RIJEKA – U domaćoj dokumentaristici i produkciji općenito ime Ivana Ramljaka dobro je poznato. Ovaj filmaš, dokumentarni arhivist, nekadašnji urednik programa Kratki utorak u kinu Tuškanac te sadašnji selektor renomiranog Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu iza sebe ima niz uspješnih dokumentarnih i igranih filmova. Samo njegov posljednji film »O jednoj mladosti« osvojio je niz domaćih i međunarodnih priznanja, a sada ima novi film – »El Shatt – nacrt za utopiju« koji donosi priču o evakuaciji 28 tisuća Dalmatinaca u Egipat tijekom Drugoga svjetskog rata. O samom filmu te njegovu značaju za notiranje povijesnih trenutaka za naš list govori njegov redatelj Ivan Ramljak u povodu premijere koja će se održati 1. srpnja u riječkome Art-kinu.

Prije svega, kako su prošle dvije premijere, splitska i zagrebačka, vašega novog filma »El Shatt – nacrt za utopiju«; jeste li zadovoljni interesom?

– Prošle su iznad svih očekivanja. U zbroju smo na četirima projekcijama imali oko 1.500 ljudi, reakcije su bile izuzetno pozitivne, čini se kao da se stvorila neka kolektivna euforija koja možda i korespondira s događanjima u filmu.

Svjedočanstva preživjelih aktera

O čemu točno govori vaš novi film i na što ste intencionalno htjeli staviti naglasak?

– Film pokušava ispričati priču o zbjegu u El Shatt, tom za povijest Dalmacije jedinstvenom događaju, kroz svjedočanstva preživjelih aktera. Njihovi prevladavajući dojmovi doveli su do toga da je to film o radu, zajedništvu i solidarnosti, slobodi, u gotovo nemogućim uvjetima. Film je to o stvaranju jedne utopijske zajednice u pustinji, u kojoj su ljudi bez novaca, represivnog aparata ili sudova, radili i živjeli zajedno u slozi.

Kako ste došli na ideju da napravite film o tom povijesnom trenutku i događaju o kojem se možda i ne zna dovoljno?

– Direktan povod bio je pronalazak, doduše šturog, dnevnika mog djeda koji je ondje bio kao liječnik. Pričajući s ljudima iz neposredne okoline o tome, shvatio sam da vrlo malo ljudi, pogotovo mlađih, uopće zna za taj događaj. U društvenoj klimi u kojoj se pokušava zatrti svako spominjanje Jugoslavije, socijalizma, antifašizma, pa čak i od političara s lijevog spektra, zaključio sam da je bitno napraviti taj film i otvoriti tu temu.

Je li, s obzirom na to, ne tako daleka povijest, pogotovo ratna i poratna, dovoljno filmski i općenito tematizirana i/ili dovoljno istražena? Zašto je važno općenito na ovaj način, dokumentarnim filmom, progovarati o historiografskim manje znanim temama iz ne tako daleke povijesti?

– Dokumentarni film, pogotovo onaj rađen za kina, je u zadnjih dvadeset godina postao dosta popularna forma, to jest oteo se iz zabrana televizije. O ovoj temi nedavno je izašao i strip-album Helene Klakočar »El Shatt/Fragmenti«, pa se o njemu ipak nešto manje pisalo. Mislim da istraživanja povijesti nikad nije dovoljno, a ova naša iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i druge Jugoslavije, što se tiče antifašističkih tema i pozitivnih elemenata socijalizma, skroz su zamrla. Baš sam jučer saznao da već godinama nitko u Hrvatskoj nije napisao doktorat iz povijesti o nekoj od tih tema.

Film o Josipu Reihl-Kiru

Koje redateljske dokumentarne metode koristite u vašem dokumentarnom filmu? S obzirom na tematiku, vjerojatno kompilirate arhivski materijal; iz kojih ste ga izvora sakupili? Uz to, jeste li i snimali u Egiptu?

– Veći dio filma sastoji se u vizualnom smislu od arhivskih fotografija i snimki zbjega. Same fotografije potječu iz čak šest izvora, od kojih su neki bili dosad nepoznati domaćoj javnosti, a »zvučno« ih prate svjedočanstva aktera događaja. Tu su i dokumentarni snimci sadašnjeg El Shatta, kao i Velog Drvenika, na kojem je jedini spomenik zbjegu u Hrvatskoj. Snimili smo i nekoliko igranih scena s glumcima, koje prikazuju fenomen takozvanih živih novina, teatarskih uprizorenja vijesti iz svijeta i domovine, koja su se organizirala za nepismene članove zbjega, a u njima sudjeluju glumci Gradskog kazališta mladih iz Splita, koje je baš osnovano u El Shattu.

Uzimajući u obzir vaš novi dokumentarac »El Shatt – nacrt za utopiju«, zatim nagrađeni »O jednoj mladosti«, kakve vas sve teme zaokupljaju?

– Iz nekog razloga u svojim filmovima stalno se okrećem prošlosti, bilo da je tema intimna ili šire društvena. Moram porazgovarati sa svojom psihologicom o tome zašto je to tako (smijeh). Zaokupljaju me stvari koje me privatno muče, stvari o kojima se ne govori, a smatram da su bitne. Ne bih mogao na drugi način raditi filmove.

Što još možemo očekivati od vas, kakve teme i/ili filmove, spremate li i neki igrani? Uz to, radite li trenutačno na čemu drugome ili imate možda kakvu ideju za novi film?

– Baš prije nekoliko dana na HAVC-u mi je odobren novac za produkciju dugometražnog dokumentarca o Josipu Reihl – Kiru, šefu osječke policije ubijenom od hrvatske ruke, zbog toga što je sprečavao početak rata u Slavoniji u ljeto 1991. Film će producirati FACTUM. Uskoro završavam i eksperimentalni dokumentarac »Pozdrav iz Sekretarijata«, u produkciji Kreativnog sindikata, s čijom ćemo distribucijom pričekati sljedeću godinu. Igrani će se dogoditi samo ako se pojavi prava ideja za njega.