajno zatekli, poput žene koja je došla platiti kaznu za parking, ali i grupe crnaca u narančastim tutama koji su trebali biti prebačeni u zatvor. Stanica biva pretvorena u sudnicu u kojoj narod preuzima ulogu porote, a otac postaje sudac, dok okrivljenog policajca zastupa njegov policijski kolega. Proces se ubrzo pretvara u didaktični teatar međusobnih optužbi osmišljen prema parametrima svih onih populista koji misle da je narod taj koji treba odlučivati.

Pčelinja mreža