Život piše nesvakidašnje priče, one čiji se scenariji ponekad čine kao da su izvan krutih granica naše iskustvene zbilje; izmiču onom uobičajenom shvaćanju i približavaju se gotovo fantastičnome. Jedna je od takvih priča i ona koja bi se i doslovno i u prenesenom značenju mogla nazvati čudo – u Andama. Naziv je to ujedno i memoara Nanda Parrada i koautora Vincea Rausea iz 2006. godine u kojem je hrabri Parrada opisao svoje jedinstveno iskustvo preživljavanja s grupom u andskim planinskim lancima okovanim snijegom, 1972. godine. Malo tko nije čuo za ovaj tragičan događaj koji je ostao upisan u kolektivnoj memoriji kao jedna od najvećih zrakoplovnih tragedija, no ujedno i ona koja u sebi nosi i nevjerojatnu činjenicu o ljudskoj izdržljivosti te snazi ljudskog duha i vjeri, i u sebe i u druge, pa time i u pozitivan ishod.

Tragičan događaj

O ovome tragičnom događaju i pobjedi ljudske snage i volje prvi je film, u režiji Franka Marshalla, prema knjizi Piersa Paula Reada »Alive: The Story of the Andes Survivors«, snimljen još 1993. godine. Istinit latinoamerički događaj iz sedamdesetih godina svoju je posljednju adaptaciju na filmskome platnu doživio u igranome filmu »Snježno bratstvo«/ »Sociedad de la nieve« španjolskog redatelja Juana Antonija Garcie Bayona koji je otkupio prava na Rauseaovu knjigu. Ne bi li došao do svih detalja bitnih vezanih za taj tragičan događaj koji su, srećom, neki preživjeli, snimljeno je više od stotinu sati videomaterijala s preživjelima, a isto je tako, uz budžet od otprilike 65 milijuna eura, snimljeno i oko 138 sati samog videomaterijala za film.

Foto IMDB

Nakon što je film premijerno prikazan na 80. Venecijanskom filmskom festivalu, koji je i zatvorio, film je dosad zaradio trinaest nominacija za Goya nagrade, dvije BAFTA nominacije te dvije nominacije na predstojećoj dodjeli Oscara, za najbolji strani film i za najbolju šminku i frizuru, a vrlo je popularan i gledan i na Netflixu.

Radnja filma usmjerena je na ragbi momčad te njihove prijatelje i obitelj (njih 45 – 40 putnika i 5 članova posade), koji kreću na put iz Montevidea u Čile, a vrlo brzo, na putu do Santiaga, dožive avionsku nesreću u kojoj dio putnika strada na mjestu, a neki postupno kasnije, ili od ozljeda ili od pothlađenosti. Sudbina svega šesnaestero putnika ovisi o njihovoj fizičkoj snazi i izdržljivosti da podnesu vrlo niske temperature te glad, kao i o njihovoj psihičkoj snazi (volje i neslomljivosti njihova duha). S obzirom na radnju filma koja je usmjerena na preživljavanje skupine putnika u Andama, žanrovski ga možemo odrediti kao dramu o preživljavanju s elementima trilera koji su dobro provučeni filmom.

Prikaz života prije nesreće

Prvi dio filma, to jest njegov mali segment, svojevrstan je uvodnik s prikazom života putnika aviona Air Force 571, u kojemu vidimo one koji će se naći u andskim visinama s njihovim obiteljima, u životu prije onoga koji će tek uslijediti i što će ih obilježiti. Pratimo tako ragbi momčad u njihovom sportskom i životnom zanosu, jer radi se o mladim i perspektivnim osobama u dvadesetim godinama, pa i studentima, a nekima od njih kobni let do Čilea ujedno je i prvi let avionom.

Foto IMDB

S obzirom na taj prvi dio koji je još uvijek sretno razdoblje u životima mladića, fotografija je vividno žuta, na dodiru sepije, koja odaje svjetlo, životnost i posvemašnju sreću, a kontrapunkt je preostaloj cjelini, odnosno većinskome dijelu filma koji je ostvaren bjelinom andskih vrhova. Prvi je dio filma poslužio tako kao situiranje likova u njihove zone svakodnevnog sportskog, studentskog, u manjoj mjeri obiteljskog života s ciljem da se pobliže ocrta kontekst onoga što će uslijediti. Scenarij i režija stoga ne gube previše vremena na život likova prije kobnog događaja, pa se oni vrlo brzo nakon sportske utakmice na osunčanoj tratini obalnog Montevidea ukrcavaju na kobni let 571 koji nikada ne dođe do svojeg odredišta.

Foto IMDB

Ostatak filma usmjeren je na autentičan prikaz opstanka ostatka putnika u surovoj prirodi Anda na ekstremno niskim temperaturama, tijekom 72 dana. Njihov boravak u polovici od onoga što je nekad bio cijeli avion, njegovome prednjem dijelu, značit će stalnu borbu s neizvjesnošću, s glađu i s temperaturama koje su karta za gotovo sigurnu i neizbježnu smrt, pa je stoga i dalje nejasno kako je uopće itko uspio preživjeti; je li to tragedija ili čudo, istaknut će narator na samome početku. Na gradacijskoj ljestvici osjetilnosti, onoj psihičkoj, posve je jasno da trenutak nesreće djeluje poput lošeg sna, odvija se vrlo brzo, nastupa neočekivano, pa je tako prikazan i pad aviona. Posljedice takva tragičnoga događaja iskazuju se kasnije, na temelju razgovora preživjelih, njihova umiranja zbog pothlađenosti, odnosno doslovnog smrzavanja i rana koje su nastupile uslijed takvoga stanja, kao i onih koji su posljedično umrli od ozljeda zadobivenih prilikom samoga pada aviona. Osim svih tih koincidencija koje uzrokuju osipanje početne grupe putnika, tu su i snježne oluje i snažan vjetar koji dodatno pojačavaju činjenicu da je grupa usred ničega, na vrhovima planinskoga lanca okovanog snijegom, na doslovnoj vjetrometini, pa za njih izlazak sunca doslovno znači sreću što su se probudili, kao i sreću što na svome pothlađenome tijelu mogu osjetiti pokoju zraku sunčeve topline.

Kanibalističke metode

Snazi priče i autentičnosti ne pridonose samo prizori surove prirode, već i snalaženje likova u takvome novom okruženju, koje nije nastanjivo, kao i njihove glumačke izvedbe koje počivanju na pogledima, gestama, no i ponašanju i stavovima, uz dakako dijalog koji je »protočan«, skladan, a u trenucima rastvara i mogućnost jezične igre i/ili poetskoga sjaja koja se ogleda u ritmičnosti, odnosno ostvarenim rimama samog po sebi melodioznoga španjolskog jezika, u jednome trenutku.

Foto IMDB

I sam jezični kod dio je efekta autentičnosti, kao i činjenica da je glumačka ekipa latinskoamerička, mahom urugvajska, čime je film i dodatno faktografski ostvaren. Ta je ideja dodatno podcrtana i stalnim tekstnim notiranjem svake osobe koja je umrla tijekom ove tragičnog životnog putovanja i/ili iskušenja, a daje notu surovosti i stvara knedlu u grlu, jer umiru osobe različitih dobnih skupina, od tek punoljetnih do onih u zrelim godinama. Ono što se posebno u tom smislu ističe, a iskustvo je preživjelih, je i činjenica da su nakon skapavanja od gladi morali pribjeći kanibalističkim metodama preživljavanja, koristeći tijela preminulih kao hranu. Iako je to ostvareno implicitno, i dalje nosi onu potrebnu jačinu i postiže željeni učinak.

Naravno, ideja o takvome (jedinom mogućem) načinu preživljavanja, vidimo i u filmu, rezultirala je neslaganjem, to jest podijeljenjim mišljenjima grupe, pa se provlači pitanje etičnosti, vjere, moralnih (društvenih) normi te prava na ljudsko dostojanstvo. I sami preživjeli, neki od njih, pitaju se imaju li pravo na tuđe truplo bez njihova pristanka te bi li im Bog oprostio da jedu ljudsko meso. Ipak, oponirat će tome u jednome trenutku student medicine – tko njemu pak može oduzeti pravo na život. O tragičnosti i bezilaznosti situacije u kojoj se grupa preživjelih našla jasno singnalizira glad koja nastupa prilično brzo, pa vidimo kako se jednome od preživjelih smanji opseg struka, zatim pokušaj da vezice cipela, duhan cigarete ili kakva smola budu hrana, no jednako tako i njihove različite reakcije na ukazanje aviona na nebu, koje variraju od naivnosti da će ih avion na takvoj udaljenosti vidjeti i čuti, zatim ipak konkretnijih znakova koje rade ne bi li ih možda koji avion opazio, do pokušaja osposobljavanja radija, što rezultira saznanjem i osvješćivanjem gorke istine o neizvjesnoj sudbini punoj psihofizičke patnje, što je razlog da je cijeli dio ostvaren na granici halucinantnog, na granici ludila uzrokovanog glađu. A glad, naznačit će student medicine Roberto, čini ti mozak spužvom.

Fotografija kao dokument

Vrlo je zanimljiv prvi dio filma koji se odnosi na sam let u avionu; iako prilično kratak, nudi i dva sugestivna trenutka, odnosno motiva koje poprimaju nagovještaj zle kobi; prvi se tiče novinskog aversa s kojeg iščitavamo kakvu pomorsku nesreću, a drugi trenutka u kojem jedan od mladića objašnjava zašto dolazi do turbulencija specifično u dijelu kojim i njihov avion prolazi, kao i naznaka o tome da planinski lanci Anda usisavaju sve, što poprima značenje kakve (narodne) predaje.

Uza sve to, emocionalni je obol filmu dao i trenutak zajedničke fotografije na urugvajskom aerodromu prije polijetanja, kao i sve ostale fotografije koje su učinjene za vrijeme preživljavanja na snijegu, čija vrijednost u tom trenutku nije shvaćena možda ni od samih putnika, testamenati su vjere i izdržljivosti, dokazi, a prije svega uspomene na ono proživljeno i izgubljeno, uspomene koje će ujedno postati onima koji se (sretno) izbave trajan memento (na suštinu života). Tu je dakako i glazba Michaela Giaccchina (recimo skladbe »I See The Sky«, »The Second Expedition« i »Onward«) koja je izvrsno (de)notirala određen trenutak i njegovu dramatičnost u životu junaka.

Uzmemo li u obzir većinski dio filma koji se odnosi na visinske prikaze predjela snježnoga planinskoga lanca, jasno je da su tehničke mogućnosti unekoliko sužene, prvenstveno zbog žanrovske oznake filma, a potom i zbog mjesta radnje, no bez obzira na to, kamera i montaža dostižu visine istovjetne onim planinskim na kojima se nalazi hrabra ekipa putnika, zasigurno i prijatelja. Valja stoga istaknuti dvostruku ulogu fotografije koja ne samo da je tehnička instanca, već pojačava ulogu sunca u životima nesretnih putnika, kao i simboliku njihova psihofizičkoga stanja koje izgledno može preći granicu onoga normalnog. Drugim riječima, dijelovi koji su ostvareni u blizini olupine aviona za vrijeme prodiranja sunčevih zraka doimaju se gotovo zasljepljujuće, i to zato što su s jedne strane potpuna opozicija tami unutar olupine aviona u kojoj preživjeli provode većinu vremena, no i zbog toga što se dodatno, zbog činjenice da su negdje pri vrhu planinskoga lanca, gdje sunce prije zalazi, želi naglasiti neodrživost života u predjelu u kojemu su zapeli, mjestu koje je groblje, ustvrdit će jedan od likova. Iako zbog takve/same činjenice o preživljavanju i umiranju priroda poprima negativne karakteristike, nekoliko puta svjedočimo i predivnim prizorima zvjezdanog neba, što je podsjetnik na njezinu ljepotu, no i njezinu dominantnu važnost u ovome ekosustavu kojem upravo mi remetimo ravnotežu.

Foto IMDB

Stilski dodatak

Također, izvrsno je i vrlo upečatljivo nekoliko zrcaljenja, recimo prije nesreće u prozorskome staklu aerodroma ili pak u sunčanim naočalama jednoga od preživjelih. Što se tiče planova kamere, nerijetki su oni krupni ili blizu, različitog rakursa, kojima se zahvaćaju gornji dijelovi tijela likova, posebice glave, s ciljem uvida u facijalne ekspresije i sve ono što likovi mogu time dodatno izraziti, a sugerira njihovo psihofizičko stanje. U dijelovima koji su smješteni u blizini olupine aviona korištene su snimke dronovima kojima se prati put/putanja preživjelih koji tragaju za bilo kakvim materijalnim tračkom nade koji im može pomoći u spasu. Tako se posebno ističe dio u kojem se prati putnike različitim planovima i rakursima na njihov put, a monotonija je vješto izbjegnuta montažnim pretapanjima koja zadobivaju stilski učinak. Svakim se pretapanjem u tome dijelu, koje može funkcionirati kao smjerokaz otegnutosti, duljine puta, ukazuje na retardaciju u životima junaka koji se bore sa surovom prirodom. Isto tako, prikazom lika koji se navečer trese od zime, a ujutro biva doslovno smrznut, funkcionira i izvrstan montažni prijelaz u prvoj polovici filma, koji je ostvaren kao stilsko sredstvo pojačavanja surovosti prirode i težine situacije.

Pitanje međuljudskih odnosa, vjere i povjerenja posebno je naglašeno i razrađeno među likovima, pa od početnog neslaganja polovice preživjelih glede kanibalističkih principa dolazimo na svega nekoliko njih, zadnji Numa, koji smatraju takvo što grijehom, no vrlo brzo to postaje jedina alternativa smrtnome ishodu. Većina filma čini se kao da je postavljena iz perspektive Nume (Vogrincic), a nešto manje manje Nanda (Pardella) i Canesse (Recalt), no za to postoji valjan razlog. Numa je, naime, titularni narator koji se prije samog uvoda, u uvodnoj špici, ili formi prologa – u kojemu kamera vrlo nisko, blizu tla, putuje planinskim udolinama do simbolične točke općeg propadanja – predstavlja gledateljima i daje im kratku informaciju o događaju koji se zbio 13. listopada 1972. godine, bitnome za cijeli film – srušio se urugvajski zrakoplov u Andama. Iako je u filmu prisutan glas odsutnog naratora (»ghosted narrator«), ili bolje rečeno prisutno-odsutnog, javlja nekoliko puta tijekom filma, pa s jedne strane postiže dodatan empatijski pripovjedni učinak, a s druge strane svojim svjedočenjem/izvještavanjem potvrđuje autentičnost svojeg proživljenog iskustva te tangira recepcijsku žicu koja biva uvjerena u osobnu i kolektivnu traumu zbog nesretnog događaja.

Emocionalni obol

Film u nekoj mjeri osim sfere privatnoga, osobnoga (i dalje kolektivnog), uspijeva dati i urugvajsku društveno-političku skicu sedamdesetih godina na primjeru masovnih prosvjeda koji su se, zbog nezadovoljstva ekonomskim i socijalnim uvjetima u zemlji, odvijali iste godine kad se nesreća i dogodila. Štoviše, sljedeće se godine, poznato je, situacija i dodatno pogoršala, a mnogi od prosvjednika, od aktivista do sindikalaca, bili su proganjani, što je bio put do svojevrsne diktature.

Foto IMDB

Kraj filma emotivno je obojen zbog puke činjenice da oni koji su, reći će narator na početku filma, od svijeta napušteni, uspjeli su (opet) doći među svijet, i to pogonjeni čeličnom voljom za opstankom, preživljavanjem, kao i time da još jednom vide svoje najmilije ili pak okuse svoje najdraže jelo. Posebno je kraj obojen i zato što masa (mediji) hrli ne bi li zabilježila povratak otpisanih, onih koji su posramili vlasti i odgovorne za prekid potrage. No kraj je emotivno obojen i zato što hrana tada znači sreću, isto kao i tuširanje. A artefakti koji su pažljivo sakupljeni s mjesta nesreće postat će memorabilije, podsjetnik na ono što se krije u svima njima – i nama – neviđena snaga koja se otkriva u onim najtežim trenucima. Baš zato, ovo je film koji ostaje s vama i nakon gledanja.

Dokumentarac o nastanku filma

Uz igrani film koji je nominiran za Oscara i koji je već polučio gledateljski i kritičarski uspjeh, na Netflixu se nedavno pojavio i dodatak tome filmu, izvrstan emotivno nabijen dokumentarni film »Snježno društvo: Tko smo bili na planini?«, koji uz intervjue i izjave filmske ekipe, i redatelja, glumaca, kao i stvarnih preživjelih likova, daje detaljan uvid u proces nastanka igranoga filma, onoga koji im je dao nadu, reći će jedan od onih koji su iskusili surovu andsku zimu. U filmu se pojašnjava proces pronalaska glumačke ekipe koja se za svoje uloge pripremala i fizički, kao i činjenica da neki od njih nisu bili toliko iskusni, no pod redateljevim vodstvom uspjeli su zasjati, čak i na visini od 3.000 metara, što je za mnoge bilo prvo takvo iskustvo. Naravno, sve je to bilo moguće uz cjelokupnu glumačku ekipu, ponajprije redatelja koji je, kao i ostali članovi, poput kaskadera pojasnio kako su postupcima željeli postići autentičnost trenutka, a time i dramatičnost situacije u kojoj se skupina našla jer, istaknut će preživjeli na samome kraju, film im omogućava da se prisjete tko su bili na planini, planini koja je značila i kraj i početak. Dokumentarac je stoga izvrstan dodatak igranome filmu te uvid u njegov proces nastanka, odnosno uvid u proces nastanka filma uopće, kao i u njegovu složenost, jer za sve ono što se odvija ispred naših ekrana zaslužan je trud mnogih, većinom nevidljivih.