Nakon što je 2020. godine »Tenet« Christophera Nolana poprilično zbunio i razočarao publiku te pojedine kritičare, majstor vizualnog spektakla i složenih narativa ove se godine vratio filmom »Oppenheimer«, koji se bavi životom i radom znanstvenika J. Roberta Oppenheimera, ključne figure u razvoju nuklearnog oružja tijekom Drugog svjetskog rata.

Film je dugo iščekivan zbog značaja Nolanova stvaralaštva u postmodernoj kinematografiji, ali i kontroverzne tematike koja je itekako relevantna u suvremenom svijetu. U ovom opsežnom i ambicioznom djelu, Nolan nas vodi na putovanje kroz znanstvene genijalnosti i moralne dileme koje su obilježile jedno od najopasnijih razdoblja u povijesti čovječanstva.

Priča o Oppenheimeru predstavljena je na više razina. Sa sjajnim Cillianom Murphyjem u naslovnoj ulozi, film nas vodi kroz najvažnije trenutke u Oppenheimerovu životu. Nolan se usredotočuje na sukob između Oppenheimerove uloge znanstvenika i građanina te ga portretira kao složenog pojedinca. Snaga filma leži u njegovoj sposobnosti da nam prikaže unutarnju borbu glavnog lika dok se suočava s posljedicama svojih otkrića.

Pomno osmišljene scene

Nema sumnje da se još i prije »The Irishmana« u modu vratilo snimanje izrazito dugih filmova, što je popriličan rizik u dobu kada je najgledaniji videosadržaj dug svega nekoliko sekundi, no 180 minuta ovoga filma zaista nikome ne može teško pasti zahvaljujući konstantnom građenju suspensa, dinamičnoj montaži, gotovo neprimjetnim tranzicijama između scena drukčijeg tempa i odličnim skakanjem s teme na temu i iz jednog perioda u drugi. Izvrsna režija i kamera obogatili su »Oppenheimer« emocijama i atmosferom. Nolan ponovno pokazuje svoju sposobnost stvaranja začudnih vizualnih iskustava – od impresivnih eksplozija do intimnih trenutaka razmišljanja, svaka scena je pomno osmišljena i izvedena vrhunskom preciznošću.

Očito je da je film snimljen da bi bio razumljiv što većem broju ljudi – za potpuno udubljivanje u film posve je dovoljno znati osnovne informacije o Oppenheimeru, odnosno povezati njegovo ime s atomskom bombom, i sjećati se gradiva fizike iz osnovne škole. Pitanje moralnosti i odgovornosti u vezi s nuklearnim oružjem glavna je nit koja prožima cijeli film. Nolan se vrlo specifično suočava s ovom temom – scene u boji predstavljaju subjektivno, a crno-bijele scene objektivno razmišljanje. Kroz Oppenheimera, gledatelji doživljavaju unutarnje promišljanje i sukobe koji se javljaju kada znanstvenik postaje svjestan moguće destruktivne snage svojih otkrića.

Iako je film zamišljen kao biografska drama, Nolan dodaje suptilne elemente fikcije koji potencijalno otežavaju razumijevanje stvarnih povijesnih događaja, no kreativnost svakako omogućuje širu emocionalnu vezu s pričom. Film također postavlja pitanja o odnosu između znanosti i umjetnosti. Oppenheimer sebe vidi kao kreativnog umjetnika u svijetu znanosti, a Nolan to istražuje stvarajući filmsko remek-djelo koje se spaja sa svijetom znanstvene genijalnosti i humanističke dubine.

Izvedba Cilliana Murphyja snažna je i uvjerljiva, a oduševila je i Emily Blunt u ulozi njegove supruge Kitty. Glumačka postava općenito se sastoji od vrlo uspješnih i prepoznatih glumaca, uključujući i Roberta Downeya Jr., Matta Damona i Florence Pugh.

Hrabra i provokativna interpretacija povijesnih događaja gledatelje ostavlja s mnogim pitanjima i dubokim razmišljanjima te trajnim dojmom o važnosti suočavanja s prošlošću kako bismo shvatili suštinu sadašnjosti i budućnosti. Nolanov redateljski pristup kombinira suvremeni spektakl s introspektivnom dubinom glavnog lika, što rezultira fantastičnim kinematičkim iskustvom.

Emocionalna povezanost

Film postavlja važna pitanja o znanosti, tehnologiji i etičkim dilemama koje sežu daleko izvan razdoblja u kojem je priča smještena. Oppenheimerov unutarnji sukob, prikazan sjajnom Murphyjevom izvedbom, služi kao ogledalo za razmišljanje o modernim pitanjima vezanim uz tehnološki napredak i njegov utjecaj na društvo, podsjećajući da znanstvena otkrića mogu imati dalekosežne posljedice kako pozitivne tako i negativne. Klasično nolanovski struktura filma rezultat je redateljeva poigravanja s vremenom i prostorom na način karakterističan za njegovo stvaralaštvo. Rukovanje vremenskim tokovima stvara kompleksnu strukturu koja intrigira publiku i čini film izuzetno dinamičnim, što je s tehničke strane od najupečatljivijih aspekata »Oppenheimera«.

Nolan se također usredotočuje na likove s mnogo pažnje prema detaljima. Njihove unutarnje borbe, ambicije i odnosi pružaju dubinu priči, čineći likove više od jednostavnih povijesnih karika. Njihovi sukobi i moralne dileme dočaravaju težinu situacije u kojoj su se nalazili, a gledatelji se lako pronalaze u njihovim osjećajima i odlukama. Glazba, koju je komponirao Ludwig Göransson, podupire vizualni doživljaj i emotivni naboj, stvarajući emocionalnu povezanost s gledateljima.

Naposljetku, »Oppenheimer« Christophera Nolana definitivno donosi intenzivno putovanje kroz život i rad J. Roberta Oppenheimera, obogaćeno vizualnim spektaklom i moralnim dilemama, a film predstavlja značajan doprinos kinematografiji i još jedan dokaz Nolanove vještine u stvaranju originalnih filmskih iskustava.