Nakon što je u Cannesu osvojila nagradu za režiju, samo par mjeseci kasnije, konkretnije, 31. svibnja 1995., »Mržnja« Matthieua Kassowitza krenula je u francusku kinodistribuciju, prometnuvši se u ultimativni kult. Ima neke proklete simbolike da je taj prljavi i gnjevni komad, poput soundtracka koji ga prati, proslavio 25. obljetnicu gotovo paralelno s tragičnom sudbinom Georgea Floyda u Minneapolisu.

Riječ je o prevažnoj obljetnici, koja će uz reizdanje Kassowitzova komada biti popraćena velikim tulumom u pariškom Palais de Tokyo, s okruglim stolom uz nazočnost prijatelja Agnes Varde JR-a (šifra: »Ljudi i mjesta«) i Ladja Lyja (šifra: »Jadnici«), te kolektiva Kourtrajme (»court metrage« aka »kratkiš«) koji je osnovao Costin sin Romain Gavras. Zato nije ni čudo da je obljetnica Kassovitzova filma impregnirana gorkom dozom aktualnosti, na koju se autor »Mržnje« ovih dana referira u videu objavljenom na Instagramu, posvećenom svima koji su bili žrtve nipošto epizodičnog nasilja.

​Priča iz novina

Kassovitzova »Mržnja« inspirirana je tekstom iz francuske crne kronike, kad je u travnju 1993. jedan mladi migrant umro tijekom policijskog ispitivanja. Taj tragični događaj polazišna je točka njegove priče koja prati 24 sata u životima trojice naoružanih klinaca iz pariškog banlieua, migrantskih sinova (među njima ćemo prepoznati i tada relativno anonimnog Vincenta Cassela), koji kreću prema centru Pariza da bi likvidirali bilo koju »policijsku svinju« i natjerali je da »plati račune«. Riječ je o totalnom egzistencijalističkom komadu koji priziva ranog Paula Schradera, ali i legendarnu Pasolinijevu misao o »recipročnoj mržnji između organa reda i mladeži iz geta«. Prema Pasoliniju, riječ je o mehanizmu koji je nemoguće zaustaviti jer on uključuje bilo kojeg naoružanog klinca koji će biti ubijen, ili je on taj koji će pucati. »Rasizam francuskih policajaca ne odnosi se na boju kože, već na socijalni diskurs. Ako si siromašan i pripadaš proletarijatu, ako živiš u siromašnoj četvrti, pri čemu je posve nebitno je li boja tvoje kože bijela, crna ili žuta, ja ću te ubiti«, napisao je Pasolini.

Magistra vitae

Par dana nakon pariške projekcije Kassowitzeve »Mržnje«, ubijen je još jedan mladi žitelj pariškog banlieua u bliskom susretu s policijom, što će dovesti do dobro znanih uličnih nereda, u kojima je taj isti banlieu eksplodirao u buktinji. Tu istu buktinju mediji će popratiti klasičnim imaginarijem o dobrima i zlima, nasilnima i nenasilnima, onima koji pljačkaju markete i onima koji preferiraju mirne prosvjede. Svi oni dio su onih istih Hugoovih »jadnika« na koje se referira Ladj Ly u »Jadnicima«. Prošlo je dakle 25 godina od kanske premijere Kassovitzova komada i kao da se ništa promijenilo nije. Samo što će žrtva uzviknuti, »I can’t breathe«. Njegova reakcija eksplodirat će na webu i na ulicama američkih gradova, kao priča o svakodnevnom rasizmu. Čak se i trener Bayerna ukazao s majicom na kojoj je stajalo »Rot gegen Rassismus«. Crveni protiv rasizma. Za one koji to ne znaju, crvena je boja minhenskog Bayerna, a ne komunizma. Za naše nogometne trenere, takav je T-shirt praktički nezamisliv.

Zato će jedan od gostiju emisije na režimskom HRT-u posvećenoj prosvjedima zbog Floydova ubojstva, opisati dio prosvjednika kao teroriste i anarhiste, koji pljačkaju njegovu voljenu draguljarnicu »Tiffany & Co« na »devastiranoj« 5th Avenue. Da bi paradoks bio veći, nasuprot njemu sjedila je jedna dama omotana foulardom s printom glagoljice, inače miljenica našeg premijera, koja je aktivno surađivala s članovima Hrvatskog narodnog otpora, organizaciji koja je po izvještajima više europskih i američkih tajnih službi u 1970-im i 1980-im »počinila ponajviše terorističkih napada u Europi i Americi«. Ali notorni gost te emisije očito nije imao problema s tom »ženom otpora«, sestrom terorista Brune Bušića koji je 1976. sudjelovao u otmici američkog aviona, jer je valjda to on počinio za »našu stvar«.

Sloboda riječi

»Mržnja generira mržnju«, kazat će Ly. No što učiniti kada je svijet u plamenu? Ta dilema proganja genijalnog Roberta Minervinija. U njoj se krije i naziv prokleto aktualnog autorova doksa (šifra: »What You Gonna Do When the World’s on Fire?«), prikazanog 2019. u riječkom Art-kinu u sklopu gostovanja Subversive Film Festivala. »No Justice, No Peace«. Nema pravde, nema mira. Taj slogan koji osluškuje Minervinijevo antropološko oko, orio se ovih dana svjetskim metropolama. Osim u Zagrebu. Zatekli smo se u Louisiani 2017. Prvoj godini Trumpove ere. Nultoj godini nove faze u svijesti afroameričke komune. Kao da je riječ o postapokalipsi koja se dogodila nakon šokantnog drugog dijela autorova doksa »The Other Side«, u tim lunarnim crno-bijelim tonovima koji konkretnu etičku granicu transformiraju u onu estetsku.

Jer, već nam je Minervini pokazao da SAD troši 3.000 dolara za školovanje dječaka i 5.000 dolara za tretman zatvorenika. Bi li povećanje troškova za školstvo smanjilo broj zatvorenika? Minervini kreće od školstva, inkarniranog u Titusu i Ronaldu. Jer, onaj famozni »Black Power« prije svega je sloboda riječi. Zato se ta »crna snaga« svodi u prisvajanju vlastita glasa. Zato je tanka nit koja razdvaja Kassowitzeve junake od onih Minervinijevih, koji uzvikuju kako nema mira bez pravde. U bliskim susretima s policijom ili bez njih.