Filmska publika, među kojima posebice oni željni nečeg svježeg, drugačijeg ili možda mrvicu pomaknutog, zadovoljstvo će pronaći u novome filmu »Trokut tuge«, švedskog redatelja Rubena Ostlunda, ranije poznatog po filmova »Involuntary« (2008.) »Force Majeure« (2014.), »The Square« (2017.), u kojima, kao i u njegovu posljednjem filmu, propituje suvremenost i društvenu hrijerarhiju. S obzirom na te redateljeve prijašnje filmove i s obzirom na njegov novi, posljednji film koji je trenutno u kinima, možemo reći da redatelj definitivno ima svoj prepoznatljiv autorski potpis.

Film je dosad već osvojio više nagrada i za više je nominiran; osvojio je Zlatnu palmu i AFCAE Art House Cinema Award na filmskom festivalu u Cannesu gdje je imao osmominutne ovacije publike, prikazan je, između ostaloga, na Zagreb film festivalu, u Busanu, Londonu, Torontu, Karlovym Varyma. Uz to, film je bio nominiran i za pet nagrada Europske filmske akademije – onu za najbolji film, najboljeg redatelja, režiju, najboljeg muškog glumca i za European University Film Award – na kojoj je prošle subote dobio četiri glavne nagrade, za najbolji film, najbolji scenarij, najboljeg redatelja i najboljeg glumca, koju je primio Zlatko Burić.

Nakon prijašnjih filmova u kojima propituje naličje suvremene umjetnosti, rodne uloge, kategorije moći, redatelj se još jednom uhvatio ukoštac s nečim aktualnim i vrijednim propitivanja, iako ne onime subverzivnim – društvenim kategorijama i njihovim hijerarhijama. No površinski gledajući redatelj se bavi samo time, jer zagrebamo li ispod površine, jasno je kako su kritičke silnice disperzirane u mnogim smjerovima.

Svijet bogatih

Film, naime, donosi priču o svijetu bogatih. Na samome početku u maniri prologa, jer film je podijeljen u činove ili dijelove naznačene naslovima prije početka svakog novog dijela, modeli Carl i Yaya pozvani su na luksuzno krstarenje u društvu bogataša, istočnoeuropskog tajkuna (Burić), britanskih trgovaca oružjem i ekscentričnog kapetana alkoholičara (Woody Harrelson), koji citira Karla Marxa. Vrijeme provedeno na brodu na prvu se čini idilično, kao svijet Instagrama zbog kojeg je na to krstarenje i pozvan spomenuti par. Naizgled idiličnu atmosferu te ušminkanu i pomno pripremljenu večeru pokvarit će oluja i napad morske bolesti, što uzrokuje kolektivno povraćanje, brod pun bljuvotine, kao i fekalija koje se izlijevaju iz broda koji se trese i tone zbog neočekivanog čina neželjenih posjetitelja. Dio preživjelih putnika nakon oluje i brodoloma uspije doći do pustog otoka, no na njemu, u sada novom mikrokozmosu, vladaju potpuno nova pravila igre, a hijerarhija u potpunosti biva izmješana.

Naracija filma je kronološko-linearna, a tematski je podijeljen i uokviren trima činovima ili dijelovima, koji i tematski i idejno zaokružuju cjelinu, na što, moguće je, i upućuje naslov filma, »Trokut tuge«. Osim toga, izraz »trokut tuge« u beauty industriji, koja je dio naše svakodnevice, označava područje, zamišljeni trokut, između obrva na kojem se stvaraju bore. S obzirom na radnju filma, žanrovski u prvome redu možemo govoriti o komediji, no onoj crnoj, uz manje elemente drame te uz vidljive elemente društvene satire, koja naginje i farsi.

S vrha i dna

«Trokut tuge« je komedija, no ona crnohumorna komedija koja nosi crte satire suvremenosti, društva te razlika u klasnoj hijerarhiji i ulogama koje pojedinci imaju i koje se do samoga kraja mijenjaju. U ovome filmu zaista i vrijedi ona gundulićevska »tko bi gori, sad je doli«, jer oni koji su početku filma na vrhu društvene ljestvice, kasnije doživljavaju promjenu pozicije. Kad govorimo o društvenoj ljestvici i hijerarhiji u Ostlundovu filmu, ona je jasno određena i omeđena, pa tako na samome početku na luksuznome brodu vidimo dijelove posade koji su uslužna djelatnost onima na vrhu ljestvice, najbogatijima, dok tek razinu ispod nalaze se oni koji su još niže, sobarice, čistačice, dok one koji su najniže, poput strojovođe, ni ne vidimo, pa se jedan od njih pojavljuje tek na pustome otoku.

Takvo obrtanje pozicija na društvenoj ljestvici i hijerarhiji pokazuje i jedne i druge u trenutku kada su na vrhu ljestvice, pa cilj filma nije da jedne pokaže u posve negativnom svjetlu, a druge u pozitivnom, već i jedne i druge u kontekstu njihove novopečene pozicije i moći i/ili utjecaja koji njome dobivaju. Ipak, možda se čini da redatelj intencijski razlaže osobnosti i karakteristike onih koji su na početku na vrhu ljestvice – najbogatijih, dok one kasnije ipak manje, iako i dalje s ciljem da obje strane prikaže u trenutku kad imaju moć, pa će tada pokazati i svoje pravo lice.

No takav je odnos bogati – siromašni, gore – dolje, nadređeni – podređeni ipak samo jedan veći okvir koji crta sve banalnosti i ekstremne društvenog panoptikuma današnjice, dok redatelj jaz i ekstrapolacije i/ili različitosti između pojedinaca prikazuje i na razinama muško – žensko, više – manje (materijalnoga), starije – mlađe te u (izgledu) model – nemodel.

U tom kontekstu, bitno je reći da se žarište kritičke točke nalazi u sjecištu raznih tematika/problematika suvremenosti i društvenoga stanja, od onih slike sebe/selfa, društveno projicirane slike poželjnoga, ravnopravnosti odnosa muško – žensko, propitivanje kapitalističkih postulata i pozicije na društvenoj ljestvici, kao i odnosa aktera te ljestvice, uz ono (ne)poželjno, uopćeno, ekstreme – jednom riječju patogenosti društvenog sustava čije krajnosti i pozicije moći propituje.

Kad govorimo o propitivanju političkoga sustava, podloge i društvenoga ustroja, to možda najbolje ilustrira činjenica dvaju filozofski nastrojenih pojedinaca s vrha ljestvice, bogataša i kapetana, koji lamentiraju o komunizmu i kapitalizmu. S jedne strane kapitalistički marksist (kapetan), s druge komunistički kapitalist (tajkun), vrlo glasno, pijano i na brodskom razglasu debatiraju i konfrotiraju svoje stavove, čitajući citate znamenitih ličnosti. Kao da pozicije moći i udaljenosti na društvenoj ljestvici nisu dovoljne, ova dvojica još dodatno podebljavaju apsurde sustava te u isto takvom apsurdnom tonu izazivaju potpuni kaos na brodu, što uz eksterne faktore dovodi do potpune propasti u doslovnome smislu.

Izvrsni glumci

Progresivnost filma ogleda se i u rolanju i reverzibilnosti pozicija, što pokazuje i potvrđuje redateljeve tendencije bavljenja njihovom zadanošću. Ta se progresivnost i sukscesivnost također očitavaju u gledateljevoj emocionalnoj katarzičnosti, jer film odvodi na smjehovno putovanje od početnog laganog humora i podsmijeha pa sve do glasnog smijeha, kao i iščuđavanja i neočekivanog. Redatelj je, možemo reći, ovim filmom zaista u dijalozima koji čine razne odnose i situacije uspio vrlo minuciozno i kirurški precizno kritički obraditi i razložiti atmosferičnost suvremenosti – u detalje, vrlo lucidno i promišljeno.

Svakako valja istaknuti izvrsne glumačke izvedbe, od lika kapetana kojeg tumači Woody Hareelson, zatim mladog para Yaye (Charlbi Dean) i Carla (Harrison Dickinson), istočnoeuropskog bogataša, »kralja govana« Dimitrija, kojeg izvrsno tumači Zlatko Burić, britanskog para koji se obogatio proizvodnjom »teškog« oružja, voditeljice posluge i uslužne djelatnosti, zbog moždanog udara nekomunikativne Nijemice Therese te zanimljivoga lika latinoameričke čistačice WC-a. Upravo njezin lik, čistačice, potpuno neočekivano, zaokružuje apsurdnost kapitalizma i sustava koji pozicionira i udaljava aktere društvenoga te još jednom upućuje na suštinsku narav čovjeka u kontekatu morala, etičnosti i pozicije moći.

Glazbena podloga većinski se oslanja na klasičnu notu koja je dogradila ideju filma, a kasnije, još jednom u apsurdnom tonu ta ista klasična nota biva umetnuta prizornom glazbom klavira koji, simbolično, svira sam. Na samome kraju filma, kako i dolikuje filmu ovakve tematike te željenoga shvaćanja i simbolike, glazbena podloga poprima posvemašnju notu suvremenosti, onu upućivačku, i nabrijanu rock i elektroničku, koja dirigira dinamikom, napetošću i primicanjem kraju – ili početku. U takvoj promjeni raspoloženja, svakako će lik Therese svojim opetovanim uzvikom »in den wolken« još jednom nasmijati i/ili podsjetiti na apsurd čije situacije/stanja.

Filmom »Trokut tuge« redatelj Ruben Ostlund ostavio je još jedan autorski potpis, i to na svježu artističku crnohumornu komediju, satiru, uz elemente drame, čime je dao vrlo precizan panoramski pregled društva, fenomena suvremenosti, vješto secirajući plodove njegova zastranjenja, uz mali dodir »ostranenie« pristupa, stoga je svakako jedan od ponajboljih filmova ove godine koji valja pogledati – jednom ili više puta.