Od 2008. godine, kada je Boris Sekulić prvi put sudjelovao na osječkoj manifestaciji Zemlja bez granica, do danas njegov život i karijera razvili su se u posve neočekivanim smjerovima. U Zemlji bez granica upoznao je Jelenu Radan, njihova ljubav okrunjena je kćeri Mašom.

Boris je postao renomirano ime u svijetu filmske scenografije, a na sve duljem popisu imena uspješnih redatelja s kojima surađuje posljednja dva mjesta zauzimaju Ridley Scott i njegov film »Gladijator 2«, te Tim Burton i druga sezona popularne serije »Wednesday«. Hrvatski umjetnik otkriva svoje nevjerojatno putovanje od skromnih početaka u Osijeku do rada na najvećim svjetskim filmskim hitovima, balansirajući uspjeh u inozemstvu i obiteljski život uz podršku supruge Jelene Radan i desetogodišnje kćeri Maše.

Studij u Rijeci

Kako je sve počelo?

– Godine 2008. završio sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, a za maturalni rad oslikao sam fasadu škole velikim muralom koji već 16 godina krasi pročelje te škole. Predsjednica Udruge Breza Suzana Vargović vidjela je mural, pozvala me da oslikam zgradu Udruge Breza i tako je počela naša suradnja i moje prvo sudjelovanje na Zemlji bez granica. Te jeseni otišao sam u Rijeku, gdje sam studirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti i magistrirao primijenjeno kiparstvo i scenografiju. Na Akademiji radim kao asistent. Prvi kontakt sa scenografijom imao sam u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića Osijek. Prvo sam napravio mural s polaznicima dramske skupine na zgradi pokraj kazališta, koji još uvijek tamo stoji. U to vrijeme radila se predstava »Tajna Krpen kralja«, koju je režirao Lawrence Kiiru, a napisala Lada Martinac. Tema predstave zahtijevala je afričko-slavonsku estetsku kombinaciju te sam pozvan izraditi maske. Tijekom priprema scenograf, koji je ujedno bio i kostimograf, povukao se iz projekta, te su mi ponudili da radim scenografiju, kostimografiju i oblikovanje svjetla. Tada sam imao samo 20 godina i bilo je to pravo vatreno krštenje. Uspio sam se snaći i nakon toga sam radio na još nekoliko predstava u Osijeku i Rijeci. Mislio sam da će moj put biti vezan uz kazalište.

Privatna arhiva

No kazalište je bilo tek prvi korak, zar ne?

– Točno. Na Akademiji sam kupio fotoaparat pa sam počeo raditi glazbene spotove. Prvo sam radio s prijateljem Vjekoslavom Filipovićem. Ukupno sam napravio tri glazbena spota, prvi je bio »To nisam ja«, a radio sam za Tamburaše slavonske krvi, Jelenu Radan i Kandžiju. Radio sam sve žanrove, hip-hop, tamburicu i pop-glazbu – world’s music. Nakon toga se priča počela širiti. Iako nisam planirao raditi spotove, ljudi su počeli nazivati, a meni se svidjelo jer sam u spotovima mogao objediniti sva svoja znanja. Pristupao sam im malo drukčije jer nisam redatelj i ne dolazim iz tog svijeta, pa sam spotove bazirao na likovnosti. Kako sam naučio improvizirati s malim budžetima, to je dolazilo do izražaja u spotovima te sam s jeftinijim materijalima radio vizualno dojmljive stvari. Preko spotova me profesor Đorđe Jandrić na Akademiji angažirao kao asistenta scenografa na jednom hrvatskom filmu i to je bio moj prvi kontakt s filmom, koji mi se jako svidio, ali sam neko vrijeme morao čekati za drugu priliku.

Što je dalje bilo?

– U međuvremenu sam završio Akademiju i radio kao asistent, kad sam dobio priliku raditi na filmu Luca Bessona snimanom u Hrvatskoj. Film se zove »Renegades«, tu je bila velika scenografska ekipa, a kolegica iz Rijeke tražila je ljude koji imaju slikarsko-kiparskog znanja i koji su vrijedni. Tada sam prvi put vidio segment scenografije kojim se i danas bavim, a zove se scenski umjetnik (scenic artist), koji pokriva kiparsko-slikarske poslove unutar scenografije. Svidjelo mi se što se može rukama raditi, to sam uvijek volio. Posao koji radim je kreativno izražavanje koje objedinjuje sva moja prijašnja znanja koja imam – crtanje grafita, kiparstvo i slikarstvo. Rijetko je pronaći osobu koja pokriva sva ta područja i da voli raditi, da je pouzdana i prilagodljiva. Posao je takav da ne znaš kamo ideš, koliko ćeš dugo biti, kad završava projekt, nesiguran i uzbudljiv, traži brzu reakciju, ima puno promjena. Sve ovisi o scenografu i redatelju, a noć prije snimanja može se dogoditi kompletna promjena seta i mora se preko noći reagirati. Znao sam raditi po 20 i više sati u komadu.

Privatna arhiva

Prvi na pozivu

Što je potrebno da biste postali prvi i najbolji?

– Malo-pomalo predstavljaš se različitim scenografskim ekipama, pa te sve više počinju zvati na projekte i tako sam se uspio sam nametnuti kao broj jedan u svom području. To znači da sam prvi na pozivu. Nema tu konkretno tko je najbolji, možda najviše odgovaram ljudima za suradnju, jer osim što mogu izvesti ono što je njihova želja, mogu i sugerirati na koji način to riješiti i pomoći nekim vizualnim promišljanjem. I to napraviti u zadanom roku. U posao sam počeo povlačiti i ljude iz Osijeka i s Akademije u Rijeci, koje sam upoznao kroz srednju školu i studij i oni su se pokazali jako dobri. Tako se izgradila lijepa priča. Kako kod nas stranci snimaju filmove, a servisira ih hrvatska produkcija, mi smo kao ekipa također uključeni u te strane projekte. I ti stranci nas zovu u svoje projekte koje snimaju izvan Hrvatske. Tako sam dobio posao u Mađarskoj, Latviji i drugim zemljama, a završio u Maroku i Irskoj na velikim projektima, na setu »Gladijatora 2« i serije »Wednesday«.

Kako je Ridley Scott ušao u vaš život?

– Ridley Scott je snimio filmove »Blade Runner« i »Alien«, te postao legenda. »Gladijator 1« bio je megahit i osvojio 11 Oscara. »Gladijator 2« dolazi u kina u studenom ove godine. Na filmu sam radio s art-direktorom iz Australije, zajedno smo radili na filmu u Grčkoj, nakon čega je pozvao mene i još jednog kolegu iz Hrvatske da zajedno idemo u Maroko na pripremu filma. To je bilo fantastično, a uspio sam povući još deset ljudi iz Hrvatske koji su se zbilja dokazali. U svijetu filma postoje jako veliki lobiji, mi smo se našli »u okruženju«, primjerice, 100 Španjolaca, 50 Talijana, 100 Engleza, od kojih svatko drži svoje. I polako, dobrim radom, uspjeli smo se ugurati. Na kraju nas je bilo 13 i ostali smo primijećeni.

Spominje li se još jedan Osječanin – Branko Lustig?

– Branko Lustig ostavio je baš dubok trag. Nakon »Schindlerove liste« radio je prvog »Gladijatora«, dobio Oscara. Radio je dosta filmova s Ridleyjem Scottom. U Maroku postoji jaka filmska industrija, puno Hrvata je i prije dolazilo raditi na filmovima poput »Gladijatora« i »Kraljevstva nebeskog«. Dok je Jadranfilm bio jak, tada su dolazili iz njega. Stariji kolege s kojima radim, tamo su radili prije 25 godina. Ljudi u Maroku ih se i danas sjećaju, imaju fotografije koje su nam pokazivali. To je bilo lijepo vidjeti. U međuvremenu se snimilo stotinu filmova, no oni pamte Hrvate.

Privatna arhiva

Tim profesionalaca

Što je bilo u Irskoj?

– U Irskoj je bio »Wednesday« Tima Burtona. To je svjetski popularna serija, a veza je bio jedan od filmova koje sam radio u Grčkoj. Bio sam na tri filma, posljednji je bio s Aaronom Eckhartom, »The Bricklayer«. Glavni scenograf i produkcijski dizajner bio je Irac Philip Murphy, s kojim smo imali super suradnju kolega Maroje Lešina i ja. Philip nas je pozvao da radimo na seriji »Wednesday«. Tamo smo bili gotovo pola godine, pripremali i snimali drugu sezonu, koja ide početkom 2025. Iskustvo je bilo fantastično, to je bio najskuplji projekt na kojem smo radili, ujedno najkreativniji, s najdetaljnije razrađenim nacrtima i imao je fenomenalan tim profesionalaca. Tamo se ne pita za cijenu, za sve ima vremena, to su uvjeti kakve čovjek može poželjeti. Volim improvizacije i snalaženje, ali lijepo je nekada biti u timu u kojem imaš kraljevski tretman od prvog kontakta telefonom do odlaska. Mene je doslovno ispred kuće u Hrvatskoj dočekao vozač s crnim mercedesom i odvezao me u Zračnu luku Zagreb.

Zanimljivo je da glumci dođu kada je sve gotovo, zar ne?

– Tako je, ali glumac prodaje film. No pripreme su nevjerojatne. Evo, recimo, »Gladijator 2« i Maroko. Bio sam tamo četiri mjeseca, 500 ljudi je radilo, snimalo se osam dana, a snimljeno je deset minuta filma. Na Malti se radilo osam mjeseci i tamo je snimljen veći dio filma, a nešto se snimalo i u Engleskoj. Kad to vidiš, jasno ti je zašto se na odjavnoj špici filma pojavi tisuću ljudi, od kojih je svatko dao svoj doprinos, to mi se baš sviđa kod filma. To je timski projekt, svatko ima svoj dio i kad se sve sklopi, dobije se dobar rezultat.

I onda nakon takve produkcije dođete u Osijek, u Zemlju bez granica.

Privatna arhiva

– Da, krenuo sam iz toga i to me cijeli život prati. Pokušavam uvijek balansirati projekte od kojih živim s projektima koje bih htio volonterski odraditi i ostati s prijateljima i kolegama u kreativnom kontaktu. »Zemlja bez granica« je super prilika. Naravno, bilo bi ljepše da to bolje podrže Grad, Županija, ministarstva, da proračun bude veći, da može biti duža priprema i da sudjeluje veći broj ljudi, ali snašli smo se. Svi smo na kraju zadovoljni.

Ljubitelj filma

Kako izgleda kad vidite ono što ste napravili na filmu?

– Osjećaji su podijeljeni. Veliki sam ljubitelj filma, ali kad počneš raditi ovaj posao, malo se to sruši. Znaš kako to izgleda iza kamere, kako je sve napravljeno i kad gledaš i neki film na kojemu nisi radio i na njemu promatraš detalje, čarolija nestane. Svakako je lijepo vidjeti svoj dio, pogotovo ako je dobro ispao i ako si uspio prevariti gledatelje. I svojoj kćeri Maši objašnjavao sam kako je nama posao da lažemo. I što bolje lažemo, to smo bolji u poslu. Ako smo uspjeli prevariti gledatelja, to znači da smo uspjeli u iluziji u kojoj stiropor mora izgledati kao kameni zid. Ako to na filmu izgleda uvjerljivo – to je sreća velika i odlična referenca za dalje, pogotovo ako film bude uspješan. I ako netko gleda na IMDB-u popis filmova na kojima si radio, to je izvrsna referenca za dalje.

Privatna arhiva

Koga biste istaknuli kao omiljenog redatelja s kojim ste radili i s kim biste voljeli surađivati u budućnosti?

– Od onih s kojima sam radio to je definitivno Tim Burton. To je bio fenomenalan projekt i vjerojatno ću ostati u timu za sljedeću sezonu. Redatelj s kojim bih volio raditi je Wes Anderson. Cijeli film baziran je na likovnosti i scenografiji. Njemu su čak i glumci, a ima A-listu glumaca, scenografija. Kod njega je sve jedna velika pokretna slika.

Od vrtića do Hollywooda!

Maroje Lešina djetinjstvo je proveo u Osijeku, bili smo zajedno od iste grupe u vrtiću i iste osnovne škole. Poslije se preselio u Split, gdje su mu roditelji dobili posao, no ostali smo u kontaktu. Zajedno smo radili grafite cijeli život, a tako smo ostali zajedno i u scenografiji. I tu bih priču jednom rado ispričao – kaže Boris.