RIJEKA – Evo nas u još jednoj godini značajnoj za Liburnia Film Festival, a time i za hrvatski dokumentarni film. S obzirom na dugotrajnost festivala koji je lani proslavio dvadesetu obljetnicu, stalno valja podsjećati na njegov kontinuitet i na njegovu važnost. Baš zato uoči ovogodišnjeg festivala razgovarali smo s njegovom direktoricom Jelenom Androić koja nam govori o važnosti festivala te predstavlja njegovo 21. izdanje koje se održava od 22. do 26. kolovoza u Opatiji, na Maloj ljetnoj pozornici i u Villi Antonio.

Rastemo i mijenjamo se

Za početak, recite nam što danas, nakon dvadeset i jednu godinu, festival znači za Opatiju, za šire riječko područje, za festivalsku scenu, a na kraju i za hrvatski dokumentarni film?

– Za Opatiju prije svega to što je stavlja na filmsku mapu Hrvatske i regije. Za šire riječko područje volim vjerovati da znači festival na koji lokalno možemo biti ponosni jer raste i drži kontinuitet u vremenu kad mnogi, i veći projekti od ovog, staju. Lokalno znači i direktan kontakt s recentnim hrvatskim dokumentarnim filmom i ljudima koji ga rade, a mladima ovih prostora priliku da sve njih upoznaju i da im se, na ovaj ili onaj način, priključe. Za festivalsku scenu, s tim da ovdje naglasak stavljam na dokumentarističku filmsku scenu, znači da imaju festival na kojem su koncentrirani recentni radovi i vidljivi trendovi, kao i priliku da na velikom platnu ravnopravno filmove prikažu i nadolazeće autorice i autori, i »radioničari«, i studenti, ali i afirmirani filmaši. Za hrvatski dokumentarni film znači život – ako se film ne prikazuje, on praktički ne postoji.

Dug je put festival prešao, no u kakvom je stanju danas, koji su postojeći problemi?

– Festival, neovisno o javnim sredstvima koja su već godinama više-manje ista, gotovo svake godine uvodi neki novitet, gleda gdje su moguća poboljšanja, programska, organizacijska i logistička, ugošćuje brojne filmaše, kroz druge programe udruge radi na razvoju lokalne i generalno dokumentarne scene tijekom cijele godine. Rekla bih da non-stop rastemo i mijenjamo se, ali onim možda nevidljivim, no svakako efektivnim, održivim »puževim« korakom. A problemi… uvijek nas pitaju koji su problemi. Bespotrebno je tvrditi da problema nema, uvijek su na snazi neke posebne okolnosti – posljednje tri godine svjetska pandemija, ove godine inflacija, porast cijena. Neki će reći da je u Opatiji problem parking, mi iz organizacije da nam uvijek nedostaje još barem koji entuzijast/kinja, ali sve su to samo izazovi s kojima se uspješno nosimo već dva desetljeća.

A što se može napraviti po pitanju širenja festivala? Uz to, koji su planovi za budućnost, u kojem se smjeru festival dalje želi i/ili treba razvijati?

– Ono o čemu već godinama interno razgovaramo, planiramo, lobiramo za, tražimo sredstva je proširenje profesionalnog dijela festivala – voljeli bismo da LFF u većoj mjeri bude mjesto profesijskih susreta, razmjene ideja, međunarodne promocije hrvatskog dokumentarnog filma. Velik smo potencijal uočili i u razvoju volonterskog programa; to je jedan od nadolazećih ciljeva, a već neko vrijeme razgovaramo i o LFF-u kao »hubu« za promociju i distribuciju dokumentarca ovog dijela Europe.

Čiju veću pomoć u tom smislu festival, dakle, treba?

– Za početak, rekla bih Grada Opatije koji bi LFF trebao prepoznati kao važan (filmski) projekt, ne samo kao filmski festival ili, nedajbože, nadopunu turističkim sadržajima. A zatim i pomoć nacionalnog i drugih regionalnih AV centara, vjerojatno još nekih filmskih profesionalaca (za prevođenje ideja u djelo), osoba s iskustvom pisanja projekata. Možemo reći da je svima njima ovo i otvoren poziv.

Šareni program

Po čemu je ovogodišnje izdanje, osim toga što je 21., što je već samo po sebi velika stvar, značajan?

– Ovo je izdanje značajno zbog izuzetno velikog odaziva gostiju, gotovo svi redateljice i redatelji osobno će predstaviti svoje filmove, ali i zbog uvođenja nekih novih, mladih članova i članica u organizacijski tim. Bit će nas košnica ljudi na ovom LFF-u!

Foto Marko Gracin

Kakvi nas dokumentarni filmovi čekaju u globalu gledano, te kakve su njihove teme? Izdvajaju li se koji filmovi i po čemu?

– Program je, tematski i stilski, kao i obično izuzetno šaren, ne možemo govoriti o prevladavajućoj temi ili nekom novom stilu ili izričaju koji se ove godine posebno nametnuo. Međutim, jedan broj filmova – i to, vjerujem, sasvim slučajno – jest u većoj mjeri tematski usmjeren na ratove u devedesetima, i na arhivsku građu.

Dva filma o El Shattu

Dakle, i dalje možemo reći da se radi o društveno angažiranim filmovima. Nerijetko se pojavljuju na festivalu oni hibridni filmovi, oni koji dokumentarnu formu začinjavaju elementima igranih filmova, animiranih ili pak eksperimentalnih. Je li to slučaj s filmovima i ove godine?

– Da, to jest slučaj i ove godine. Primjeri su »Divlje cvijeće« Karle Crnčević, »Dohvatiti sunce: El Shatt« Ane Bilankov, »Glupane, glupi« Andrije Tomića, »Prizori s mojim ocem« Biserke Šuran, »Tamna komora« Marinka Marinkića, »Terra magica« grupe autora…

Ove godine imamo čak dva filma koji u svom nazivu imaju »El Shatt«; o čemu se radi, zašto mislite da je ta tematika koja propituje značajne trenutke u povijesti toliko intrigantna autorima?

– Jedan je film »El Shatt – Nacrt za utopiju« Ivana Ramljaka, izgrađen od svjedočanstava i fotografija, poprilično narativan, a drugi eksperimentalniji i intimistički »Dohvatiti sunce: El Shatt« redateljice Ane Bilankov. Slučajno se, eto, dogodilo da je ovaj začudan, ali javno slabo poznat period jugoslavenske povijesti zainteresirao dvoje autora, ali eto, poklopilo se, i drago mi je što će publika imati priliku gledati ih jedan za drugim, te dobiti širi uvid u ovu izuzetno zanimljivu priču.

Ime koje u popisu filmova svakako upada u oči je ono Igora Gala koji je svoj film posvetio našem najznačajnijem i najstarijem filmskom festivalu, ujedno jednom od nekoliko najstarijih i u Europi, onome u Puli, no kako se moglo vidjeti po medijskim napisima, redatelj nije bio zadovoljan projekcijom u pulskom INK-u. Mislite li da film nije dobio zaslužen tretman na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu?

– Ne bih komentirala odluke Pulskog filmskog festivala, smatram da je programska autonomija jako važna. Ali veselim se projekciji na Liburniji na koju pozivam – 23. kolovoza u 20.15 na Ljetnoj pozornici! Mislim da je Igor Galo, šire poznatiji kao glumac, a i sudionik događanja koja bilježi u filmu, snimio važan doks o formativnom periodu jugoslavenske kinematografije predstavljenom kroz prizmu Festivala jugoslavenskog igranog filma, također fenomena svoje vrste.

U prikazivanju festivalske povijesti postoji li određen presjek koji je redatelj zahvatio, ili govori o festivalu od njegovih početaka do danas? Također, u čemu leži vrijednost filma?

– Film dakle zahvaća period u kojem je festival još bio revija, odnosno početke, te zlatne godine Festivala jugoslavenskog igranog filma (tako se zvao do 1991). Mislim da je sjajno da FJIF ima svoj dokumentarac, jer i on (odnosno, taj njegov period) je negdje nestao s naših povijesnih radara, a iz današnje je perspektive nevjerojatno koliko ga je ljudi pohodilo i koliko je važan bio za promociju i razvoj jugoslavenskog filma i same Jugoslavije u međunarodnom kontekstu.

U popisu je i novi film Damira Markovine »Dezerteri«. Je li redatelj, nakon svoje uspješnice, filma »Čekaj me«, još jednom uspio u svojoj emocionalnoj ekspoziciji?

– Svakako bih rekla da jest. Treba ga gledati!

Filmaktivova škola

S obzirom na širi riječki kontekst samoga festivala, imamo li ove godine lokalnih autorica i autora te potencijalno i riječkih ili opatijskih tema?

– U konkurenciji ponovo gledamo dva filma nastala na Filmaktivovoj Novoj školi dokumentarnog filma, jedan o stadionu Kantrida (»Kantrida«, Luka, Karlo Kauzlarić), a drugi o vološćanskom molu (»Veliki Mul« Sanje Prodan). Oba će imati svjetske premijere, i drago mi je – pogotovo nakon što je film »In medias res«, također iz Nove škole, lani osvojio nagradu za najbolji regionalni film – što ova riječka dokumentaristička škola na čelu s Mašom Drndić tako dobro i mnogo radi. U programu posebnih projekcija pak gledamo film čiji je glavni protagonist šetalište Lungomare (»Obalno šetalište« Silvija Mirošničenka) koji će imati hrvatsku premijeru na site-specifičnoj lokaciji, dakle na Ljetnoj pozornici koja se nalazi na samom šetalištu. To je i film s kojim ćemo zatvoriti festival.

Kakvima ocjenjujete ovogodišnje filmove kojima se Restart predstavlja? O čemu govore?

– Sjajni su, što potvrđuju i neke nagrade. Na primjer, »Između revolucija« rumunjskog redatelja Vlada Petrija, film nastao u Restartovoj koprodukciji, osvojio je, između ostalog, i nagradu FIPRESCI u programu Forum ovogodišnjeg Berlinalea, a najnoviji Restartov film »Snajka: Dnevnik očekivanja« upravo je u Prizrenu na Dokufestu nagrađen nagradom publike. Tu su i dva kratka filma s Restartove Škole dokumentarnog filma, »U potrazi (Jedna noć u Zagrebu)« Matee Jocić i »Korijen« Dore Fodor, te film nastao na Restart laboratoriju u suradnji sa Studijom Nomad, »Valerija« Sare Jurinčić. Teme su raznolike: od velikih društvenih potresa u rumunjskom i iranskom društvu, građeno arhivskim snimkama i materijalima (»Između revolucija«), preko filmova koji se bave društvenim tabuima (»Snajka« i »Korijen«), do intimističkih (»U potrazi« i »Valerija«).

»Veće od traume«

Na predstavljanju programa ovogodišnjeg festivala spomenuli ste dva srednjometražna filma, »Prizori s mojim ocem« i »Liberland«. Možete li nam reći više o tim filmovima?

– Oba su filma međunarodne koprodukcije, i oba se na neki način bave remanencijama ratova u devedesetima. Prvi, »Prizori s mojim ocem«, nizozemsko-hrvatska koprodukcija, osoban je film, razgovor dijela jedne obitelji koja je u 90-ima Hrvatsku zamijenio Nizozemskom, a drugi, belgijsko-hrvatsko-litavsko-norveška koprodukcija, govori o komadićku »ničije« zemlje na granici Hrvatske i Srbije od kojeg se nastoji stvoriti nacija.

Nekako se čini da festival nerijetko stavlja naglasak na razna ljudska prava, na nužnost ukazivanja na prisutnost nasilja, no i na destruktivnu moć traume. Je li ovo potonje razlog zašto je za ovogodišnji case study odabran baš film »Veće od traume«?

– Osim ovog što navodite, a što jest jedna od tematskih »poluga« festivala, case study uvijek posvećujemo filmu koji je od prethodnog LFF-a postao doku-hit. U posljednjih godinu dana to je svakako film »Veće od traume« koji niže nagrade, posljednja je Velika Zlatna arena s Pula Film Festivala, ujedno i presedan – glavna nagrada festivala dodijeljena je dokumentarcu. Ali da – studija nastanka ovog filma koju će podijeliti redateljice Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski, definitivno će biti razgovor za šire postavljene publike.

I za kraj, može li jedna sažeta pozivnica za sve one koji ne znaju zašto bi trebali doći na ovogodišnji Liburnia Film Festival.

– Treba doći jer većinu ovih filmova, a program je zaista sjajan, nećete gledati ni u kinima ni na TV-u. Treba doći i jer se filmovi u društvu gledaju bolje, i zato što je Ljetna pozornica izuzetan ambijent u kojem nastaje magija.

Regionalni program

Što nas čeka u regionalnom programu?

– U programu Regionale, u kojem izvan konkurencije prikazujemo filmove nastale na području Istarske, PGŽ i Ličko-senjske županije – raznoliki su naslovi. Počnimo od filma građenog na svjedočanstvima, o tragičnoj smrti smrzavanjem partizana na Matić poljani u Gorskom kotaru (»Matić poljana – život ili smrt« Rasima Karalića). Zatim je tu film o industriji videoigara i onima koji ih igraju, zanimljiv i istraživanjima podložen film Petre Mrše (»Health90«), potom intimni kratkiš »Jumping stones« Virginije Richrath, društveno angažiran »Dom za zauvijek« Mirte Mataije i Gorana Zaborca te portret prostora, »Dnevni boravak« Maje Ležaje, još jedan film iz kuhinje Nove škole dokumentarnog filma.