Dokumentarni film od svoje pojave opet i iznova pokazuje svoju evokacijsku snagu, moć da progovara o svakodnevici, stvarima koje nas okružuju, o ljudima i raznim pojavama.

Dokumentarni film kao jedinstven medij posreduje između nas kao recipijenata i između svijeta koji nas okružuje, još jednom nam ukazujući na sve ono društveno relevantno, nužno, s ciljem edukacije, informiranja, analize i uopćavanja, no i detaljiziranja i seciranja, s ciljem osvježavanja onoga što je povijesno, a povijest je, kao što znamo, ono što je bilo već i – jučer.

Raznolikom tematikom, negdje vrlo suptilno, negdje oštrije naglašeno, krivudavo i linearno, možda i poetski, iz godine u godinu ukazuju i dokumentarni filmovi Liburnia Film Festivala koji se i ove godine nedavno održao u susjednoj nam Opatiji. Nevelik je to festival, ali vrlo značajan, filmsko mjesto u kojem stasaju mnogi, bruse se, dolaze u fokus i dobivaju svoju priliku, oni novi, no i oni stari, već publici i široj javnosti poznati.

S ciljem osvješćivanja o onome što nas okružuje, no i kritičkoga promišljanja o tome, ukazivali su i ovogodišnji dokumentarni filmovi LFF-a. U prvom redu stoga se ističe pobjednički film »Knin – Zadar«, debitantski film Melite Vrsaljko koji je uz glavnu nagradu odnio i nagradu kritičara »Dragan Rubeša«.

Nevelik trajanjem, jer traje svega petnaest minuta, ovaj film već svojim nazivom upućuje na dvostruku topografsku odrednicu, na mjesta Knin i Zadar, potencijalnu udaljenost od jednog mjesta do drugog, ili pak na (neizrečenu) simboliku toga (ne)mjesta koje se (raz)otkriva njegovim gledanjem. A to dodatno potvrđuje i službena fotografija filma koja približava tematiku filma – prazne željezničke pruge, odnosno njezina dijela sa skretnicama.

Vrlo brzo, već prvi statični kadar koji zahvaća željezničku postaju u koju ulazi muška osoba, kao i onaj sljedeći koji prikazuje istu osobu, koja se predstavlja u razgovoru kao djelatnik, odnosno redateljičin otac, daju do znanja da se radi o željezničkoj postaji Benkovac. Ista pruga s naslovne slike filma zadobiva svoju formu u statičnome dugom kadru u kojem vidimo djelatnika kako hoda prema kameri, a vrućina koja isparava postaje svojevrsno stilsko sredstvo dograđivanja atmosfere učmalosti i nepromjenjivosti.

Ti početni kadrovi, kao i oni koji slijede, vjerno prate skretničara u svakom dijelu posla, na svakom koraku, dok ujutro ulazi u stanicu, javlja se u službu, primiče klupu, skuplja ostatke smeća, obilazi dio pruge sa skretnicama, prikazuje ga nad nadzornom pločom te za stolom. U takvoj mirnoj i idiličnoj atmosferi koja se najbolje može približiti slikom kakve ustajale bare s lopočima, mirnoću (dana) prekida tek pokoji radnik na signalnome stupu koji popravlja kvar ili pak viličar s drvima, koji su su skretničareva jedina živa interakcija.

U gradacijskom smislu intenziviranja i atmosfere koju film ostvaruje, kao i same simbolike, posebno je dobar sugestivan panoramski prikaz željezničke stanice i skretničara koji šeće, zatim i svi drugi/sljedeći prizori koji nižu njegove aktivnosti i/ili pozicije – na stolici, na klupi ispred, na platou kod pruge – kao i posljednji i najvažniji prizor u kojem sa svog mobitela, opet simbolično, pušta pjesmu »Evo vlak mi stiže« Gorana Bare & plaćenika. Svi ti kadrovi koji prate skretničara u preostalom radnom dnevnom ritmu te ostali kadrovi koji dočaravaju infrastrukturno stanje željezničke stanice (d)označili su simboliku učmalosti i (životne) kolotečine.

Što se tiče dijela u kojem skretničar pušta glazbu, valja ga izdvojiti i zato što se radi o pretapanju i/ili prijelazu iz prizorne glazbe u neprizornu, no i zato što je sam čin puštanja glazbe s mobitela na željeznički razglas jasan signal stanja i situacije jedne željezničke stanice, njezine »životnosti« i/ili funkcionalne odsutnosti.

Stilsko sredstvo ulančavanja i/ili komparacije dolazi u vidu arhivskih snimaka koji bilježe trenutak nastajanje željeznice; trenutak sklapanja same pruge i ljudstva koje je to omogućilo, kao i onog ostalog brojnog ljudstva koje mašući dočekuje signifikantan ulazak vlaka u stanicu, onu koja danas zjapi prazna. Jedina osoba koja tu stanicu koja je izgubila funkcionalnost održava na životu i daje joj smisao je skretničar, onaj koji je živio njezine bolje dane, a sada živi one najgore, propadanja.

Denotirajuća narav odjavne špice, dakle, zaokružuje cijelu priču, a donosi nekoliko crtica o samoj pruzi; naime, prugom Knin-Zadar koja je bila dio industrijskog procesa zadarskog zaleđa, prvi vlak prošao je još 1967. godine, a u ono vrijeme omogućila je bolju prometnu povezanost, te cirkulaciju ljudi zbog zaposlenja i obrazovanja. Zadnji vlak tom je prugom prošao još 2014. godine, a ona sada ostaje tek kao simbol vremena (nekad-danas) i godotovsko iščekivanje u demografskoj praznini.

Uzimajući u obzir samu tematiku, film, dakle, odlikuje minimalistički režijski pristup koji uključuje statične kadrove jedne željezničke stanice i njezina neposrednog okruženja, pa se pred gledateljem rastvaraju slike beskonačnosti željeznice i pruge, kao i mogućnosti tumačenja samoga filma koji je slojevit i višeznačan. Film stoga u ispovjednom tonu registrira protočnost vremena, daje sinkronijski presjek s dijakronijskim zarezom, nudi pogled na suodnos pojedinca i prostora u ruhu društveno-političkog, na modernizacijski skok (unatrag), kao i na pitanje kuda idemo, kao društvo i kao generacija, imamo li neki konkretan plan za našu sredinu i za našu budućnost koja bi mogla biti slična onoj željezničke stanice Benkovac – prožeta osjećajima, riječima redateljice, spokoja i iščekivanja. A iščekivanje i spokoj ovjera su trenutka sadašnjosti i prugom generirane vječnosti.

Crtajući suptilnim režijskim kistom konture društvenoga panoptikuma, redateljica je napravila jednostavan film u svojoj formi, a kompleksan u svojoj naravi; film koji odiše aktualnošću i originalnošću. Film »Knin – Zadar« Melite Vrsaljko je stoga dokument jednog vremena, jedne generacije te uskličnik na genezi društveno-političkoga stanja u zemlji koja ne može i ne smije funkcionirati kao ova benkovačka željeznička postaja – tako da se (samo) održava na životu.